Skoči na glavni sadržaj

Kako su vjernici upali u zamku

prava.jpg

Problem je za kršćane što su u posvećeni kontekst posljednje Isusove večeri stavljeni ljudi koje dio njih ionako, i kad ih primjerice vidi na nekoj paradi ponosa, same po sebi smatra izrugivanjem Bogu i nastranim neljudima ili, na neki način, manje ljudima – što je, dakako, posve u opreci s Isusovom novozavjetnom etikom ljubavi, gdje nema mjesta razlikama među Božjom djecom
Foto: Olympic games

Zamislite da su prilikom otvaranja OI u Parizu u sceni one sporne replike da Vincijeve „Posljednje večere“ bili Rafael Nadal, Zinadine Zidane, LeBron James, Pan Zhanle, Andy Murray, Stephen Curry, naš Domagoj Duvnjak itd., i da su bili lijepo sređeni, u finim odijelima s kravatom; bi li se digla ovakva buka i nevjerojatna moralna vjerska panika oko toga. Zapravo, pravo je pitanje bi li se uopće itko oko toga uznemirio. Zašto? Jer su oni obični normalni ljudi, sportaši, to nisu „nastrane queerovske nakaze“ koje su same po sebi uvreda Bogu i kršćanstvu. 

Poznata fotografkinja Annie Leibovitz fotografirala je glumce iz popularne serije Soprano u sceni „Posljednje večere“. Na mjestu Isusa mafijaški je bos, okolo kriminalci, dakle ljudi koji nanose patnju i zlo drugima, no nemoguće je igdje pronaći ijedan prigovor vjernika na tu sliku. U Izraelskome muzeju u Jeruzalemu izložena je fotografija Adija Nesija iz 1999., gdje su izraelski vojnici, Židovi, u pozi da Vincijeve „Posljednje večere“. Nikome to nikad nije zasmetalo iako su nedvojbeno milijuni kršćana vidjeli tu sliku. Pred Kraljevskom umjetničkom akademijom u Londonu bila je izložena golema brončana i dijelom pozlaćena skulptura ljudi u prirodnoj veličini napravljena kao replika „Posljednje večere“, s etiopskim carem Hailem Selassiem na mjestu Isusa Krista, restafarijancem koji se samoproglasio Božjim mesijom na zemlji. 

Pretragom na internetu može se uočiti da se motiv da Vincijeve „Posljednje večere“ nebrojeno puta replicirao s poznatim košarkašima, pjevačima, glumcima i sve se to može naručiti kao na slika na majici, kao poster, zidna uokvirena slika itd., ali istovremeno nije moguće pronaći ijedan prigovor vjernika na to što je Elvis Presley ili Michael Jordan na mjestu Isusa Krista. Toga, jednostavno, nema jer svi ti ljudi na 'posljednjim večerama' izgledaju posve normalno, ili što bi rekao naš Marin Držić, oni su „ljudi nazbilj, pravi ljudi i gospoda“.

Naime, moja je teza da nevjerojatnoj lavini bijesa zbog scene na otvaranju OI nije uopće uzrok umjetnička reinterpretacija „Posljednje večere“ kao blasfemičan čin sam po sebi, kao nekakva uvreda Bogu i vjernicima, nego je uzrok samo i jedino to TKO se nalazi u toj sceni. Ako su na njoj „ljudi nazbilj, pravi ljudi i gospoda“, to nije nikakav problem za vjernike, ali problem jest ako su na njoj „ljudi nahvao“, naopaki ljudi, koje Držić ovako opisuje: „ljudi obraza od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa; ljudi s nogami od čaplje, stasa od žabe; tamaše, izješe, glumci, feca od ljuckoga naroda“ (ljudi obraza od majmuna, od papagaja, od žirafe, od ćuka, ljudi s nogama od čaplje, stasa od žabe; komedijaši, izjelice, prijetvornici, talog ljudskog roda).

Držim da je upravo u tome suština negodovanja. Problem je za kršćane taj što su u posvećeni kontekst posljednje Isusove večeri stavljeni ljudi koje dio njih ionako, i kad ih primjerice vidi na nekoj paradi ponosa, same po sebi smatra izrugivanjem Bogu i nastranim neljudima ili, na neki način, manje ljudima – što je, dakako, posve u opreci s Isusovom novozavjetnom etikom ljubavi, gdje nema mjesta razlikama među Božjom djecom. Isus je prihvaćao, poštovao, grlio i ljubio čak i gubavce, koje „ljudi nazbilj“ njegova vremena nisu htjeli ni blizu sebe ni blizu svoje djece. 

Stoga mi se čini da je umjetnički postupak s otvaranja OI zasnovan na zanimljivom kontrapunktu, antonimnom nadopunjavanju umjetnine ciljanim recipijentima, tj. da je reakcija ogorčenog dijela vjernika intencionalni dio umjetničkog čina. Naime, odmah je iste večeri na jednoj društvenoj mreži Barbara Butch, koja se u instalaciji nalazila na mjestu Isusa Krista, objavila fotografiju na kojoj su jedna iznad druge da Vincijeva „Večera“ i scena s otvaranja te je slika začas postala viralna i pokrenula se lavina.

 Moja teza počiva na stavu koji sam iznio na samome početku teksta, kako scena „Posljednje večere“ s uredno obučenim poznatim sportašima ne bi izazvala reakcije, kao što ih nikad nisu izazvale ni brojne druge „Večere“ koje se nose na majicama i nalaze u muzejima, ali u kojima su „normalni“ ljudi. Držim da je umjetnik stavljanjem queerovaca u tu scenu postavio mamac i zamku u kojoj će se kršćani suočiti sa srži učenja Isusa Krista: Jesu li vama svi ljudi isti? Jesu li svi ljudi posve jednaka djeca Božja, ili za vas postoje „pravi ljudi i gospoda“, dostojni stavljanja u kontekst Isusove posljednje večere, te gubavci, talog ili „feca od ljudskog roda“ koji toga nisu dostojni? Ispalo je da je jedan dio vjernika, uhvaćen u takvu etičku stupicu, pokazao na nevjerojatno brutalan i surov način kako im svi ljudi ni najmanje nisu jednakovrijedna djeca Božja. U strašnom izljevu dehumanizirajućih izjava mržnje prema LGBTQ-ovcima na društvenim mrežama prevladavali su, da ne izdvajam prostote ni pozive na linč, izrazi poput: „nastrane nakaze“, „bolesnici“, „proklete sotone“, „nastrane sotonjare“ itd., a jedan ih je svećenik u videu nazvao, doslovno, „đavoljom izmetinom“. 

Nedvojbeno je da je Isusov novozavjetni nauk, s obzirom na naše primordijalne instinkte otpora prema drugačijima, i dalje previše revolucionaran i sasvim je razumljivo da je mnogim vjernicima teško suspregnuti evolucijski poriv ukodiran u naše tkivo, te se određeni tip mirne osude stavljanja „nakaradnih“ u posvećeni vjerski kontekst može donekle razumjeti (ne i opravdati); no s druge je strane jedan dio vjernika pokazao bezočnu mrzilačku narav, u potpunosti je izopačio Isusov nauk, pritom se eksplicitno i inkvizicijski ostrašćeno pozivajući na njega u obrani načela koji su mu suprotstavljeni.

I na kraju, istaknuo bih kako se jedna zanimljiva simbolička paralela odvila dan-dva nakon „posljednje večere“, kada je Barbara Butch prijavila policiji da dobiva prijetnje smrću.

Zasigurno je riječ o bijesu vjernika koji smatraju uvrjedljivim i blasfemičnim da se jedna takva osoba usudila u instalaciji „Posljednje večere“ utjeloviti Boga. U ogoljenoj su esenciji te prijetnje gotovo istovjetne onima koje su bile upućene Kristu u doba Njegove posljednje večere: osuda bijesnih vjernika za blasfemiju zbog tvrdnji da utjelovljuje Boga.