Jednom i Petrinji mora opet svanuti

Da je od mesne industrije Gavrilović, predratnog petrinjskog giganta, ostalo samo pola onoga što je bilo prije, Petrinja bi danas bila vjerojatno jedan od ponajboljih hrvatskih gradova za život prosječnog čovjeka. Nezaposlene bi se moralo tražiti svijećom, a sela u okolici Petrinje bila bi puna života.

No od Gavrilovića je danas ostala tek blijeda sjena. Dio je žrtvovan prakticiranjem hrvatskog privatizacijskog modela, a jedan od posljednjih čavala u lijes suživotu nekadašnje petrinjske žile kucavice i njenih stanovnika, zabio je, ironično, ulazak Hrvatske u Europsku uniju. I dok je Hrvatska simbolično iskoračila prema zapadu, Gavrilović je većinu svoje proizvodnje prebacio na istok, u Bosnu i Hercegovinu. Tako je s nekadašnjih pet tisuća zaposlenika danas sveden na petstotinjak, dok je od šest tisuća malih kooperanata, uzgajivača svinja iz okolnih sela, ostalo njih slovom i brojkom – nula.

Najbolju sliku tog nekadašnjeg giganta vjerojatno daje svojedobni ponos čitavog grada, a danas njegovo ruglo. Hotel Gavrilović, zapravo ono što je od njega ostalo, smješten je na maloj uzvisini udaljenoj od samog središta grada svega koju minutu vožnje. Izgrađen krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, bio je ponos grada i privlačio je brojne posjetitelje. Današnji izgled ove ruševine također puno kazuje i o samom Gavriloviću i o Petrinji.

Idila na gradskom webu

Kada se Gavrilovićevom posrtanju pribroji situacija sa sisačkom željezarom, kao i s rafinerijom nafte, rezultat je više nego očit. Petrinja je danas grad na aparatima. Ili?

„Financijski i poduzetnički regionalni centar s višestoljetnom tradicijom u obrazovanju koji promiče kulturne i sportske vrijednosti. Suvremeni srednjoeuropski grad s razvijenim gospodarstvom okružen životno perspektivnim ruralnim prostorom očuvane prirode. Grad zadovoljnih ljudi, poželjan za življenje, s otklonjenim posljedicama rata, razvijenog civilnog društva s težnjom da postane regionalni centar kulture i obrazovanja. Grad srednjoeuropskih, kulturnih i urbanih vrijednosti, oslonjen na industrijsku tradiciju Gavrilovića, ciglarstvo i preradu drveta u okruženju naslonjen na ekološki očuvane prirodne resurse, razvijenu poljoprivredu (stočarstvo, vinogradarstvo, voćarstvo, povrtlarstvo) i turističko-ugostiteljsku ponudu baziranu na prirodnim ljepotama. Grad razvijenog školstva, sporta, kulture s građanima solidnih materijalnih i duhovnih vrijednosti“, tako svoj grad vidi gradska uprava, pa obavještava sve koji to još možda ne znaju na svojim internetskim stranicama.

Pokušali smo o životu u gradu razgovarati i s gradonačelnikom, nekad HNS-ovcem, a danas nezavisnim Darinkom Dumbovićem, no vremena za nas nije uspio pronaći. Doista, grad je prošlu godinu, ako je suditi po revidiranom planu, trebao završiti s plusom većim od 12 milijuna kuna (zanemarimo li proračunsku rupu duboku preko 17 milijuna kuna iz ranijih godina).

Krenete li se sami uvjeriti jesu li Petrinjcima doista svakog dana na stolu med i mlijeko, najprije ćete se iznenaditi koliko se Petrinja približila glavnom gradu. Istina, ona je i dalje na nekih šezdesetak kilometara udaljena od Zagreba, ali pola toga puta otpada na novu dionicu autoceste koja nakon četrdesetak kilometara završava u Lekeniku. Posljednjih 20 kilometara valja prijeći po zlokobnoj državnoj cesti od koje gotovo svaki vozač koji se njome vozio ima lagani PTSP. Jedna je to od onih prometnica na kojima država nemilice puni proračun kombinacijom ograničenja brzine od svega 50 kilometara na sat i revnih prometnih policajaca.

Izletnička destinacija

Mnogim Zagrepčanima ona je itekako poznata jer je Petrinja svojedobno bila izletnička top destinacija, kako se to danas običava nazivati u turističkom marketingu. Poznata po svojim restoranima s odličnom hranom i brojnim zabavnim sadržajima, ovaj je grad do rata grcao u vikend-turistima.

Ono što se danas može ovdje vidjeti i doživjeti daleko je od te predratne slike. Iako je svršio prije više od 20 godina, grad se od rata nikad nije oporavio. Ni fizički ni mentalno. Činjenica da se radi o području od posebne državne skrbi nije puno pomogla, osim ako se ne uzme u obzir ostvarenje mokrih snova nacionalista i režisera demografske obnove.

Do rata je, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Petrinji živjelo 35.565 stanovnika od čega podjednak broj Hrvata (15.790) i Srba (15.969). Dvadeset godina kasnije državni popis stanovništva ustanovio je da u Petrinji sada živi 24.671 stanovnik, no nacionalna slika je bitno drukčija. Hrvata je po popisu iz 2011. godine 20.925, a svega je 2719 onih koji se izjašnjavaju kao Srbi. Hrvatski zavod za zapošljavanje je u Petrinji registrirao 2683 osobe bez posla.

Suvremeni srednjoeuropski grad, kakvim ga vidi gradska uprava, zapravo bi se teško mogao nazvati suvremenim. Središtem grada dominiraju neugledna pročelja (u nekim dvorištima tih zgrada situacija je zapravo još puno gora), iako je grad lani udvostručio sredstva za njihovu obnovu (s 300 na 600 tisuća kuna). Neradnom danu unatoč, trgovi ne vrve životom. Naprotiv, Petrinja kao da je usnula u taj svoj suvremeni srednjoeuropski san.

Ništa neobično, i Petrinju, baš kao i sva druga hrvatska mjesta, ljudi sustavno napuštaju. Uglavnom mladi, naravno. Stupanj obrazovanja manje je važan jer u Irskoj ili Njemačkoj, zemljama koje su posebno interesantne Petrinjcima, dobro zarade i bauštelci.

Krv i suze

„Jedan od programa kojeg radimo je i učenje stranih jezika i najveći interes uvijek imamo za njemački jezik. Svaki put dosad smo imali veći broj kandidata nego što ih je moguće upisati. Ljudima je jednostavno cilj naučiti osnove njemačkog jezika i u potrazi za poslom otići u Njemačku ili Austriju“, priča nam Tamara Jovičić, izvršna direktorica petrinjske udruge IKS. Teško bi se moglo reći da je optimistična, no ipak ne razmišlja o napuštanju svog rodnog kraja. „Ja sam borac i često je inat to što mi daje dodatnu energiju, puno ljudi ovdje treba našu pomoć". kaže Jovičić koja se u Petrinju vratila odmah nakon Oluje. 

No, devastirani grad, bezakonje i neumorni kontrolori krvnih zrnaca nisu ulijevali nadu u miran i bezbrižan život. Posljednjih 19 godina živi u stanu za kojeg još uvijek nema riješene „papire“. „Otvoreno su mi rekli da mi, kao Srpkinji, neće riješiti moje papire. Ali sam iz inata odlučila ostati i nije mi žao što sam se u svoj grad iz Zagreba vratila odmah nakon Oluje“, kaže Jovičić.

Udruga IKS jedna je od mnogih petrinjskih udruga. Neke su specijalizirane za rad s mladima, neke pomažu starijima, obilaze zabačena sela i brinu o onim najosnovnijim potrebama ljudi koje je sustav zaboravio. Tu je i nekoliko udruga koje okupljaju nekadašnje branitelje ili članove njihove obitelji, postoji organizacija antifašista, ali i domobrana. Udružile su se petrinjske žene, pčelari, mažoretkinje i likovni umjetnici. Ali tek je nekoliko onih koji pokušavaju pomoći društvu u cjelini, i mladima i starima i nezaposlenima i neobrazovanima... I još je manje onih koji za svoj rad sredstva uspiju osigurati izvan granica Hrvatske.

Njena je udruga, naime, od 2010. godine za razne projekte pomoći Petrinjcima na europskim natječajima uspjela povući oko sedam milijuna kuna. "Najveći potencijal leži u civilnom sektoru koji pruža priliku za razvoj karijera mladih osoba koji žele utjecati na stvaranje pozitivnih promjena u svojim zajednicama i šire. EU fondovi pružaju mogućnost razvoja ovog sektora koji direktno utječe na dinamiku razvoja društva, ali nažalost nedostaje osposobljen kadar", kaže Jovičić koja se udruzi priključila 2010. godine na europskom programu za demokraciju i ljudska prava.

Povratak kući

Gordana Paton, također rođena Petrinjka koja je dobar dio svog života provela u Australiji, vratila se u Hrvatsku 2007 godine, a u rad Udruge IKS uključila se 2008. A onda se, zajedno sa suprugom Australcem, odlučila vratiti u Petrinju. „Uvijek sam imala neku želju vratiti se ovdje, a i suprug je inzistirao da zajednički život nastave negdje u Europi. Neke dvije i pol godine razmišljali su o dvoumili se, a onda su se 2007. odlučili za Petrinju. „Život je, po mom sudu, svugdje isti. Gdje god da si trebaš posao, moraš podmiriti kredite, platiti račune... Razlika je utoliko što ovdje imaš više vremena za djecu, što su zdravstvo, školstvo i vrtić puno jeftiniji. I zemlja nam je prekrasna. Jedino što ovdje ne valja je – državni aparat“, kaže Paton, koja je također zaposlena u udruzi IKS. Osim njih dvije, udruga zapošljava još osmero ljudi, a u provedbi projekata pomažu im i brojni volonteri, iz zemlje i svijeta.

Na pitanje o pomoći od strane tijela javne uprave obje se mršte i odmahuju glavom. "Javna služba je nažalost sama sebi svrha. Nije u službi građana već upravo suprotno - protiv njih. Pri pomisli ishođenja bilo kakvog dokumenta, prava, informacije u bilo kojoj od javnih službi čovjeka uhvati jeza. Lakše dobiješ na Lotu nego dovedeš proceduru do željenog ishoda. Pri tome je ponekada dobro imati i šljem na glavi od silne ljubaznosti i profesionalnosti osoblja koje te dočeka", kaže Jovičić. "Valja naglasiti kako je Grad Petrinja grad s najvećim brojem nezaposlenih u RH i istovremeno  više od pola zaposlenih je u javnom sektoru?!", kaže Paton

Njih su se dvije upoznale  2010. preko prvog europskog projekta Udruge IKS "Jačanje lokalne demokracije" i čvrsto odlučile da će pokušati pronaći način da ostanu u Petrinji i istovremeno da pomognu svojim sugrađanima. "Radimo na području cijele županije. 2012. na području Banovine smo provodili EU projekt "Zajednica za ljudska prava" kroz koji smo radili s učenicima u 4 srednje škole u Topuskom, Glini, Hrvatskoj Kostajnici i Petrinji.U tim školama provodili smo program Amnesty International "Škola prijateljica ljudskih prava" prvi puta u Hrvatskoj uz suglasnost Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta", prisjeća se Paton.

Pomaganjem socijalno ugroženim skupinama u Petrinji i okolici bavi se i udruga Novi svijet koja je osnovana prije 15 godina. „Ponukalo nas je to što za djecu i mlade tada nije bilo nekih aktivnosti. Osim toga izražen je bio problem u zajednici između Srba povratnika i doseljenika u ove krajeve iz Bosne i Hercegovine te s Kosova. Oni u to vrijeme jednostavno uopće nisu međusobno komunicirali. Stoga smo odlučili pokušati nešto učiniti i pronaći im dodirne točke. Imali smo tada tek jedno računalo i to u privatnoj kući i djeca su počela dolaziti. Brzo su shvatili da slušaju istu glazbu, imaju zajedničke interese i tako je krenulo“, kaže Svjetlana Grubješić, voditeljica programa u udruzi Novi svijet, koja danas jako puno pomaže starim i nemoćnim ljudima uglavnom iz okolice Petrinje. Bave se i romskom populacijom, prognanicima iz BiH koji su još uvijek smješteni u obližnjem prognaničkom naselju.

Udruga za razvoj

Udruga trenutno zapošljava devet osoba, no nitko nije zaposlen trajno, već njihov posao ovisi o pojedinom projektu na kojem rade. Danas imaju i volontera, no zanimljivo je da su prije nekih sedam godina proveli anketu među stotinu ispitanika o želji za volontiranjem. Nitko od ispitanih nije htio volontirati. „Danas nam se javljaju mladi, no čini mi se da su prilično razočarani u situaciju u državi. Perspektive na selu danas zapravo nemaju jer je uvoz postao državna politika. Doduše, postoje neke poticajne mjere, ali mislim da ih ljudi, iz ovih ili onih razloga, ne koriste dovoljno. Za mlade postoje sadržaji, nije da ih baš nema, ali badava sve to ako nemaju posla“, kaže Grubješić, koja na pitanje o perspektivi Petrinje duboko udahne i zamisli se. „Mislim da je perspektiva Petrinje onolika koliki je i trud njenih stanovnika. Ljudi ne bi smjeli sjediti kod kuće i čekati da država učini nešto za njih. Realno, da ja čekam državu vjerojatno bih bila na zavodu za zapošljavanje. Ovako pomažem drugima, zaposlena sam i zapošljavam i druge ljude“, zaključuje Grubješić.

Da se u Petrinji ne živi lako smatra i Tin Komlinović, direktor Petrinjskog radija, no upozorava da to nije samo njihov specifikum. „Gospodarska situacija je veliki problem u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Petrinji. I jedini razlog što nam ljudi odlaze iz grada jest to što za većinu mladih i obrazovanih ovdje nema egzistencije“, kaže Komlinović, dodajući da Petrinjci ponajprije posla traže u Zagrebu, no potom uglavnom odlaze u neke od zemalja Europske unije. „Teško je reći da u Petrinji nema sadržaja za mlade. Nedavno je otvoreno kino, imamo brojna kulturno-umjetnička društva, sportske klubove... Ali nemamo industrije, to je problem“, kaže Komlinović koji je i sam član petrinjske grupe Ruswaj. Hoće li se stvari poboljšati ni on se ne usudi prognozirati.

U prognozu se upustila tek jedna vremešna stanovnica Petrinje s kojom smo razgovarali tik do velike zgrade nekadašnje robne kuće u Petrinji. Danas je i ta zgrada prazna i tek je još samo jedan od podsjetnika na neka bolja vremena koja pamti ovaj dio Hrvatske.

„Moji su roditelji bili kooperanti, za Gavrilović su uzgajali svinje. Dobro se tada živjelo, bio je ovo bogat kraj. Danas nema gotovo ničega. Gavrilović je pootpuštao što se otpustiti dalo, dio proizvodnje prebacio u BiH, a meso uvozi. Nisu oni tu izuzetak i drugi su na koljenima. Tako da mlad i obrazovan čovjek nema puno izbora. Ipak, nadam se da će biti bolje. Što će biti s nama ako ne budemo vjerovali, pa i sami radili da nam bude bolje? Jednom mora svanuti“, govori na odlasku gospođa koja je zamolila da ju ne fotografiramo.

Ne slika joj se, teška je tema. Navratimo li jednog dana kad i Petrinjcima svane, možda tada pristane, smije se i nestaje niz jednu od glavnih gradskih prometnica, omeđenu oronulim pročeljima i oštećenim natpisima.

Tekst je nastao u okviru nezavisne novinarske teme "Područja od posebnog državnog zaborava", koju financijski podupire Ministarstvo kulture. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva.