K. Leaković: SDP-u ne treba “fino podešavanje”, nego snažna politička artikulacija interesa socijalno, kulturno i ekonomski slabijih

Rezultat Karoline Leaković na izborima za novo prvo ime SDP-a pokazat će u kojoj mjeri članstvo želi istinski lijevu, socijaldemokratsku stranku, a u kojoj ipak želi biti dio političkog mainstreama, negdje prema maglovitom i nedefiniranom političkom centru. Leaković, naime, slovi za “najljeviju” i najprogresivniju među sedmero kandidata, nudeći stranačkim biračima demokratski socijalizam 21. stoljeća kojega ne smatra reliktom prošlosti i koji, kako kaže, nije pobijeđen nego tek treba pobijediti. U intervjuu za Forum.tm govori o greškama koje je stranka godinama činila i o svojoj viziji SDP-a bude li izabrana za predsjednicu.

Izjavili ste da niste 'antimilanovićevka', iako oštro kritizirate stanje u koje je doveo SDP. Kako bi glasila vaša kratka inventura Milanovićeva predsjedništva u SDP-u?

Dobio izbore, izgubio politiku. A onda je, neizbježno, izgubio i izbore. Nije sporno da je Zoran Milanović imao pogrešaka i krivih procjena — da spomenem samo nedavni pokušaj svojevrsnog ulagivanja desnici — ali mi se aktualna moda okrivljavanja Milanovića za sve i svašta nimalo ne sviđa. Osim što je iritantno vidjeti kako se Milanovića sada odriču i oni koji su mu se do jučer ulizivali, takvo proglašavanje jedne osobe dežurnim krivcem neće nam previše pomoći da analiziramo situaciju i otkrijemo stvarne uzroke SDP-ovog neuspjeha na prošlim izborima.

Nije sporno da je odgovornost predsjednika stranke najveća, kako za ono što je, najčešće, sam inicirao, učinio ili rekao, tako i za ono što je dopustio ili propustio učiniti. Međutim, pogrešno je za sve probleme okrivljavati Zorana Milanovića, njegov karakter i navodno specifičan način komunikacije. To sugerira da je SDP-ova politika sasvim ispravna, i da nije potrebno ništa drugo, nego osobnost Zorana Milanovića zamijeniti nekim drugim muškarcem u odijelu i nastaviti po starom.

Možda je tako nešto dovoljno da bi se nakratko pridobili najveći i najpovršniji mediji. U takvom sustavu medijske kolonizacije politike, možda je personalni face-lift neke stranke dovoljan i za prevagu na nekim izborima. Svjesna sam da je HDZ nedavno učinio upravo to. Međutim, bojim se da ćemo se svi zajedno tek suočiti s posljedicama izostanka dubinskih promjena u politici i odnosu prema stvarnosti.

Taj odnos, prije svega, karakterizira spremnost da se učini sve za takozvano privlačenje stranih investitora, dok se onih 850 tisuća siromašnih istodobno zadržava podalje od zaposlenja, obrazovanja, liječenja, stana, pa i glasačke kutije.

Uz svesrdnu pomoć onih istih “velikih” medija, koji čas ekstatično slave određenog političara, da bi ga sutradan okrivljavali za sve, takva politika kontinuirano, već više od dva desetljeća, forsira sniženje cijene rada, privatizaciju i ukidanje javnih usluga kako bi se izašlo na ruku inozemnim investitorima i bankarima.

Odgovornost SDP-a, pa i Zorana Milanovića je u tome da im se (takvoj politici) nije snažnije suprotstavio, sve do konverzije kamatarskih kredita u švicarcima 2015. godine. Međutim, SDP i, da, Zoran Milanović su učinili barem to za lakše preživljavanje hrvatskog dužnika. HDZ i Plenković niti to.

SDP danas je, čini se, idejno i ideološki rasturena stranka. Nikola Visković ga je nazvao slabom, oportunističkom, činovničkom ljevicom, istaknuvši da ljevica mora imati minimum radikalnosti. Je li moguć zaokret ulijevo ili će se SDP i dalje gurati u centar, gdje rijetko dobiva bitke protiv HDZ-a, samo onda kada HDZ sam sebi puca u noge?

Onih skoro dva milijuna ljudi koji nisu izašli na posljednje izbore dovoljno jasno govore o nužnosti takvog zaokreta. Lako je složiti se s pretpostavkom da su izborni apstinenti heterogeni kao i razlozi za odustajanje od izbora. Nije sporno da su za to, među ostalim, zaslužni mediji koliko i škola, a političke stranke još više. Moguće je da ima i onih koji ne izlaze na izbore jer im je, jednostavno, previše dobro. Međutim, bojim se da je među izbornim apstinentima kudikamo više onih kojima je toliko loše, da ne vide mogućnost poboljšanja unutar zadanog odnosa snaga. Za to ipak najveću odgovornost snosi upravo SDP: i Zoran Milanović i njegov naraštaj političara, ali i onih prije njih. Gurajući se u centar i pokušavajući biti što “elektabilniji”, SDP je propustio izgraditi trajni odnos povjerenja i predstavljanja svih onih depriviranih, svih ekonomski, a sada i politički isključenih. Budite sigurni da ću ja nastaviti raditi na tome da ta stranka ljude ponovno uvjeri u smisao politike, jer bez toga ni ona sama nema smisla.

Dok o nužnosti takvog zaokreta govori i to da svi kandidati za predsjednika, među njima i oni koji su do jučer prizivali “poduzetnički duh”, sada pozivaju “ulijevo”, a riječ “radnik” se nije toliko spominjala još od 1976. godine i Zakona o udruženom radu. Koliko je to, međutim, moguće i realno za očekivati, i kojem roku, sasvim je drugo pitanje.

Ja sam uvjerena da je sasvim moguće da SDP postane istinskim predstavnikom radništva praktično od sutra. Vjerujem da je, uz dosta ozbiljnog političkog rada, realno očekivati i to da ga radnici kao takvoga prepoznaju. Za HDZ je, prema podacima Državnog izbornog povjerenstva, na prošlim izborima glasalo tek nešto više od 19 posto birača u Hrvatskoj. Pa valjda, među onih dva milijuna, mi možemo pronaći 20! Sanders u SAD-u i Corbyn u Ujedinjenom Kraljevstvu su, uostalom, pokazali da za obnovu socijaldemokratske političke pozicije, osim potrebe, postoje i stvarni izgledi, pa i masovna podrška. Međutim, nije to tako lako učiniti, koliko reći. Kada takve primjere ugledaju takozvani veliki mediji — uključujući i dnevne novine koje se iz meni nepoznatog razloga u SDP-u smatraju biblijom i kada stranku otvoreno napadaju — onda odmah kreću komentari kako je SDP-u sasvim lijepo krenulo s “tržišnom orijentacijom”. Ukratko, SDP u centar guraju i mainstream mediji, spremni da se svojom čuvenom “objektivnošću” obruše na svakoga tko pokaže spremnost za promjenu uhodane politike, kao što su to učinili britanski mediji u slučaju Corbyna.

Zašto SDP "svoje" birače u pravilu uzima zdravo za gotovo, a uporno se pokušava dodvoriti onima desnijima, iako je jasno da njih nikada ne može dobiti? Nisu li vam birači više puta rekli što misle o politici biranja "manjeg zla" kojoj ste se priklonili, praktički se i ne obraćajući vlastitom elektoratu, koji vas zbog tog zanemarivanja i napušta?

Primjer je to PR-ovske pameti različitih samozvanih političkih savjetnika i analitičara koji politiku svode na takozvani svjetonazor, građane gledaju kao profile na Fejsbuku, a izbore kao “biti ili ne biti” u nekom Ohiu, prepunom takozvanih “swing voters”. Upravo suprotno, izbori su vrijeme kada komunicirate prvenstveno sa “svojim” biračima, u pokušaju da se maksimalno odazovu na izbore. Što se “desnih” birača tiče, ako njihovu afilijaciju niste promijenili u posljednjih nekoliko godina, onda sasvim sigurno nećete niti u nekoliko tjedana prije izbora.

Ekstremna, radikalna desnica jača diljem Europe, evo i u SAD-u. Može li se ljevica koju vi zagovarate, a kao uzor spominjete Corbyna, ikada više oporaviti, i u Hrvatskoj i šire?

Oživljavanje radničkog pokreta i politike personificirano Corbynovim dolaskom na čelo britanske Laburističke stranke je upravo primjer da se ljevica itekako može oporaviti od svojih materijalnih poraza u prošlom stoljeću: napuštanja socijalne države na Zapadu, još krajem sedamdesetih godina, i padom socijalizma na Istoku krajem osamdesetih. Usporedno s krizom ljevice u svim svojim varijantima, događa se uspon takozvane neoliberalne hegemonije, neovisno o kojem dijelu svijeta se radi. Unatoč globalnoj krizi 2008. godine rušilački pohod ekonomskih liberala na javne usluge, ekonomsku jednakost i društvenu pravdu, međutim, nije prekinut. On se i danas nastavlja u sjenci radikalne desnice kojoj je prethodno popločao put. Obnova lijevih alternativa u takvim uvjetima podrazumijeva odbacivanje zabluda o “kapitalizmu s ljudskim licem” na jednoj razini, a na drugoj strpljivu borbu za svaku javnu uslugu, svako radno mjesto i svaki sat radnog vremena. Kao i u 19. stoljeću, uostalom: borba za svakog čovjeka.

Stranački establišment smještate u okvire 'blairovštine' i njegova propalog trećeg puta, koji je koketirao s tržištem i igračima krupnog kapitala na štetu radništva. Zašto u SDP-u nitko nije svirao na uzbunu kada se shvatilo kamo stvari po stranku, društvo i državu idu ili se to nije shvatilo, a ne shvaća se ni danas?

Barem dio stranačkog establišmenta, ako njegovim pripadnicima možemo smatrati Ljubu Jurčića, Antuna Vujića, ili, od nešto mlađih, Milana F. Živkovića, jest sredinom prošlog desetljeća reagirao jasnim odbacivanjem neoliberalnih polazišta trećeg puta, a je li to tada naišlo na šire shvaćanje, drugo je pitanje. Međutim, mnogo je važnije zapitati se zašto neka od glavnih obilježja, kako kažete, “igranja s krupnim kapitalom” i danas promoviraju Europska komisija, Europska centralna banka ili MMF? Čini mi se da je u jednom trenutku, napuštajući ideološke smjernice trećeg puta, SDP u prvi plan stavio takozvani policy, javne politike. Riječ je o uvjerenju, i danas nesvjesno prihvaćenom u dijelu civilnog društva, većini “realnog sektora” i cjelini “velikih” medija, kako je najbolje da prividno neutralna struka riješi sve, dok za “prljavom politikom” i “ideologijom” nema više potrebe. Naravno, pritom smo izgubili iz vida da i treći put i policy dolaze iz istog ideološkog “stožera” kao i, u krajnjoj liniji, neoliberalizacija. Nemojte me krivo shvatiti, nisam protiv znanja ni ekspertize. Bez njih se ne može riješiti nijedan politički problem, ali sami za demokratsku politiku nisu dovoljni. Teško da se i asfaltiranje ceste u zagorskom gradiću može proglasiti “apolitičnim” pitanjem. Iako vam za to naizgled trebaju “samo” proračun i tehnologija, ostaje pitanje prioriteta. Gdje ćete prvo, kao što to dobro zna g. Bandić, prosuti asfalt? U ulici gdje žive siromašni, ili u elitnom kvartu? Gdje žive vaši, ili neki drugi birači? — to pitanje je sve prije, nego apolitično. Priznajem, i samoj mi je trebalo neko vrijeme da shvatim u kolikoj je mjeri zagovaranje “struke” kao supstituta za politiku u osnovi antidemokratsko.

Rekli ste da je teško biti ljevičar u SDP-u i da je teško probijati se u stranačkom mainstreamu. Što onda, s obzirom na činjenicu da ste izrazito lijevi u odnosu na ostale kandidate, radite u SDP-u, što vidite u toj stranci?

Za uspon po stranačkoj ljestvici doista jest bilo lukrativnije zalagati se za privatizaciju autocesta, outsourcing pratećih djelatnosti u zdravstvu i općenito javnom sektoru, fleksibilizaciju radnog zakonodavstva i odricanje od naslijeđa jugoslavenskog socijalizma, primjerice. No, bilo je i tu “džepova otpora”, a ima ih sve više. Neke od njih sam i sama “prišivala” SDP-ovom kaputu. Političku i organizacijsku infrastrukturu SDP-a ne namjeravam prepustiti onima koji smatraju kako je, eto, SDP itekako profiliran kao stranka ljevice, kako su naše politike sjajne, a kako je jedini problem valjda u tome što ih nismo znali “iskomunicirati”, iako nisam sigurna da taj glagol ima svršeni oblik. SDP-u ne treba “fino podešavanje”, nego snažna politička artikulacija interesa socijalno, kulturno i ekonomski slabijih. I to ne radi mene i moje političke karijerice.

Kako niste među favoriziranim kandidatima i ako ne pobijedite, jeste li spremni osnovati lijevu frakciju u SDP-u, što stranački Statut omogućava, ali nitko to još nije iskoristio?

Interes mi je, u prvom redu, iznova ili po prvi put definirati političke ciljeve SDP-a kao stranke koja predstavlja i zastupa radnice i radnike u Hrvatskoj, nasuprot onima koji tvrde da se ne bismo trebali zamjerati vlasničkoj klasi. Ne prođe li to usmjerenje na izborima za predsjednicu, tražim povjerenje članica i članova SDP-ove Konvencije, 3. prosinca. Kao članica vodstva SDP-a neću se dati smesti u zalaganju za politike socioekonomske jednakosti i otklon od uvriježena mišljenja da se u Hrvatskoj ništa ne može jer je ovo društvo desno i konzervativno pa, da bismo pobijedili, i mi moramo težiti tome. Osnivanje neke frakcije dolazi na kraju, propadne li sve ovo prethodno, to je taktičko pitanje.

U odnosu na ostale suparnike izrazito ste lijevo, radikalno, pa pomalo čak i revolucionarno. Za razliku od njih, osim kulturološke i svjetonazorske, nudite i ekonomsku i socijalnu ljevicu. Prošli ste u kampanji teren, odrađena su sučeljavanja, kako članstvo diše? Je li spremno na promjene ili im je u mainstream 'krdu' toplije?

Poruka koju sam od članica i članova dobila mogla bi se svesti na sljedeće: nismo se učlanili u SDP kako bismo razgovarali o tvojoj ili njihovim karijerama, nego o tome kako živjeti bolje. Zato su kandidatkinje i kandidati na ovim izborima za predsjednicu SDP-a u zabludi kad i ako govore o stranačkoj vojsci podržavatelja ili kada se pozivaju na podršku predsjednika (uglavnom su to muškarci) lokalnih organizacija ili nekih stranačkih patrijarha. Podcjenjuju članstvo, baš kao što je SDP nedavno podcijenio biračice i birače. I kako ta politika straha ili izbora manjeg zla nije dala rezultata na parlamentarnim izborima, tako se niti politika “ti meni, ja tebi” neće pokazati uspješnom u Stranci.

Željela bih vas ipak upozoriti na dodatni aspekt takozvanog stranačkog terena: u SDP-u je, od nekih 37 tisuća članica i članova, možda čak i 15 tisuća neaktivnih, ljudi koji već niz godina ne sudjeluju na kandidacijskim listama, stranačkim izborima i slično. Takve ljude sam, razumljivo, rjeđe susretala, ali mnoge od njih poznajem i znam da su se na neki način pasivizirali u stranci iz istih razloga zbog kojih se ja kandidiram. Radi se o nedostatku političke rasprave, o manjku politike. Oni koji se u SDP nisu niti učlanili zbog karijere, nego zato da s politički srodnima, ma kako to altruistički zvučalo, naprave neko bolje društvo, školstvo, dom zdravlja ili što ih već pritišće — a mnogi su digli ruke od SDP-a — njih treba vratiti u stranku i u politiku.

Kad smo već kod ekonomske i socijalne ljevice, u 'mea culpa' upisali ste si Zakon o radu Milanovićeve Vlade koju ste u Saboru podržali. Kako danas mislite da bi ZOR trebao izgledati?

Zakon o radu kojega bih podržala zasnivao bi se na demokraciji na radnom mjestu i uključivanju radnika u odlučivanje o radnim uvjetima i organizaciji posla, kao i pravednoj raspodjeli stvorene vrijednosti. Digitalizacija i automatizacija u kombinaciji s masovnom nezaposlenošću zahtijevaju da se skraćenje radnog vremena hitno stavi na dnevni red. Također, osnažio bi i poziciju sindikata i poticao na sindikalno udruživanje. Zakon o reprezentativnosti kao kriterij prepoznaje samo brojnost članica i članova, a ne i druge funkcije sindikata, kao što su pravna zaštita i kolektivno pregovaranje, tako da i taj dio radnog zakonodavstva zaslužuje da ga sindikati još jednom rasprave. Fraza o socijalnom dijalogu mora prestati biti opće mjesto razgovora o odnosima rada i kapitala, a SDP ne smije izjednačavati radnike i vlasnike kapitala, što je sada slučaj. Moramo konačno razgovarati o uspostavljanju standarda kad je riječ o radničkim pravima i o nadnicama, a prestati se zavaravati kako će minimalno povećanje minimalne plaće riješiti probleme siromaštva radno ovisnog stanovništva.

Kao i s mnogim drugim stvarima, problem SDP-ove pozicije u vezi radnog zakonodavstva počinje s tim da prave rasprave u stranci o njemu nije niti bilo. Jednostavno se niste imali gdje usprotiviti, postaviti pitanje, iznijeti drugačije argumente. Stavove stranke saznajemo iz novina, pa niti članicama i članovima Kluba zastupnika ne preostaje drugo, nego da glasaju: kao SDP, ili kao HDZ. Želi li se SDP doista promijeniti, jedan od prvih poteza novog vodstva mora biti uključivanje članica i članova u raspravu o politikama stranke, a u izradu prijedloga Zakona o radu, kao jednog je od prioriteta, i sindikata. Ako su ministri Ćorić, Marić i Dalić već najavili kako izmjenama ZOR-a namjeravaju stimulirati strane investicije i osloboditi “poduzetnički duh”, onda SDP već kasni, jer iz naših redova ništa nisam čula o novom smjeru novog SDP-a. Osnovno je jedno: radno zakonodavstvo služi za zaštitu radnika, a ne privlačenje investitora niti poticanje poslodavaca.

Zalažete se za izbacivanje vjeronauka iz javnih škola, Ranko Ostojić traži reviziju Vatikanskih ugovora. Nije li za to malo prekasno, sada kada je posvemašnja klerikalizacija društva uzela ozbiljnog maha? Zašto o tome niste progovarali dok ste bili na vlasti, kada su zapravo desničarsko-klerikalni pokreti i počeli snažiti?

Ja i dalje zagovaram izbacivanje vjeronauka iz javnih škola i uvođenje građanskog odgoja, što Vlada SDP-a nije htjela niti znala učiniti i što je propust s dugotrajnim društvenim posljedicama. Naravno da smo propustili mnoge prilike, a da je druga strana dobro financirana, organizirana i temeljita u nametanju ideologije krvi, križa i tla. Nije nikada zakašnjelo tražiti da Hrvatska postane sekularna država, bilo bi pogrešno nastaviti ovu politiku nezamjeranja radi nekih navodnih izbornih bodova, jer njih naprosto nećemo dobiti. Odvajanje Katoličke crkve od države, osobito od obrazovanja, za ovo je društvo prevažno pitanje. Crkva je premoćna politička organizacija, a ako se ona želi baviti mnome, onda ću i ja itekako uzvratiti istom mjerom. Kad je Crkva zagrabila u naše lisnice, podignula mi suknju i zavirila mi pod plahte, najmanje što mogu učiniti jest politički joj se suprotstaviti. Usput, hvala vašem portalu na objavi sjajnog teksta dr. Šporera o toj temi.

Značajan dio vaših birača od vas je odustao, bilo neizlaskom na izbore, bilo okretanjem 'trećim' opcijama. Živi zid, dijelom i Most, zapravo svoj uspjeh može pripisati SDP-ovom nečinjenju. Vi biste htjeli da SDP surađuje sa Živim zidom, no, ne bi li zadatak SDP-a trebao biti vraćanje birača 'odbjeglih' Živom zidu, s obzirom na to da se ta opcija ne pokazuje baš solidnom i ozbiljnom?

Slažem se s vama. Od suradnje sa Živim zidom doista me mnogo više zanima dijalog s ljudima koji su glasali za nj, kao i s onih 1,8 milijuna ljudi koji do glasačke kutije na izborima 11. rujna nisu ni došli, jer je njihovo razočaranje političkim i medijskim establišmentom bilo preveliko. Živi zid se pritom jedini na izborima usprotivio tom establišmentu, tako da nije niti čudo da sada trpi kontranapad u kojem je, bojim se, teško razlikovati difamacije iz radionice “velikih” medija od pomanjkanja, kako kažete, solidnosti i ozbiljnosti. Osim toga, od suradnje sa Živim zidom, mnogo me više zanima suradnja s izvanparlamentarnim lijevim strankama i organizacijama. Svi koji se zalažu za uspostavljanje pravednih odnosa u politici i ekonomiji, smatram, prirodni su saveznici socijaldemokratima. Kritike koje SDP-u dolaze slijeva, izvan stranke, prečesto smo doživljavali kao napad, pa smo se strastveno trudili minorizirati ih. U slučaju novih političkih aktera takvo je ismijavanje i difamiranje upregnut medijski establišment, bilo da je riječ o hrvatskom, bilo američkome.

Najavili ste da niste sigurni hoćete li uopće podržati bilo kojeg od drugih protukandidata, ne uđete li u drugi krug izbora koji se očekuje. Budući da smatrate da nitko od vas ne nudi progresivniju i ljeviju politiku od vas, tko bi onda bio 'najmanje loše' rješenje za novog lidera ili lidericu SDP-a?

Moja eventualna podrška ovisit će o spremnosti kandidata za pretvaranje SDP-a u stranku koja postoji kako bi u funkciju stavila potpuno novi razvojni model Hrvatske, koji uključuje i demokratsku kontrolu nad ekonomijom. Stranka mora djelovati kao platforma za demokratsku raspravu svih, ne samo naših članica i članova. Konačno, u SDP treba vratiti politiku, a ne iscrpljivati se u razgovoru o nečijim karijernim ambicijama.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu