Jerry Rubin: Ako nije zabavno, nije revolucija

"Amerika kaže: povijest je gotova. Pronađen je najbolji sustav u ljudskoj povijesti – onaj u kojem živite. Ništa drugo nije moguće, jer je čovjek sebičan, pohlepan i proklet istočnim grijehom.  I – ako ne pristajemo na to – zatvore nas.

Ali za mase ljudi svugdje po svijetu povijest tek započinje. I mi klinci hoćemo započeti iznova, gradeći iz ruševina.  Želimo biti junaci, poput onih o kojima smo čitali u povijesnim knjigama. Propustili smo Prvu američku revoluciju,  Drugi svjetski rat, Kinesku i Kubansku revoluciju. Zar bi trebalo da potrošimo svoju budućnost smijuckajući se i cijelog života gledajući televiziju?!"

(Jerry Rubin, Do it!)

Postoji jedna izreka kako je nekim ljudima, pojavama i fenomenima suđeno da dugo, dugo vremena sjaju jačim ili slabijim sjajem poput zvijezda na noćnom nebu,  dok je nekim drugima suđeno da nakratko intenzivno zablistaju, i onda nestanu. Jerry Rubin i Youth International Party – Yippies – spadaju u ovu drugu kategoriju. Međutim, oni po našem dubokom uvjerenju nisu tek jedan od brojnih fenomena američke kontrakulture s konca šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji su sada tek od izvjesne – i to ne prevelike -  historiografske i kulturnohistorijske važnosti, već su fenomeni koji su tada korespondirali i koji sada korespondiraju s nekim važnim pitanjima – pitanjem revolucije, pitanjem društvene promjene uopće, aktualno vrlo prijepornim pitanjem subjekta promjene…

Jerry Rubin rođen je u Cincinnatiju, Ohio, na dan pada Bastille 14. srpnja 1938. Otac je bio vozač kamiona, kasnije aktivist sindikata, a majka je - kažu biografi - imala intelektualne i umjetničke pretenzije, ali je bila pasivna. Nakon što mu je oboje roditelja umrlo u roku od godinu, Jerry Rubin brine se za mlađeg brata, potom se okušava u novinarstvu u rodnom gradu gdje i diplomira. Potom boravi u Izraelu – po nekim izvorima studij sociologije na Hebrew University u Jeruzalemu, po drugima boravio je u kibucu - potom studij nastavlja na Berkeleyu u Kaliforniji.

Ilegalno preko Čehoslovačke putuje na Kubu, angažira se u pokretu za slobodu govora i antiratnim manifestacija, glavni je organizator marša na Pentagon 21. listopada 1967, kada je dio plana bio i "pjevajući stare aramejske egzorcističke obredne napjeve stojeći u krugu oko zgrade Pentagona izdići zgradu sa zemlje tako da levitira, učiniti da se zgrada oboji narančasto i da vibrira dok ne nestanu sve loše vibracije, pa će rat - misli se vijetnamski - odmah prestati." 

Levitiranje nije uspjelo, ali su uspjeli predvođeni zastavama Viet-konga ući u kompleks, posvuda ispisati "Che živi" i dobro se zabavljati. Rubin je za vršenje male nužde po Pentagonu dobio 30 dana. Na Staru godinu 1967 Rubin, Abbie Hoffmann i još nekoliko njih na tulumu osnivaju Youth International Party – Yippies -  kao spoj hipijevštine i političkog aktivizma američke Nove ljevice.

Djelo, djelo, djelo – učiniti nešto!

Yippies su antikapitalistički, antiimperijalistički (čitaj – antiratni) i antirasistički; imaju niz aktivnosti, najpoznatiji su po prosvjedima uz konvenciju Demokratske stranke u Chicagu, zbog kojih Rubin i još sedmorica budu optuženi za urotu. Svi su oslobođeni, ali za uvrede suda dobivaju godinu i po zatvora pa na više. Najviše – četiri i po – njihov odvjetnik. Ove presude su kasnije ukinute. Jipiji su anarhistički po vrijednostima, funkcioniranju, strukturi. Zovu se Youth International Party, gdje party ne znači stranka, već tulum. Znak im je crvena zvijezda na listu trave, ali ne zbog komunizma, nego zato što dobro izgleda i zato što će iritirati i naljutiti mnoge. Ako nije zabavno – nije revolucija, poručuje Rubin.

Rubin se kasnije pasivizira, bavi se i businessom,  vraća se u Kaliforniju i umire – 28. studenoga je točno 20 godina -  u bolnici od srčanog udara nakon što ga je lupio auto kada je prelazio cestu izvan zebre. Što je u Americi izgleda mnogo ozbiljniji krimen nego kod nas, jer se to spominje u 99 posto njegovih biografija.  

Djelo, djelo, djelo – učiniti nešto! To je najkraće i najtočnije o antiteorijskoj teorijskoj poziciji Jerryja Rubina i Yippies. 

Četiri su ishodišta za takvu Rubinovu poziciju. Prvo – inzistiranje na praktičnosti i djelovanju kao bitno američkim odlikama, posredovano k njemu preko utjecaja lektire i prakse Paula Goodmanna. Drugo  - komično, ali prisutno – paradigma iz popularne kulture "prvo pucaj, onda pitaj". I treće, teza kako se svijet sasvim dovoljno tumačilo, a da je konačno vrijeme da ga se izmijeni. Tako na University of British Columbia – a to nije jedini puta – poziva na rušenje škola i kaže: "Škola nas uči da budemo kritičari života. Fuck kritičare. Prestanite biti kritičari i počinite živjeti. Revolucija treba vaše tijelo!"  Četvrto je očito anarhističko porijeklo takve antiteorijske pozicije, ali za to nemamo potvrdu u Rubinovim tekstovima, osim možda posredno preko Goodmana. On je uvjeren da je teorija  neefikasna i jalova, a da je djelovanje plodonosno i plodotvorno.

Je li ta parafraza Marxove 11. teze ad Feuerbach – filozofi su do sada svijet samo različito tumačili, vrijeme je da ga se mijenja  - slučajna i nesvjesna, ili je pak namjerna, ne možemo decidirano reći. Rubin na više mjesta ludički parafrazira pojedine popularne Marxove navode – ne možete ništa izgubiti osim svojih ispeglanih košulja, u komunizmu će ljudi ujutro obrađivati zemlju, poslijepodne će se baviti glazbom, a ševit će se kad god i koliko god to budu htjeli, ali nekog snažnijeg dokaza da je Rubin bio upoznat sa djelima mladog Marxa, izravno ili preko nekog popularizatora – nema.

Spektakularni mit o revoluciji

Da pojasnimo vezu Rubina i Marxa. "Jipiji su marksisti", naglašava Rubin. "Slijedimo revolucionarnu tradiciju Groucha, Chica, Harpa i Karla. Jipiji su od Karla Marxa, najbestidnijeg, bradatog, dugokosog hippie commie freakovskog agitatora naučili da moramo kreirati spektakularni mit o revoluciji."

"Ako sam nešto naučio od Pentagona i Chichaga, to je – da mladima nimalo nije stalo do političkih teorija, ideologija, planova, organizacija, sastanaka, pregovora s policijom. Aktivisti su došli djelovati prema svom vlastitom osjećaju za realnost. Jedina avangarda je avangarda akcije." On se distancira od klasične marksističke  politike konca šezdesetih u Americi – staljiniziranih komunista, trockista i slično -  jer, kaže, jezik i govorenje ne radikaliziraju ljude.  Ono što razbija apatiju – a apatija američkog društva je – uz kapitalizam, imperijalizam i rasizam – četvrti najveći neprijatelj revolucije – je konfrontacija i akcija. Kritičko mišljenje je zamka. Dobro prouči argumente za i protiv, ne poduzimaj ništa, ne zauzimaj stav, traži još argumenata pro i kontra. "Apstraktno mišljenje pretvara um u zatvor. Apstraktno mišljenje je način kako profesori izbjegavaju suočavanje s vlastitom društvenom impotencijom."

Rubin koristi sebe, svoje vlastito tijelo, razne kostime kao oružje političke borbe. Metoda posuđena od teatra, ali svrha, cilj i sam subjekt akcije su politički, a ne artistički ili estetički. Kada je prvi puta pozvan da svjedoči pred Odborom za protuameričku djelatnost, stari ljevičari sugerirali su mu da se pozove na Prvi amandman i šuti, jer je Odbor – podsjetili su – uništio toliko mnogo ljudi i karijera. Nemam ništa za izgubiti, razmišlja Rubin, i pita – "Što će članovi Odbora napraviti kada se nađu licem u lice s najvećim media freakom i publicity seekerom nakon Isusa Krista? Znao sam da ne mogu igrati na njihovoj pozornici, pa sam morao stvoriti vlastiti teatar kako bih fuck up Odbor u mozak i privukao pozornost nacije. Ali kako?"  I došao je vrlo napušen i u kompletnoj odori vojnika iz Američke revolucije. A na čikaškom suđenju mijenjali su Rubin i drugi optuženi kostime sto na sat.

Duga kosa kao momentalna konfrontacija

PR umjesto ideologije i doktrine. Kada govori o tome da je nužno da jipije napadaju, jer to daje dinamiku situaciji i drži pokret na životu, koristi holivudske termine. Kada entuzijazam oko marša na Pentagon jenjava, Vlada ga zabranjuje. "To je bila muzika Beatlesa za naše uši! Vlada je išla po scenariju, pa makar Mirovni pokret nije", kaže Rubin.

Jipiji koriste kapitalističke medije onako kao što dobri gerilci koriste oružje i opremu otetu od neprijatelja kako bi se borili protiv tog istog neprijatelja. A poruka koju oni šalju su oni sami, duga kosa, način oblačenja, šarenilo, njihova golotinja, način ponašanja. Rubin naglašava i nužnost prirodnog mirisanja ili vonjanja tijela, ali to ćemo ostaviti po strani jer nema veze s medijima. Duga kosa kao revolucija, legitimacija i distinkcija. "Duga kosa pretvara mlade iz srednje klase u niggere. Ona polarizira scenu, ona je momentalna konfrontacija. Kamo god idemo, naša duga kosa govori ljudima što mislimo o ratu u Vijetnamu, Wallaceu (George Wallace, demokratski guverner Alabame, poznat po svojim riječima na inauguraciji 14.1.1963. – "segregacija danas, segregacija sutra, segregacija zauvijek"), što mislimo o nemirima u campusima, o drogi. Mi smo živuća TV reklama za revoluciju", zaključuje Rubin. Opsesija američkom trash-kulturom vidi se po čestim citatima i parafrazama. Tako primjerice samo se najstariji sjećaju tv serije Bonanza, ali Rubin ne može izdržati i u jednom trenu kaže - The family that smokes together stays together.

Literatura često spominje da su Jipiji inzistirali na uličnom teatru. Umjetnost? Ne – politička akcija i akcija kao katalizator. Na primjer, proslava završetka Vijetnamskog rata u New Yorku, po uzoru na onu iz 45-te, stol sa sendvičima na ulazu na ručak kojeg Robert Kennedy priređuje radi skupljanja izbornih donacija – 500 dolara po obroku, zatim uniformirane i naoružane Crne pantere koje ulaze u kalifornijski parlament u Sacramentu, ili dvije gole jipijice na velikom druženju liberala u njujorškom Hiltonu koje umjesto kave i štrudla od jabuka serviraju svinjske glave. Ali svinjske glave ne šokiraju nazočne, već njihova gola tijela, i liberali viču gole su, tucite ih, i gošće ih mlate kišobranima. Svrha tih diverzija je gnoseološka, majeutička, katalizatorska i revolucionarna. "Struktura vlasti automatski nameće referentni okvir koji tjera ljude da stvari vide iz vizure Vlasti (s velikim V)," kaže Rubin. "Uloga je revolucionara da stvore revolucionarni referentni okvir. (…)  Svrha teatra je omogućiti  da što veći broj ljudi prevlada strah i to tako da krenu u akciju."

Jipiji s Novom ljevicom dijele odbojnost prema autoritarnosti i hijerarhiziranosti klasične ljevice, ali s druge strane ismijavaju paradiranje Nove ljevice s njihovom naglašenom antiautoritarnošću i zagovaranjem participatorne demokracije. Oni nemaju članove pokreta ili sljedbenike nekih jipijevskih vođa, jer takvih nema. "Ne postoji takvo nešto kao što je sljedbenik jipija. Postoji 646 i pol milijuna jipija, a definicija jipija je da je – VOĐA! Jipiji su vođe bez sljedbenika," piše Rubin.

Frustrirani američki penis

Spolnost – neki će autori reći da je upravo doživljavanje i prakticiranje spolnosti bila najbitnija razdjelnica između generacije američke kontrakulture, dakle i jipija, i generacije njihovih roditelja. Percepcija spolnosti generacije njihovih roditelja  izravno je vezana za američku politiku – unutra i prema vani, pa sve do Vijetnamskog rata. Rubin pridaje Sjedinjenim Državama antropomorfne karakteristike i njihovo ponašanje tumači u kategorijama spolnosti. "Puritanizam nas je odveo u Vijetnam. Seksualna nesigurnost rezultirala je supermaskulinističkim tripom zvanim imperijalizam. Američka vanjska politika, pogotovo ona u Vijetnamu, samo iz te vizure ima nekog smisla. Amerika ima frustrirani penis kojeg hoće gurnuti u Vijetnamovu malu rupicu da pokaže da je Muško (s velikim M)."

Nasuprot tome, jipijevska revolucija "proglašava rat Istočnom grijehu, diktaturi roditelja nad njihovom djecom, kršćanskom moralu, kapitalizmu i supermaskulinističkim tripovima". A ona će doći kada svi budu jipiji. "Jipiji proklamiraju: strejtovi ovog svijeta, istupite! Nemate ništa za izgubiti osim svojih ispeglanih košulja!"

Ne može se razdvajati politiku od seksa, poručuje Rubin. To je jedno te isto – politika tijela, političko seksualna stvarnost. Za kršćanstvo je golo tijelo nemoralno, a za američki zakon – protuzakonito. Mladu generaciju učilo se da je tjelesni užitak nemoralan. Učili su nas da mrzimo sebe same, kaže Rubin.

Kako će izgledati svijet kada pobijedi jipijevska revolucija? Dylan će biti himna, Bijela kuća prenoćište za one koji prolaze kroz Washington, satovi će biti uništeni, brijači i frizeri poslani u logore za preodgoj i na puštanje duge kose i brade, a ljudi će ujutro obrađivati zemlju, poslijepodne se baviti glazbom, a ševit će se kad god i gdje god to budu htjeli. Do tada odlazak u što samodovoljnije komune.

Koja je relevantnost ove priče za suvremenost? I dalje se ratuje, i dalje vlada rasizam, a ni kapitalizam nije još propao. Dakle, neprijatelj je isti. Oni su uspijevali pokrenuti desetke tisuća ljudi, riskirati batine, suzavac i zatvor. Za razliku – na primjer -  od nekih današnjih instant-revolucionara u neoklasicističkim kazališnim zgradama na plaći iz državnog i gradskog proračuna, oni su sve to radili for the fun of it.  I tu je negdje razlika između istine i laži.

(Nešto izmijenjeno izlaganje na simpoziju "Filozofija i tjelesnost" Hrvatskog filozofskog društva u Zagrebu, 27. – 29. studenoga 2014.)