Foto: Otokar Levaj/Facebook
Ako je po onoj „svatko je režiser svog života“, onda je Otokar Levaj, uz to što je sjajan glumac, ujedno i odličan, vrlo talentiran, životni režiser. Naime, u njegovih je prvih 80 godina života sadržaja dovoljno ne za jedan, nego za čak nekoliko brutalno zanimljivih filmova. U brak je uplovio tri puta, a samo je jednom u životu, i to iz umjetničkih razloga, odbio ulogu. Smjelo je čak prihvatio i onu u prvom, mekom porniću u bivšoj državi.
Otokar ili Oto, kako ga njemu bliski ljudi zovu, pravi je maher u šokiranju. Dio javnosti je svojevremeno šokiralo „otkriće“ da je svoj baršunasti glas uposlio i „iza kulisa“ erotskih filmova koje je sinkronizirao. Osim toga, iako Zagrepčanec zakleti je navijač Hajduka, dok mu je, s druge strane, najdraža uloga ocvalog BBB-a.
U tri ljubavne priče, koliko ih je službeno imao, Otokar Levaj je rekao „da“ poznatoj opernoj pjevačici Eleni Hristovoj, zatim kultnoj kostimografkinji i akademskoj slikarici Ruti Knežević, a u finalu se vratio na početak, oženivši svoju prvu veliku ljubavi iz mladosti medicinsku sestru Dunju Bedenko. Glumio je u serijama, filmovima, kazalištima, sinkronizirao crtiće, čitao za slijepe i slabovidne... Kroz čitavu je karijeru živio u skladu s motom „Ne poželi uloge bližnjeg svoga“ no i unatoč tome sve je svoje glumačke snove ipak uspio ostvariti.
Iako pozitivac u svakom pogledu glumom je utjelovio i brojne filmske i kazališne negativce, žmukljare i prevarante. Glumio je i jednog političara, kao i vođu tzv. kriminalne skupine u “Medenom mjesecu” Nikole Babića, što mu je, priznaje, bila i najzahtjevnija uloga u karijeri. Upravo je taj film bio prvi „meki pornić“ u Jugoslaviji te je obarao danas nezamislive rekorde gledanosti.
Ne čudi, stoga, što je u punom pogonu Levaj bio čitavih pola stoljeća. Radio je od svoje 18-te, krenuo iz projektnog biroa, pregazio kilometre na kazališnim daskama, proveo stotine sati pred kamerama, a onda je, sa sedamdeset i nekom, okrenuo novi list te preletio tisuće kilometara i zbog nove stare ljubavi preselio na sunčanu Floridu.
„S 18 sam se, kao arhitektonski tehničar, zaposlio u projektnom birou 'Žerjavić', gdje sam radio do odlaska na odsluženje vojnog roka. U razredu sa mnom bio je Peter Veček, a u paralelnom građevinskom razredu Stevo Krnjajić, što je dokaz da građevinci među glumcima nisu rijetka pojava. Najpoznatiji su, svakako, Fabijan Šovagović i Krešimir Zidarić“, kaže Levaj o svom prvom zvanju.
No, iako ga je arhitektura na prvu „dobila“, nije ga i zadržala. „Mramor, kamen i željezo“, a bogami i cigle i armirani beton ostavio je na gradilištu, započevši gradnju briljantne glumačke karijere. Na toj se „baušteli“ odlično snašao.
Hajdukovac u ulozi BBB, kao riba u vodi
„Najbolje mi je sjela uloga starog Bad Blue Boysa, u 'Dobro došli u plavi pakao', Radakovića i Večeka, u Jazavcu, kasnije Kerempuhu. U toj se ulozi sve poklopilo - i ratne okolnosti, izuzetno dobra podjela, redatelj Veček u punoj snazi, inspirativan tekst i publika koja nas je nosila. Što se baš moje uloge tiče, nisam se za nju posebno pripremao, jer kao da je bila napisana baš za mene. Ipak sam, iako poludalmatinac, dečko sa zagrebačkog asfalta - s Kvatrića, Kina Partizan, čage u Tucmanu i na kraju, ali ne i najmanje važno i navijač. Naravno, sad ste pomislili, navijač Dinama. E, ne, i tu je kvaka 22 - navijač sam Hajduka. Što se može, nitko nije savršen“, kaže Levaj.
Iako je, iz umjetničkih razloga, odbio samo jednu ulogu, a mnogo ih je još odbio zbog preklapanja termina, na pitanje bi li danas bio rigorozniji pri odabiru, odgovara kako bi i s naknadnom pameću opet sve prihvatio. No, kroz razgovor nije skrivao da bi jednu od njih, ipak najradije izbrisao i iz onih najudaljenijih kutova sjećanja.
„Nušić je, negdje, mislim u autobiografiji, napisao da bi čovjek trebao preskočiti trinaestu ljubav te s dvanaeste odmah prijeći na četrnaestu. Tako bih i ja najradije preskočio, nazovimo je tako, 'ljubavnu avanturu' s Vladimirom Šeksom. To, naime, nije bila predstava, nego čvrga i to u najgorem smislu te riječi. Radi se o skribomanskom uratku Slavena Letice. Odigrana je ta pisanija samo jednom i to u Esplanadi. Uredno je plaćena u njemačkim markama i zaboravljena. S obzirom na to da su gotovo svi akteri ove greške u koracima pokojni, citirat ću Fortinbrasovu repliku nakon pokolja u Hamletu: 'A drugo sve nek' šutnja prekrije'“, kaže glumac koji je, sve do ratnih godina, u „Komediji“, nosio gotovo čitav, dramsko-komični repertoar.
Dobro mu je išlo, prisjeća se, budio je Katu četiristotinjak puta, pa kidao od svoje žene dvjestotinjak puta, ženio je Matičeka, graničario, češljao se i postavljao muholovke, da bi, dolaskom nove Uprave, nastupila bonaca.
Crtani film omogućio mi je pristojan život
„Uzroka za tu, kako kažete, bonacu, ima nekoliko, od zamora materijala uzrokovanog trčanjem za zaradom do nevoljkosti nekih redatelja da me angažiraju. Ne krivim nikoga doli samoga sebe i okolnosti koje su bile uzrokovane privatnim razlozima. Kako bilo, kada se vrata zatvore, otvori se prozor - u mojem slučaju, prozor crtanog filma, koji mi je omogućio i pristojan život, a donekle i umjetničku satisfakciju“, kaže Levaj. Dodaje kako se malo zna da je, uz bezbroj kratkih crtića, režirao i sinkronizacije dugometražnih filmova koji su se prikazivali i u kinima. Posebno se ponosi Stewartom Malim i Asterixom koji osvaja Ameriku.
No, to mu je vrijeme, kaže, ostalo u sjećanju i po bizarnoj anegdoti, na porti „dalekovidnice“.
„Pred sam rat sam gotovo svakodnevno dolazio na Prisavlje, što zbog radija, što zbog sinkronizacija, ili drugih snimanja, tako da su me gotovo svi portiri poznavali. No, jednom prilikom na sjeveroistočnoj porti jedan me mladac pročitavši moje ime na osobnoj, iskreno zatečen, upitao jesam li Židov? Odgovorio sam mu: 'Ne, ja sam glumac!'. Bio je to jedini mogući odgovor - duhovit, ali točan, jer smatram da je glumcu crkva kazalište, a molitva tekst na kojem trenutno, radi“, kaže Levaj.
Uzdasi i šaputanja
Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina prošlog stoljeća, obilježio je i intenzivan rad na sinkronizaciji. Počelo je, prisjeća se, s Biserkom Vučković u Šubićevoj na opremi iz, kako u šali kaže, doba „Kremenkovih“, a nastavilo se na Prisavlju, u suvremenim, vrhunskim uvjetima te preraslo u pravi biznis.
„Bilo je to ujedno i doba buđenja privatnih poslovnih inicijativa pa sam na prijedlog grupe investitora preuzeo organizaciju, vođenje i režiranje bezbroj projekata. Posao je cvjetao sve dok se i konkurencija nije probudila, nakon čega smo moja ekipa i ja najprije smanjili, a potom i posve ukinuli djelatnost“, kaže Levaj, čije se ime našlo i u “aferi“, nakon što se njegov glas, vidi vraga, prepoznao i u pornićima.
„U devedesetima je, mislim, tadašnji Globus, iščeprkao 'aferu pornići', zgražajući se kako to da glumci koji daju glasove popularnim dječjim likovima, sinkroniziraju i filmove 'za odrasle'. U tim filmovima ima više akcije nego teksta. Uzdasi i šaputanja bili su preuzeti iz originala, te su, zapravo, od svih glasova, prepoznali samo moj“, sjeća se.
O njegovu 40-godišnjem radu, u Savezu slijepih Hrvatske, danas Hrvatskom savezu za slijepe i slabovidne, mogao bi se, kaže, napisati omanji roman, tipa Uliks. Najviše su ga u tim „dugometražnim“, čitalačkim avanturama “mučili” Francuzi, a najdraži su mu bili Česi, Škvorecki i Kundera, te nobelovac Knut Hamsun.
Šerbedžiji i meni za honorar po bocu whiskeya
Dobar start, zlata vrijedi, a Levaj je, kaže, na drugoj godini Akademije imao sreću, ali i čast biti u klasi Koste Spaića, s Božidarkom Frajt, Jasnom Malec, Tatjanom Verdonik, Ratkom Buljanom, Krunom Šarićem, Dragom Meštrovićem i „last, but not least“, Radom Šerbedžijom.
„Rade je već tada bio neupitni prvak Akademije. Plijenio je šarmom, glumačkom vještinom, multitalentiran u glazbi i sportu. Blistao je i još blista na domaćoj i međunarodnoj sceni. Divio sam mu se, no u karijeri se nismo sretali sve do Aćimovićevog prvijenca 'Je l’ ti jasno prijatelju'. No, na Akademiji su jednom, njega i mene, poslali u studentski dom na Savi da recitiramo nešto 'borbeno' tadašnjem hrvatskom proljećarskom rukovodstvu. Ja sam govorio deseto pjevanje 'Jame', a Rade, mislim, nešto iz 'Balada'. Za honorar smo tada dobili svaki po bocu whiskeya i s tim smo se 'plijenom' pješke vratili u grad“, prisjeća se, dodajući, kako su danas, Šerbedžija i on, u skladu s modernim vremenom i trendovima društvenih mreža prijatelji na Facebooku.
Upravo je, još na Akademiji i započela Otokarova zavidna karijera. Naime, tada ga je kao studenta angažirao asistent redatelja te je svoj prvi profesionalni angažman dobio na televiziji, u emisiji o kulturi.
Kako se kalio glumački talent
„Sjećam se da mi je asistent redatelja tada dao detaljne podatke o mjestu, vremenu, tekstu i režiseru emisije. No, kada sam došao na portu u Šubićevoj nisam se mogao sjetiti imena režisera. Portiru sam rekao da sam zaboravio kako se režiser zove, dodajući da se sjećam da je 'neka salama'. Portir je, mrtav ozbiljan, od prve pogodio i rekao mi: 'Aaa, vi onda trebate Boru Slaninu“, prisjeća se Oto Levaj dana kada je, prvi put službeno, prešao preko praga tada RTZ-a.
Iste te, 1968., prijavio se i na dramski odjel Radio Zagreba, a pet godina kasnije, 1973. Joško Juvančić mu je ponudio ulogu u „Vitezovima okruglog stola“ Senkera-Škrabe-Mujičića u ZKM-u. Upravo mu je ta uloga donijela i stalni angažman, a nedugo zatim i odlazak u Komediju, gdje je došao već kao iskusan profesionalac. Kalio se, ne samo u predstavama za djecu, nego i u dramskom TV programu (Hetrich „Teret dokaza“), zatim u HNK („Kiklop“ Ranka Marinkovića), u ITD-u („Plebejci uvježbavaju ustanak“ Georgija Para te „Ros i Gil su mrtvi“ Joška Juvančića), u Gavelli („Dantonova smrt“ Božidara Violića) te u lutkarskom kazalištu i Kazalištu Trešnja.
Fadilu Hadžiću nisam bio smiješan
„Moja suradnja s kazalištem u Ilici kreće davne 70-te godine prošlog stoljeća kada me pokojni Gumbek odveo tadašnjem 'gazdi', na razgovor oko eventualnog angažmana. Fadil Hadžić je, tada, smatrao da ne izgledam dovoljno smiješno i nije me vidio u ansamblu. No i legendarni Ćiro nije Prosinečkog smatrao dobrim nogometašem, Bulajić je govorio da Šerbedžija ima premale oči za filmskog glumca, redatelj Mesarić je na Akademiji proglasio Kseniju Marinković netalentiranom pa nije zbog toga svijet propao“, kaže glumac.
Iako se Fadil Hadžić i on nisu „našli“, krajem sedamdesetih je ipak, umjesto Sabrije Bisera, „upao“ u glavnu ulogu u „Piramidi“, te je nakon duže pauze ratnih godina ponovo dobio uloge u „Dobro došli u plavi pakao“ i u „Gnjidi“, Vinka Brešana.
„Tamo negdje, krajem 2014., na poziv Georgija Para, umjesto Željka Koenigsknechta igram glavnog prevaranta, u posljednjem Fadilovom komadu „Prevaranti“. Dakle, iako nisam bio formalno u angažmanu u Jazavcu, odnosno Kerempuhu, publika me je ipak doživljavala, a i sam sam se smatrao i njihovim glumcem“, kaže Levaj.
Kazalište nas je ispratilo gromoglasnom tišinom
Hadžićev „Češalj“ je, prisjeća se, imao veći uspjeh od prethodne, također uspješne, „Muholovke“.
„Uz 'stare' asove, Bencet i Fideršeg, zablistale su i mlade snage Abrus, Kraljević i Prohić, te, bez lažne skromnosti, prvi puta, kao prvak, moja malenkost te zvijezda mjuzikla nenadmašna Sanda Langerholz. Nas smo dvoje odmah kliknuli na uloge oštroumne i pomalo zajedljive supruge te ne pretjerano karakternog supruga sklonog polit korupciji. U drugim smo se predstavama znali pomalo bocnuti, izvan scene, no ništa dramatično“, sjeća se Levaj svoje nedavno preminule kolegice, s kojom je više puta glumio u ljubavnoj priči.
No, gorak mu okus u ustima ostavlja trenutak kada je Sandi došlo vrijeme za odlazak u mirovinu.
„Nakon svega, kazalište je Sandu Langerholz ispratilo gromoglasnom tišinom, baš kao i Lelu Margitić i mene, te još neke umjetnike bez kojih se nije moglo, da bi odjednom, preko noći, jednostavno prestali postojati. Zvali su te 'otpisane' na nekakve umirovljeničke domjenke. Jednom sam se i odazvao, no osjećao sam se kao na razvratnom tulumu nekog doma za stare i nemoćne. Hvala, nemojte me više zvati! U ogledalo se mogu pogledati i doma“, kaže, iako s trunkom gorčine i dalje vedri Otokar.
No, nakon službenog kraja glumačkog radnog vijeka uslijedili su neki novi početci. Nova ljubav, nova država i nova prekooceanska adresa na kojoj ga je zatekao poziv za snimanje serije „Dnevnik velikog Perice“.
„Brešanov me poziv izuo iz cipela!“
„Ne da sam se iznenadio, nego me taj Brešanov poziv 'izuo iz cipela'. Malo je reći da nisam to očekivao i da se nisam nadao. Ma ja danima od uzbuđenja nisam dolazio k sebi. A taj je poziv, zapravo, bio logična posljedica svega što mi se u profesionalnom životu dešavalo od 2010., kada me je ljubazna poslovna tajnica Komedije obavijestila da ću od 1. siječnja te godine biti umirovljenik, odnosno još jedan 'sretnik' koji će do kraja života živjeti od približno polovine svoje trenutne plaće“, sjeća se glumac dana kada je zakoračio u vojsku umirovljenika te se, kako kaže, najprije povukao na “pričuvni položaj”, u Lokvu - Rogoznicu, odlučan da se posveti maslinama, unucima, turistima, ćakulama u bezbrojnim omiškim kafićima, u kojima su zimi domaći jedini gosti.
„Uloga dokonog umirovljenika nije mi, očito, bila suđena. Po onoj o zatvorenim vratima i otvorenom prozoru, ponovno mi je pružena šansa, samo što se sada zatvorio prozor, a otvorila su mi se vrata i to dvokrilna. Prvo su Omišani shvatili da sam u njihovom gradu i da bih mogao pomoći mladom teatru 'Mali Princ', što je urodilo suradnjom u dvjema predstavama 'Kako je New York dočekao Isusa' Ivana Raosa i 'Stranka ljubavi' Milana Grgića, u kojima sam se, osim u glumi, okušao i u režiji. Zatim me je Georgij Paro pozvao da igram u 'Prevarantima' u Jazavcu, pa je stigla ponuda Žarka Radića da u HNK Split igram glavnu ulogu u 'Učenim ženama' Molliera, uz Doris Šarić Kukuljicu. Pozvali su me i u HNK Varaždin za ulogu sluge u 'Braku na talijanski način' s predivnom Jagodom Kralj te Slavicom Jukić i Stojanom Matavuljem“, kaže, nikad zaposleniji, umirovljenik, dodajući kako ni to nije sve.
Na Braču se, naime, tih godina, snimala švedska serija za djecu. Nakon što je netko iz ekipe vidio da glumi u teatru u Splitu pozvali su ga na Brač, Kulenović ga je zvao za ulogu dide Rudija u dramskoj seriji „Crno-bijeli svijet“, a, kao šećer na kraju, te kao svojevrsna kruna karijere, došao je i taj famozni Brešanov poziv za „Dnevnik velikog Perice“.
„Život promatram kao stubište deseterokatnice i nedavno sam, nakon pređenih osam katova, zakoračio na deveti. No, na trećoj stepenici osmog kata 2015. moja se 'zgrada' preselila na Floridu iz razloga koji su, manje-više, svima znani. Doživio sam to kao svojevrsnu renesansu. Ne ulazeći u život ostatka SAD-a, Florida je raj za umirovljenike. Doživljavam je kao onu verandu u filmu 'Neki to vole vruće', gdje dokoni starčići u stolicama njišu svoja umorna tijela i 'pasu' oči na prolaznicama. Njima lijepo, a nikome ne smeta“, kaže hrvatski velikan glumišta, koji je, nakon par godina u režimu „green card“, prije tri godine i službeno postao Amerikanac, što mu je, kaže, otvorilo vrata čitavog svijeta.
„Većina država maltretira svoje građane“
S promjenom države i adrese, promijenio je i predsjednika. Trumpa je, kako kaže, smatrao nekom vrstom „klimatskog poremećaja“, baš kao i Miloševića, rodonačelnika te direktne demokracije. O aktualnom, američkom predsjedniku Bidenu, nema niti pozitivan, niti negativan stav.
„Politiku pratim, ali na pristojnoj udaljenosti. Biden, koliko primjećujem, krpa kako zna, a poslije - tko preživi, pričat će! Nakon 72 godine u Hrvatskoj i gotovo osam u Americi, mogu reći da Hrvatska nije niti lošija, niti bolja od većine zemalja. Takozvane 'uređene države' s kojima se često želimo uspoređivati ustvari ne postoje. Većina njih maltretira svoje građane. Neke napadaju druge, u nekima se vode građanski ratovi, a u nekima se gladuje. Radi se samo o tome da je tuđa trava uvijek zelenija“, zaključuje hrvatski Amerikanac, poručujući da je u životu ipak najvažnija ljubav, jer, da nije 'jubavi, ne bi svita bilo! Što bismo, pita se, uopće bili kada bismo samo radili, mudroslovili, vodili stranke...
„Jedini čovjek, kojem opraštam to što nije ljubio, ako je to uopće točno, jest Nikola Tesla, jer da se on kojim slučajem oženio svi bismo još i danas živjeli u kmici. Ja sam volio, ženio se i podizao djecu. U unukama, na žalost, uživam na daljinu, pratim njihove uspjehe, strepim od neuspjeha i nadam se, usprkos svemu, da će sretne doživjeti duboku starost“, kaže glumac.
Kada pogleda u retrovizor vidi, savršeno jasno, sve pogreške i promašaje, kojih je, kako kaže, bilo ohoho, no, ipak, ništa ne bi mijenjao, niti brisao čarobnom gumicom, jer to onda ne bi bio njegov život, to ne bi bio Otokar Levaj.
Kada sve zbroji i oduzme pa ispod svog dugog i bogatog glumačkog, radnog staža podvuče crtu, kako kaže, neostvarenih glumačkih želja - nema.
„Kada je Bog dijelio zavist, ja sam bio negdje drugdje, tako da sam se u potpunosti držao one 'Ne poželi uloge bližnjeg svoga'“, kaže poznati glumac čiji je spektar uloga doista impresivan.
Na pitanje razmišlja li o tome da o svom životu snimi film te kome bi dodijelio uloge, odgovara ovako: „Kada bi se snimao film o mom životu, volio bih da bude dugoooometražni, da me u mladosti glumi Dušan Bućan, u srednjim godinama Boris Bakal, a sebe bih, kao čilog stogodišnjaka, glumio osobno“, kaže nam Otokar Levaj.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023.. godinu