Taj dan u Saboru za kakvog okorjelog cinika malo čvršćeg želuca bio je čisto zadovoljstvo, a mogao je usput i naučiti štošta o prirodi republike čiji je državljanin. I to počev već od izjave ministra pravosuđa Orsata Miljenića o stavu Vlade. Unošenje u Ustav ukidanja zastare za sva politička ubojstva neophodno je, kazao je on, jer je logično da ubojicu u ime nekog režima taj isti režim neće procesuirati, a novi režim mu onda ne može suditi zbog zastare. A ako se već briše zastara za ta ubojstva, zašto onda to isto ne učiniti i za sva ostala?
Čista petica i za logiku i za obračunavanje s nekima od najgorih nositelja patologije društva. Međutim, još i prije nego što je dvoranom počeo lebdjeti duh Stjepana Đurekovića, ubijenog u neformalnoj režiji Udbe 1983., a zbog čega su predložene promjene Ustava uopće i isprovocirane, ta ista logika je između redova raskrinkala suštinsku prirodu političkih elita u Hrvatskoj; i to i lijevog i desnog centra. Jer unatoč svim onim političkim ubojstvima počinjenim tijekom desetljeća, ni jedna vlada od 1991. naovamo nije se drznula na ovakve ustavne promjene. A nije da nisu imali vremena, prilike ili povoda.
Slijedeći briljantnu logiku ministra pravosuđa, to onda znači da duboko u strukturi Republike Hrvatske i dandanas opstaje neka snažna silnica koja ju je krasila i još onomad dok je u mlađim danima nosila svoj socijalistički outfit. Bez obzira što su tijekom više od dva desetljeća premijeri, ministri, saborski zastupnici, pa i predsjednici države znali koketirati s ustaštvom, kriminalom u privatizaciji, ksenofobijom, suradnjom s mafijom i svim onim divotama tranzcijskog društva, ipak nijedna od tih vlada nije Ustavom zapriječila kojekakvim ubojicama, posebno političkim killerima, utočište u vječnoj i blaženoj zastari.
Po Miljenićevom poučku, sve te vlade ponašale su se kao da je riječ o istom onom režimu koji je u 70-ima i 80-ima naveliko kokao hrvatske nacionalističke emigrante, pa bili oni teroristički raspoloženi ili jednostavno imali preveliki politički utjecaj u emigraciji.
Do Lex Perkovića je došlo, odavno je već jasno, samo zato da bi se spriječilo njegovo izručenje Berlinu putem europskog uhidbenog naloga kao bivšeg šefa odjela republičke Službe državne sigurnosti za sve poslove oko političke emigracije i kao osumnjičenog za organizaciju Đurekovićevog ubojstva. Premijer je u jednom trenutku bio spreman riskirati čak i s prijetnjama EU da će Hrvatskoj biti odrezane sankcije zbog bezočnog kršenja dogovorenog iz pretpristupnog poglavlja o pravosuđu.
A to onda znači da uopće nije glupo pretpostaviti da je Vrhovni zemaljski sud u Münchenu imao savršeno pravo kada je, odrapivši Krunoslavu Pratesu u srpnju 2008. doživotnu robiju za Đurekovićevo ubojstvo, usput zaključio da Republika Hrvatska nikada nije prestala štititi sustav i pojedince koji su doveli do tog ubojstva. Prevedeno na hrvatski, dotični sud je optužio Zagreb da štiti Josipa Perkovića i "paraobavještajno podzemlje" zbog interesnih premreženosti s političkim i gospodarskim elitama. Uz praktično beznačajnu razliku što je onda na vlasti bio HDZ, a danas još jedna koalicija nominalno lijevog centra.
Prema europskom uhidbenom nalogu, još jedina stvar koja bivšeg šefa hrvatskih tajnih službi (onih prije i onih poslije 1990.) može zaštititi od izručenja jest mogućnost da mu se sudi u Hrvatskoj. I što se onda dobije naglim ukidanjem zastare za sva ubojstva baš ovih dana, a ne, recimo, u svibnju sljedeće godine? To da se do 1. siječnja 2014., za kada je naš premijer od EK isposlovao da se odgađa ukidanje Lex Perkovića, Josipa Perkovića može zacementirati na kakvom našem sudu. Čisto hipotetski. Zbog bilo čega. Sve je dovoljno dobro. A onda bi Angela Merkel i njemačko pravosuđe bili prisiljeni pratiti svu ažurnost i dinamičnost pravosudnih postupaka u Republici Hrvatskoj i čekati da dođu na red sa svojim zahtjevom.
Naravno da nitko nije veslo sisao, te da je svima u Saboru jasno da bi u tom slučaju DORH ili netko drugi u rekordnom roku odlučio da su svi oni dokazi, koji su do sada bili preslabi za Perkovićev progon, naglo postali sasvim dostatni za čvrstu optužnicu. U tom svjetlu netko će reći da nije ni čudo što je HDZ, kao stranka nominalno osjetljiva na politička stradanja iz prošlosti, tako podivljao na SDP-ove planove s ustavnim promjenama, koliko god da bi ih u bilo kojim drugim okolnostima svatko normalan oduševljeno pozdravio. Ipak, tu dolazimo do Vladimira Šeksa koji je usred sjednice ispalio rijetko viđenu bedastoću čak i po krajnje visokim kriterijima naših uvaženih parlamentaraca.
Kao uvjet da njegova stranka podrži ustavne promjene, zatražio je da se unese i ustavni zakon po kojem bi druge članice EU-a imale pravo prvenstva u kaznenim postupcima pred našim državljanima. Kako je Ingrid Antičević Marinović rekla, to bi doista bio pucanj u hrvatsko pravosuđe, odricanje suvereniteta i što sve ne. U svakom slučaju budalaština koju se nipošto ne može uzeti u obzir. Ali, kako se takav gaf s prijedlogom dogodio jednom takvom nevjerojatnom znalcu Ustava RH kao što je on? Ma što, čovjeku koji je pisao taj isti Ustav, tako prepredenom liscu da je više od dva desetljeća jedini preživio u vrhu HDZ-a i koji je po sposobnosti preživljavanja nekoć opjevan kako čak i kad padne na pod, on još uvijek ujeda za gležnjeve.
I opet bi se cinik ispred TV ekrana ludo zabavljao, jer je savršeni znalac ustava sročio ustavni ultimatum toliko stupidan da naprosto mora biti odbijen, pa da HDZ nipošto ne dođe u opasnost da mora glasati za SDP-ov prijedlog. Tako se ne bi kompromitirao pred naivnim glasačima da štiti udbaša. Ispriku bi imao u svim varijantama i ne bi morao štititi Perkovića, kao što je (i) HDZ godinama činio. Prljavi posao, naravno, ionako će obaviti SDP, što je vrlo slično Karamarkovom bijegu s HDZ-ovcima iz Sabora pri izglasavanju Lex Perkovića kada se u sabornici moglo i ostati te glasati za amandman Jadranke Kosor.
U svakom slučaju, da je bilo iskrene namjere HDZ se mogao prihvatiti sramežljive Lesarove ideje da se kao datum stupanja na snagu ukidanja zastare za sva ubojstva odredi dan kad će prestati vrijediti Lex Perković tako da ništa ne stoji na putu traženom izručenju. Savršeno jednostavno, savršeno djelotvorno. A kao da je bačeno u bunar. I da se jedan Šeks toga nije mogao sjetiti!?
S druge strane, strašno je bilo slušati reakcije iz SDP-a na Šeksov manevar, odnosno rečenice s hrvatskim pravosuđem i nacionalnim suverenitetom u istoj rečenici. Strašno zbog niza kompromitirajućih primjera, a prigodno se možemo prisjetiti baš onoga s Josipom Perkovićem kada je prošle godine svjedočio na suđenju za mučenja ratnih zarobljenika u Kerestincu iz 1991.
Iako Perković nije bio optužen, izvjesni Dobroslav Gračanin spomenuo je da ga je baš on teško premlatio u Kerestincu. Gračanin je inače bio major JNA kojega je vojna policija HV-a uhitila kada je došao – ponuditi pomoć u obrani Hrvatske. Gračanin je Perkovića prepoznao na slici iz 1992., ali državni odvjetnik na to nije ni trepnuo, nije proširio optužnicu i na Perkovića, pa ga je Gračanin tužio sam. E da bi Perković na sasvim drugo ročište i zbog pukog iskaza o autentičnosti nekih dokumenata SIS-a došao očito misleći da će ga Gračanin i ovaj put prozivati pred sudom.
Pa ga je išao preduhitriti. Ničim izazvan Perković je skrenuo s teme, na što sudac nije reagirao, i stao mahati Nacionalom iz 2007., govoreći kako ga je Gračanin prepoznao tek nakon što je on sam svjedočio, a nije ga prepoznao u Nacionalu u kojem su objavljene slike obojice. Na njegov užas, Gračaninova odvjetnica gurnula mu je pod nos njegovu fotografiju iz 1992. i obavijestila ga da ga je Gračanin prepoznao naknadno po toj fotografiji.
Mučan trenutak Perković je konačno okončao tako što je zamahnuo rukama u zrak, rekao: "A dobro onda!" i jednostavno otišao iz sudnice. I opet bez da mu je to sudac dopustio, a za što bi inače svaki drugi građanin RH fasovao takvu kaznu po džepu da bi mu zvonilo duže vrijeme.