Kriva gesta

kriva-gesta-1513.jpg

Premijer Milanović s predsjednikom Vijeća ministara BiH Bevandom u Mostaru
Premijer Milanović s predsjednikom Vijeća ministara BiH Bevandom u Mostaru
Foto: 
FaH

 Zoran Milanović je u Mostar otišao vjerojatno zato što je svijetu želio pokazati inicijativu Hrvatske, napor za mirnim susjedstvom uvučenim u Europsku uniju, ali ovakvoj BiH Unija ne može pomoći 

Zašto je, o zašto, premijer Zoran Milanović u nedjelju iznenada otišao u Mostar i s tamošnjim predstavnicima vlasti iz hrvatskog naroda, HDZ-ovcima, pregledavao posljedice nereda u Mostaru? I zajedno s Draganom Čovićem obilazio izgoreni Dom HDZ-a, gdje je izgorjelo čak i raspelo?

"Ono što se dogodilo dogodilo se zbog ekonomske nemoći sirotinje, bijesa ljudi i on je opravdan, iako će ga netko uvijek zloupotrijebiti", stav je koji je u Mostaru iznio Milanović. Njegovi tamošnji sugovornici o svemu misle potpuno drukčije - da je nerede pokrenula uvezena grupa Bošnjaka s istočne strane grada, ali da su se Hrvati othrvali zovu "antibirokratske revolucije".

Milanović nije želio ulaziti u to što se stvarno zbilo, on je došao "smiriti strasti i ponuditi europsku perspektivu BiH".

Što se strasti tiče, samo ih je uzburkao u Sarajevu. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić naljutio se što je za posjet premijera susjedne države saznao iz novina i što ga nitko nije barem protkolarno izvjestio da će Milanović doći u BiH, kad već nije izabrao Sarajevo kao adresu. Naljutio se i glavni čovjek SDA Bakir Izetbegović, koji smatra da su Milanovićeve poruke dobre, ali izrečene na krivom mjestu. Vrlo je nezgodno koincidiralo i to što se Milanović upleo u isto vrijeme kada je Dodik krenuo po instrukcije u Beograd, odakle se vratio s riječima da je s BiH gotovo.

Zoran Milanović je u Mostar otišao vjerojatno zato što je svijetu želio pokazati inicijativu Hrvatske, napor za mirnim susjedstvom uvučenim u Europsku uniju.

Svojim je domaćinima obećao kako će se zalagati za europsku perspektivu BiH, a ne da se "cjepidlači oko marginalnih propisa i zakona i ustava koje BiH u ovim okolnostima ne može postići, jer je za to potreban konsenzus, a to ne ide na silu". Europa treba, prenijeli su Milanovićeve riječi mediji, prihvatiti BiH onakvu kakva ona jeste, jer se ustavni okvir ne može mijenjati bez konsenzusa.

Na stranu to koliko bh-političari, i to svi bez greške, uopće žele ići u Europu i podvrgnuti svoje marifetluke nekoj vanjskoj kontroli. Reći da Europa treba prihvatiti BiH onakvu kakva ona sada jest znači uzeti pod normalno da postoji država koja uopće ni na kojem polju i ni na kojoj razini ne fukcionira kao država. Da su prosvjednici u Sarajevu bili orkestrirani i imali političko vodstvo, oni bi bez većih problema u petak izvršili državni udar jer tamošnje kantonalne, federalne, republičke vlasti nisu imale nikakav odgovor na pobunu građana. Ili, uzmimo Mostar, gdje policija nije mogla zaustaviti pohod prosvjednika i paljenje zgrada jer joj, kako je javio portal Poskok.info, nije imao tko zapovijedati. Nije bila riječ o smislenoj namjeri nesuprotstavljanja prosvjednicima, već je razlog to što Hercegovačko-neretvanska županija već mjesecima nema ravnatelja policije jer se vladajuće bošnjačke  (SDA i SDP) i hrvatske (dva HDZ-a) stranke ne mogu dogovoriti tko će preuzeti tu dužnost.

Europska unija sudjelovala je u ovom što je Bosna i Hercegovina danas, ali joj, s ovakvim političarima kakve je uzgojila, danas ne može pomoći. Nema čarobnu palicu. U toliko spominjanoj prošlotjednoj rezoluciji Europskog parlamenta o BiH ne spominje se samo nužnost ustavnih promjena kojima bi se prevazišao od međunarodne zajednice skrpani daytonski ustav koji je bio zamišljen samo da zaustavi rat, bez prevelikog uživljavanja u budućnost i funkcionalnost takve države. Nabraja se tu još puno toga: nužan zaokret od nacionalističke i etnocentričke retorike, nužnost uspostave mehanizma koji bi radio na implemetaciji europskog zakonodavstva i koji bi bio reprezent cijele države, upozorava se također da ulazak u EU ne znači samo poštivanje odredbi, već i dijeljenje zajedničkih vrijednosti te se posebno naglašava potreba za većom odgovornošću političkih vođa prema narodu Bosne i Hercegovine. Iz svake odredbe spomenute rezolucije proizlazi kako ništa neće biti postignuto sve dok ušančeni političari iz sve tri glavne grupe stopiraju bilo kakve pomake jer im oni nisu u interesu. Kako će BiH uopće imati jedinstveni tim koji će usklađivati bh zakonodavstvo s europskim zakonodavstvom, točku po točku? Kako će nadgledati usmjeravanje europske pomoći? Gdje uopće u sve to smjestiti Republiku Srpsku i njenog vlastodršca koji živi neku svoju Republiku? Bosna i Hercegovina već pet godina nije uspjela u svoj pravni sustav ugraditi presudu Europskog suda za ljudska prava Sejdić-Finci, a po kojoj se traži da se i pripadnicima drugih naroda, a ne samo bošnjačkog, srpskog i hrvatskog omogući izbor u najviša tijela. Zbog toga joj prijeti čak i izbacivanje iz Vijeća Europe.

Velika je vjerojatnost da pobuna u BiH neće rezultirati ničim spektakularnim i dobrim. Na društvenim mrežama i nekolicini bh-portala koji nisu pod stranačkom ili pak tajkunskom kotrolom kakva je ona Fahrudina Radončića koji opravdava socijalnu pobunu i tiska duple tiraže svog Dnevnog avaza, iako je istodobno i ministar sigurnosti i jedan od onih protiv kojih su digli glas - vode se upravo debate jesu li se prvi put objesni političari zamislili ili čak ni ovo nije doprlo do njih, već im je samo dalo povoda za nova preslagivanja.

U svakom slučaju, kako je to rekao i biskup Franjo Komarica, čir je pukao. Ako se ne uklone uzroci, narast će novi. Ali tom procesu ovakva pomoć hrvatske vlade nije potrebna.