Kakve veze s nama imaju predsjednički izbori?

"Kada bi glasanje nešto moglo promijeniti, učinili bi ga nelegalnim", govorila je Emma Goldman, američka politička aktivistica iz 19. stoljeća, jedna od pionirki anarho-komunizma i feminizma. Bit će već stoljeće i pol od izricanja te sure istine i stvari se nisu promijenile ni za jotu. I ne mislimo pritom na navodne razlike među konzervativcima, socijaldemokratima, liberalima i inima, i na to što se međusobno razlikuju samo po imenu, nego na činjenicu da su se izmijenila i stoljeća i državni sistemi i države i ratovi i paktovi, čak je i klima doživjela metamorfozu, a stvari su u mizansceni ostale iste. Oni i mi. Neovisno o kadru, kompoziciji, dinamici ili statici scene. Oni u glavnim rolama, mi statiramo negdje onkraj kulisa.

Čak i ako smo pobornici aforizma da su "političari kao pelene - i jedne i druge treba redovno mijenjati i to zbog istih razloga", razočarenje nam i promašaj, koga god birali, ne gine. Jer, još nam je (opet) u 19. stoljeću – mudra li vijeka – škotski književnik George MacDonald objasnio: "Nije u prirodi politike da bude izabran najbolji čovjek. Najbolji čovjek ionako ne želi upravljati svojim sugrađanima".

Ali, kako smo se mi tek dočepali demokracije, ima bezmalo kvarat stoljeća, još sebi utvaramo kako možemo nešto mijenjati i kako u ovoj državi postoje ljudi, dični sinovi i kćeri jedine nam domovine, voljni i spremni učiniti nešto dobra za narod, društvo i državu.

Evo, uskoro se igramo i predsjedničkih izbora u našem malom palanačkom teatru. U predstojećem igrokazu Ivo Josipović napokon nije više samo predsjednički kandidat nepostojećeg HNS-a i rapidno rastuće Mirele Holy. Jednodušnu potporu za ponovni pohod na Pantovčak dobio je i od Glavnog odbora SDP-a. I sad vjerojatno kandidat Josipović nije načisto bi li se zbog nje veselio ili ridao zbog nevolje koja ga je snašla. Fotelju koju mu se omilila trebao bi pokušati zadržati uz pomoć stranke čija je vlada najnepopularnija, najneuspješnija i najomraženija ikada. Nije baš za hvaliti se. Trebat će tu malo žešća alkemija da bude, a ne bude kandidat SDP-a.

Ivo Josipović tražit će distancu od SDP-a i njegove katastrofalne Vlade, i morat će jače zaigrati na osobnost i rezultate mandata. I tu onda upada u još veći problem. Josipović za sobom ostavlja metiljavi, nedojmljivi, nepamtljivi, nepoticajni, kukavički mandat, nikome ni po čemu važan, kojega se nećemo imati razloga sjećati. Ni po dobrom, ni po lošem. Od petogodišnjeg intenzivnog zujanja meda ne vidjesmo.

Šteta, mogao je biti solidan predsjednik Republike. Jasno, nikada to nije bio materijal za državnika, pogotovo vrhunskog, ali za pristojan mandat bilo je tu predispozicija i potencijala. Odabrao je poziciju politikanta i sitnog kalkulanta od kojega nikada nismo čuli baš nijedan konkretan i relevantan stav, reagirao bi gdjekad samo na osobnoj razini i to iznenađujuće ružno.

Da je tokom mandata kojim slučajem iz nekog razloga nestao, nitko živ ne bi primijetio da ga nema. Toliki je, naime, bio njegov doprinos, utjecaj i važnost za društvo i državu kojoj je na čelu. No, to je bio osobni izbor predsjednika Josipovića. Stjepan Mesić pokazao nam je da uz identične ovlasti predsjednički mandat može izgledati puno važnije i ozbiljnije.

Bio je to mandat krcat nedosljednošću, neprincipijelnošću, zaokupljen skrbi isključivo za vlastitu kožu i pun nekorektne arbitrarnosti i dvostrukih kriterija.

Predsjednik se uporno oglušuje na apele da predloži premijeru sazivanje sjednice Vlade zbog potpunog ekonomskog i socijalnog kolapsa u državi. Kaže, ne može on uredovati po Vladi. Sjetit ćemo se ipak ovdje kako je od Jadranke Kosor inzistirao na smjenjivanju pojedinih ministara u njenoj, kako je kazao, 'kukulele' vladi, dok za aktualnu administraciju uvijek ima spremnu izliku. Milanoviću se ne usudi predložiti sazivanje sjednice Vlade da se Zoki ne naljuti jer mu za još jedan mandat trebaju SDP-ovi novci. Nema veze što smo već 11. kvartal za redom u recesiji, što sve relevantne prognoze navještaju bankrot države, što su građani na izdisaju. Bitno je sve podrediti ostanku u fotelji. Zadnjih mjesec dana Josipović, za potrebe kampanje, ima neke per la finta, light kritike na rad Vlade koja je dotukla građane i državu, pa su mu puna usta nužnosti strukturnih reformi. Oni pamćenja nešto duljeg od amebinog spomenut će se da se na Jadranku Kosor obrušavao upravo zbog "nepodnošljive lakoće reformi" kada je kao premijerka pokušavala barem nešto učiniti s raspadajućom državom.

U Hrvatskoj takva otkrivača tople vode još nismo imali. Neki dan će predsjednik Josipović važno zaključiti da "porezi moraju biti pravedni". No, kada je Milanovićeva Vlada dignula PDV s 23 na 25 posto, nedugo nakon što smo Jadranki Kosor sveudilj razvlačili crijeva jer je PDV povećala s 22 na 23 posto, poručio je kako je to "mudar potez". Ta je Vladina mudrost dotukla potrošnju koju sada nemušto pokušava spasiti potpuno suprotnim potezima i dijametralnom različitom ekonomskom doktrinom koju je zagovarala svega dvije i pol godine ranije. O premijerovom i Vladinom neznanju i nesposobnosti predsjednik nema što reći. Nije njegova ustavna nadležnost. Josipovićevo predsjednikovanje svelo se uglavnom na trgovinu svime i sa svakim, otprilike – daj meni ravnatelja HRT-a, ja tebi dam šefa SOA-e.

Pojavom izazivačice iz suprotna tabora počeo je, da upotrijebimo premijerov kategorijalni aparat, "hiperaktivno glavinjati". Što izjavama i stavovima, što fizički. Kolindu Grabar Kitarović u početku je krenuo ismijavati tvrdnjom da "ima slike, nema tona". Kada je progovorila, poručio je da ga njene izjave ne zanimaju, pa nikome nije jasno što zapravo hoće.

Premda je u boljoj poziciji, ne uspijeva, na žalost, sakriti znakove nervoze i moru neizvjesnosti pa grubo prelazi granice pristojnosti, osobne i političke, ponižava i vrijeđa suparnicu. Grabar Kitarović poručuje da nema pojma i da se o hrvatskim oružanim snagama informira na Wikipediji. A sam u dva navrata pred televizijskim kamerama sa šalabahtera nesigurno i neuvjerljivo čita izjave o stanju u HV-u jer očito ne vlada materijom o kojoj govori i nije u stanju samostalno reproducirati informacije o resoru u svojoj ustavnoj nadležnosti.

Netko ga je valjda uputio i da nije osobito inteligentno smrtno ozbiljno komentirati navodno relevantne ankete navodno ozbiljnih agencija koje su samo osam dana prije europarlamentarnih izbora HDZ-ov rezultat fulale čak za 11 posto na štetu te stranke pa više ne daje samozadovoljne izjave da bi "bio zabrinut da zaostaje za 14 posto", nego se suzdržava od izjava pravdajući se da nije vidio ankete.

Kolinda Grabar Kitarović velika je nepoznanica, upoznavanje s njom tek nas očekuje. Apstrahirat ćemo njezinu birokratsku karijeru, u kojoj je uvijek bila poslušna, korektna činovnica na raznim domaćim i međunarodnim pozicijama, no, ne znamo je li i liderica. Nešto otprilike kao Josipović prije pet godina. Kupili smo lijepo upakirani PR-proizvod. U međuvremenu nam je priuštio i striptiz u kojemu smo vidjeli i podosta toga što nam se nije svidjelo. Vrlo je izgledno, pobijedi li kojim slučajem Grabar Kitarović, da nas zadesi sličan maler.

I Josipović i Grabar Kitarović lako bi mogli biti kandidati bilo koje stranke jer je riječ o sasvim neautentičnim, nekarizmatičnim političkim neosobnostima birokratskog tipa koje su spremne bespogovorno zagovarati sve što dovodi do ispunjenja njihova privatna cilja. Oboje je kandidata jakom dozom pelcovano i od najmanjih natruha državništva.

Grabar Kitarović ima identičan problem Josipovićevom - mora kao vrag od tamjana bježati od vlastite stranke želi li pobijediti na izborima. Njezino predstavljanje tek predstoji, a ako joj se program svede na vjeru i čiste vrećice s ostacima hrane kraj kontejnera za hrvatskog čovjeka i hrvatsku ženu, i s njom smo obrali bostan. Bit će luda zabava gledati batrganje Grabar Kitarović na pitanja o stožerašima, obiteljašima, mantijašima i ostalom bratijom, pogotovo ako joj za vratom bude puhao veliki meštar lustracije Tomislav Karamarko. Hoće li na skupove vući Tuđmanovu bistu, a Titovu šutnuti s Pantovčaka posreći li joj se?

I koliko god se kandidati, svjesni utega svojih stranaka oko nogu, budu trudili pobjeći od njih, toliko će SDP i HDZ gristi za svoje kandidate i jačati identifikaciju s njima jer riječ je sada o generalnoj probi za puno važniju predstavu u prosincu iduće godine – parlamentarne izbore. A sva je prilika da onaj tko otvori šampanjac za tri mjeseca, može odmah staviti još jednu butelju na hlađenje za iduću godinu. No, osim stranačkih vojski, baš nitko nema nikakav razlog izaći na predsjedničke izbore. Nije nam ga dao nijedan kandidat.

Nakon fijaska "Nove pravednosti", može se čuti, 'prijeti' nam "Novi društveni ugovor". Čekamo umotvorinu iz suprotnog tabora i onda – showtime. Bit će to šamaranje aferama, što osobnim, što stranačkim, kojih ne manjka ni na jednoj strani. Kruha i dalje nećemo imati, samo otužnih, petparačkih igara. Radovati se predsjedničkim izborima može samo probrana klika mediokriteta na obje strane jer je o njihovim sigurnim, visokim petogodišnjim plaćama riječ. Samo o tome.

Tko god od ovo dvoje blijedih i neuvjerljivih kandidata pobijedi, nikome od nas neće to značiti baš ništa. Neće osvanuti nijedno novo radno mjesto, nitko neće dobiti povišicu plaće, nijedan račun neće biti odblokiran, neće nam život pojeftiniti, sirotinja će samo bujati, Hrvatska će i dalje ostati neugledna državica, praktički u bankrotu, neprimjetna u međunarodnim odnosima, koja podanički poslušno skuplja mrvice sa stola velikih, vojni avioni nastavit će padati s neba, tajne službe i dalje će se baviti prljavim rabotama za račun politike, a politika će i dalje ostati nedodirljiva kasta koja sve smije, a njoj nitko ništa ne može.

Ni na ovim predsjedničkim izborima nećemo moći glasati 'za', jer onih za kojima bismo pošli u ponudi nema. Tražit će se opet manje loše rješenje.

I sve je to u redu. Neka se ljudi zabavljaju i troše naše novce u enormnim količinama za vlastitu reklamu (mada za prodati robu s greškom treba jako puno para) kada je sustav već tako perverzno osmišljen i postavljen. Oni i njihove fotelje isključivo su ovdje u pitanju. Nas ni u jednoj varijanti "nema tute". Zato bi bilo pošteno i pristojno da nam barem jednom netko objasni, kad već mi izdašno šenkamo, kakve veze predsjednički izbori imaju s nama. I čemu tolika dževa oko izbora bezličnog, najvišepozicioniranog ćate koji ništa ne može, a kojemu smo mi samo bankomat za njegove skupe potrebe?