Karamarko ne može protiv sebe: angažirao savjetnike za militantni konzervativizam

Prije nekih dva-tri mjeseca u HTV-ovoj emisiji „Reporteri“, koju znalački uređuje Mirjana Rakić, prikazan je izvanredan dokumentarac o sudbini engleskih i velških rudara što su se početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća pokušali štrajkom boriti protiv, danas bismo rekli, neoliberalne politike Margaret Thatcher i njezinih konzervativaca.

U tome, kako znamo, nisu uspjeli.

Rudnici su zauvijek zatvoreni, a bez kruha je ostalo više desetaka tisuća rudara. Iza industrijske akcije ostali su ožiljci koji nikad neće zacijeliti. Suočeni s gubitkom posla i plaće, mnogi su digli ruku na sebe svjesni da više neće moći prehraniti obitelj.

Bilo je i gorih slučajeva. Rudari su u očaju znali nauditi i vlastitoj djeci. Dugogodišnja prijateljstva završavala su tragično jer je britanska policija, potpomognuta tajnim službama, ucjenjivala i potkupljivala rudare ne bi li  prekinuli štrajk i okrenuli se protiv dojučerašnjih drugova.

Ono što je ostalo iza tačerizma i danas kao sjena lebdi nad siromašnim predgrađima ugaslih gradova. Zadnja scena u filmu, ako se ne varam, prikazivala je baku koja njiše unučicu staru tek nekoliko mjeseci i tepa joj govoreći da nikad, ali nikad ne smije glasati za konzervativce koji su krivi za smrt njezina djeda.

Margaret Thatcher umrla je nedavno slavljena kao spasiteljica britanske ekonomije.

Desetak godina ranije, 1973., čileanska vojna hunta vojnim je udarom svrgnula u narodu omiljenog socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea. Predvodio ju je general Augusto Pinochet. Iza njega su, kako je tih godina bilo i uobičajeno, stajali Amerikanci kojima nikako nije odgovaralo da u Južnoj Americi naraste još jedna proklamirana ljevičarska država u kojoj bi se interesi građana pretpostavili interesima korporacija. Pinochetovu „protumarksističku diktaturu“ u Čileu najbolje je ilustrirala njegova rečenica da se u toj državi neće pomaknuti ni list, a da ga nije pomaknuo on osobno.

Punih 17 godina taj Allendeov šef kopnene vojske, a onda i generalštaba, vodio je represivni režim čija je prva zadaća bila obračunati se sa svima koji su pokazivali i natruhe lijevog razmišljanja. Rezultat takve politike bio je strašan: 2095 ubijenih i 1102 nestala te još oko 70 tisuća onih koji su morali napustiti Čile da bi sačuvali živu glavu.

Za povijest su ostale snimke s nogometnih stadiona prepunih ljudi koji čekaju egzekuciju. Za vrijeme vladavine administracije Billa Clintona objavljeni su arhivski materijali iz kojih se otkrilo ono što su zapravo svi znali: CIA je iskoristila Čile kao model obračuna s ljevicom i u ostalim latinoameričkim državama – od Argentine i Brazila do Bolivije i Nikaragve.

Pinochet je umro na slobodi, unatoč pokrenutim sudskim procesima.

Margaret Thatcher bila je, kako bi se ono reklo, osvjedočeni prijatelj Hrvatske. Naravno, ne zbog same Hrvatske i njezinih tisuću otoka, nego je podržavala sve koji su se na bilo koji način suprotstavljali komunizmu, socijalizmu, ljevici, zapravo pokušaju da se društvo učini pravednijim. Pohodila je Franju Tuđmana u vrijeme kada je to radio još samo turski predsjednik Sulejman Demirel.

Slično je bilo i s Pinochetom. I on je volio Hrvatsku, ali ni njega nije impresionirala istočna strana Jadrana, nego ono za čim je težio cijeli svoj život, novac i moć. Čile je tako (kao i Argentina), kršio embargo i ilegalno isporučivao oružje Hrvatskoj. Zbog toga je čileanski Vrhovni sud na trogodišnju zatvorsku kaznu osudio dvojicu umirovljenih generala –  Hectora Leteliera Skinnera i Vincentea Rodrigueza Bustosa. Osuđeno je još osmero ljudi, ali po starom čileanskom običaju, svima je dopušteno da kazne odsluže u kućnom pritvoru.

Šverc oružjem preko Budimpešte organiziran je uz Pinochetov blagoslov te više nego pristojnu proviziju, koju je ovaj ubrao od 36 sanduka oružja i municije, koliko je, barem onaj dio što je dokazan, prokrijumčaren u Hrvatsku kao humanitarna pomoć.



Kako trgovinu oružjem, drogom i ljudima uvijek prati i poneko ubojstvo, tako je bez glave ostao pukovnik Gerard Huber, koji je, nevjestan čemu se izlaže, o svemu obavijestio Pinocheta. Rezultat je bio metak u glavu. Službena obdukcija pokazala je da je riječ o samoubojstvu.

Ovaj (pre)dug uvod bio je nužan kako bi se objasnilo kakvim se kadrovima okružuje predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. On, naime, za savjetnike želi uzeti dvojicu ekonomista koji dolaze upravo iz spomenutih krugova. Riječ je o Joseu Piñeri i Robinu Harrisu. Prvi, Čileanac, bivši je ministar u Pinochetovoj vladi, zagovornik slobodnog tržišta i privatizacije mirovinskog sustava, dok je Harris bio savjetnik Konzervativne stranke i ondašnjih vlada, kao i član političkog vijeća Margaret Thatcher.

Piñera je nekoliko puta bio u Hrvatkoj. Izjašnjavao se za „slobodno tržište, niske poreze, uklanjanje administrativnih prepreka, privatni mirovinski račun i privatizaciju državnih poduzeća“. Doveo ga je, pisali su mediji, Stjepo Bartulica, savjetnik predsjednika Ive Josipovića i voditelj nevladine udruge Centar za obnovu kulture. Bartulica je katolički aktivist i zagovornik ultrakonzervativne politike udruge U ime obitelji.

Piñerin brat je aktualni čileanski predsjednik Sebastian Piñera. Nekoliko je godina bio u vladi kao glavni kreator liberalizacije cjelokupnog   socijalnog sustava, uključujući i onaj mirovinski. Uzori su mu bili Ronald Reagan i već spomenuta Margaet Thatcher, dvojac koji je osamdesetih uništio dotadašnji sustav socijalne države u SAD-u i Velikoj Britaniji. „Studirajući u Americi, postao sam blizak idejama čikaške ekonomske škole Miltona Friedmana koji je godinama bio dominantni ekonomski ideolog zapadnog svijeta i pobornik neoliberalizma“, izjavio je ponosno, bez obzira što se upravo Friedmanovo učenje o „slaboj državi i jakom tržištu“ danas uzima kao jedan od glavnih razloga koji su doveli do najveće krize od tridesetih godina prošlog stoljeća.

Harris je autor brojnih govora Margaret Thatcher s kojom je ostao blizak do kraja njezina života. Zaposlen je u desno orijentiranom think-tanku Politea. Kažu da pripada tvrdoj struji u Konzervativnoj stranci.

Iz njihova dosadašnjeg društvenog angažmana jasno je što će savjetovati Karamarku. Ako ih posluša, Hrvatsku čeka potpuna liberalizacija, odnosno privatizacija preostalih resursa iz koje neće biti isključene ni vode, ni šume ni zdravstvo, za koje Milanovićeva vlada tvrdi da se neće prepustiti privatnim rukama.

Pritom su moguća dva scenarija. Prvi je da Karamarko zanemari njihove savjete i drži ih na bogatom honoraru kako bi ih mogao po potrebi pokazivati javnosti, kao što je to radio Ivica Račan sa svojim skupo plaćenim stranim savjetnicima od kojih nije imao nikakve koristi, poput Mađara Lajosa Bokrosa koji je na kraju napustio tu funkciju, a Račan mu zamjerio da se premalo bavio analizom stanja u Hrvatskoj, a previše olakim i prevelikim oglašavanjem u javnosti o tome što bi, a što ne bi Vlada trebala napraviti.

Drugi je da Karamarko uistinu posluša što će mu ta dvojica savjetovati, ali će u tom slučaju morati odustati od dobrog dijela dosadašnje politike koju zagovara HDZ. Teško da će njegovi birači sa zadovoljstvom promatrati prodaju „obiteljskog srebra“. Osim ako ih u to prokušanim metodama ne uvjere ovi militantni konzervativci koje šef HDZ-a dovodi u Hrvatsku kako bi osobno nadzirao svaki list koji se netko usudi pomaknuti bez njegova znanja.