Kao pakao: Raj ugodan poput kolonoskopije

Ivica Ivanišević, splitski novinar i pisac čija je godišnja neposredna proizvodnja teksta veća nego u prosječnoj redakciji osrednje čitanog portala, objavio je novi - valjda samo on zna koji po redu - roman pod naslovom „Kao pakao“ (V.B.Z., 2022.).

Obimom, ovo je vjerojatno – ma sigurno – najmanji Ivaniševićev tekst, ali je zato sadržajem, ako ne najbolji, onda svakako jedan od najboljih. Čudesna je to, blistavo ispisana priča koja se čita lako, samo što je takozvanoj lakoj literaturi bliska koliko i Vice Batarelo Lemmyju Kilmisteru.

Igor, glavni junak ovog romana, umire mlad, s tek četrdeset i pet, od srčanog udara u kojeg je predano investirao otkako je prestao dojiti. On je, dakle, pio, pušio, upražnjavao česti i neobavezni seks, jeo meso svih boja i količina masti, radio u novinama u kojima je ostao samo zato što se ničim drugim nije u stanju baviti za novac, te stanovao u naslijeđenoj nekretnini koja vapi za obnovom svega, od elektroinstalacija do namještaja. Ne, nije ga u natezanju s majstorima, agoniji obilaska salona sa namještajem i razmišljanju o tome gdje će staviti kauč a gdje televizor, spriječio srčani udar. Igor je, jednostavno, previše volio mir i nonšalanciju da bi se mogao ozbiljno posvetiti distinkciji između utičnica. Uz to, njegova je moć odlučivanja bila takva da je odlučivao samo o tome kako će i kome prepustiti da nešto odluči. Ipak, u srži je bio dobar čovjek i kao takav je zaslužio odlazak u raj do kojeg se u Ivaniševićevom romanu stiže kroz trijažne centre: mirne, tihe, urbanizirane logore za kratkotrajnu pripremu na vječni život.

U romanu „Kao pakao“ raj nema blage veze s onim što naveliko prodaju monoteističke religije, niti su pokornost, jad i trpljenje na ovom svijetu, uz predano obavljanje svih vjerskih dužnosti, preduvjet da se ne završi u paklu. Točnije, pakao uopće ne postoji, a oni što nisu zavrijedili život vječni jednostavno su ostavljeni da se lijepo raspadnu ispod nadgrobne ploče s imenom, prezimenom, godinama rođenja i smrti i, obavezno, prikladnom fotografijom.

Nakon što je na putu od fotelje do ulaznih vrata skončao na podu, Igor završava u jednom od tranzitnih centara, najmanje korištenom zbog kilavog upravnika, inače zeta šefa sektora za prelazak mrtvih u trajno žive. Kako, dakle, sve u tom mjestu, nekom nebeskom gradiću Peytonu, škripi - tako i junak lako nalazi jednako rezignirane bivše pokojnike: Rusa koji u šumi pravi alkoholno piće na bazi novičoka, histeričnog Poljaka i poljsku lezbijku, te temeljito upoznaje i dominantnu prvu damu područja za treniranje vječnosti.

Opisivati radnju dalje bilo bi, kako se to danas kaže, spojlanje i ono bi, istina ne puno, umanjilo užitak čitanja i znatno više razvodnilo napetost koje ne nedostaje.

Uglavnom, Igor je, kao i njegovo novo društvo, zgrožen onim što ga je zapalo nakon kvalitetnog infarkta. U raju i njegovim predvorjima se, ponovimo, ne puši, ne pije, jede zdravo, okoliš je nezagađen, a ako ima nekog seksa on je ili rijedak ili loš, a najčešće oboje.

Ivanišević je, da malo ubrzamo, napisao jedan od onih tekstova strukturiranih poput, kažimo tako, tekstualnog predloška za tekstualni predložak; dakle prozu kojoj malo treba da postane scenarij za distopijsku satiričnu televizijsku seriju od malo epizoda ili, naravno, film čija publika ne može održati razgovor s autorom u trafici.

„'Kao pakao' satirična je parafraza cijeloga niza knjiga i filmova o savezničkim vojnicima koji pokušavaju pobjeći iz nacističkih logora za ratne zarobljenike. Ovdje se ne prijeti egzekucijama nego osoblje napada blagošću i osmijesima, ne pogoni ih nakazna ideologija krvi i tla nego radosna objava, nutricionistički imperativi i sveopća prohibicija, ali što to vrijedi kad su i jedni i drugi otimači slobode i tamničari duha“, piše na poleđini Ivaniševićevog romana i sve je to točno.

Ono što ne piše, a važnije je, jeste da je Ivaniševićev roman jednako subverzivan prema religijskim dogmama i zeleno-lijevoj histeriji u kojoj je uživanje u ljepotama poroka gotovo pa kazneno djelo.

„Religija je opijum za mase“ znamenita je Marxova sentenca koju ovaj pisac razvija duhovitim rečenicama, referiranjem na film, glazbu i strip te, očekivano, sjajnim dijalozima. Tako, dakle, gospodari vječnosti ne prave distinkciju između katolika, pravoslavaca, muslimana, budista, hetero i homoseksualaca, rasa i nacija, vjernika, ateista i agnostika već ih sve, takve kakvi jesu, uvode u savršeni, nepodnošljivi red bez prokletih mogućnosti izbora.

Teror zdravog života na ovom svijetu je na onom, zagrobnom, doveden do vrhunca, a temeljno pravo čovjeka da za vlastiti novac sebi osigura kroničnu opstruktivnu bolest pluća, cirozu jetre, visok kolesterol ili da ljubav – kako je jednom rekao Master of Hedonism, pokojni Igor Mandić – doživi kao još jednu žensku izmišljotinu koja otežava put do pičke, je jednostavno ukinuto.

Raj, sa svim svojim isturenim odjeljenjima, kod Ivaniševića je nešto poput vegetarijanskog Irana, ma Afganistana, a to što je odijevanje slobodnije ništa suštinski ne mijenja, pa se i ta, kao, nagrada za dobra djela pretvara u robiju naspram koje i ona doživotna izgleda lako podnošljivom.

Pored toga, ovaj autor pokazuje i kako negdje gore, dolje, lijevo, desno, sasvim je zapravo nevažno, probleme - kao i na Zemlji - stvara ljudski faktor, formalno neživi i onaj zbilja živi sa zadatkom da prevede odabrane iz stanja kliničke smrti u klinički čist život. U konačnici, to što u raju nema poroka, ne znači da nema autokrata, licemjera, švercera i represivnog aparata čiji službenici imaju više oružja nego Hrvatska vojska i Oružane snage BiH zajedno.

„Kao pakao“ je oda uživanju u životu po vlastitoj, a ne mjeri trenda i metaforički prozni tekst o tome da nije najgore to što života nema prije smrti, već što ga ima poslije. Idealno štivo za sve kojima žbunje nije ukusno, kao ni aromatizirana voda i kojima je, kako kaže ultimativni neofolk hit, boravak u kafani bez dima ugodan poput kolonoskopije.

Obavezno pročitati, pa narezati nešto što je prije sušenja imalo mamu, ime i trčalo po livadi, zapaliti cigaretu, uliti whiskey baš onako domaćinski i nazdraviti autoru čiji roman govori i o tome da to što se, možda, ne živi samo jednom, ne znači da barem jednom ne treba živjeti po vlastitoj mjeri.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu