Mesec: Bez klasne solidarnosti radnika i "pokreta nesvrstanih" perifernih država EU-a nećemo se izvući iz krize

Prije dva tjedna u ljubljanskom hotelu Union održan je utemeljiteljski kongres Ujedinjene ljevice čije je osnivanje podržao i predsjednik grčke Syrize Alexis Tsipras. Ujedinile su se Inicijativa za demokratski socijalizam (IDS), Demokratska stranka rada (DSD) i Stranka za održivi razvoj Slovenije i ekosocijalizam (TRS) s ciljem da zajednički istupe na izborima za Europski parlament, koji će se održati 25. svibnja. „Svi se nadamo da će istup na europskim izborima biti samo prvi naš zajednički projekt, jer želimo izgraditi socijalistički pokret u Sloveniji, kaže u razgovoru za Forum.tm Luka Mesec, koordinator Ujedinjene ljevice.

U Sloveniji već postoje lijeve stranke, odnosno one koje se barem deklariraju tako. Što će Udružena ljevica ponuditi biračima, a što im već nije bilo ponuđeno?

Slično kao i u Hrvatskoj, ni u Sloveniji parlamentarna ljevica više nema nikakve veze s lijevim politikama. Trenutno na vlasti imamo takozvanu ljevicu, ali ona u biti samo nastavlja politike prijašnje desničarske vlade. Upisala je fiskalno pravilo u Ustav, promijenila Ustavne odredbe o referendumu na kojem sada više nije moguće odlučivati o stvarima koje imaju "fiskalne posljedice", utemeljila je tzv. lošu banku koja će pokrivati gubitke financijskog sektora, a u planu ima i široku privatizaciju državne imovine. Ide se u rasprodaju tvrtki kao što su Telekom, Elan, Mercator, kao i prometne infrastrukture poput Luke Kopar, Aerodroma Ljubljana…

Ukratko, ova ljevica u godinu dana koliko je na vlasti nije napravila baš ništa što bismo mogli nazvati ljevičarskom politikom. U biti, radi sve što ljevica ne bi smjela raditi, tako da je moj odgovor na pitanje što će Udružena ljevica raditi drugačije, vrlo kratak: sve.

Gdje je ljevica, ako se može zakvom nazvati, zapela nakon sloma socijalističkog bloka predvođenog SSSR-om? Čini se da se lijeve partije još traže.

Mislim da treba govoriti o dvije vrste sloma ljevice u osamdesetima i devedesetima. S jedne strane, slomila se komunistička ljevica, kojoj je propao projekt realnog socijalizma, a s druge je strane propala i socijaldemokratska ljevica, zajedno s projektom "keynesijanizma". Obadvije su bile poražene i kao veliki povijesni pobjednik nametnuo se liberalizam, nova vjera u racionalnost tržišnog mehanizama koju su preuzele sve političke opcije, ne samo na zapadu, nego i u državama bivšeg istočnog bloka.

Smatram da je druga velika pogreška ljevice bila defetističko povlačenje iz ekonomskih rasprava, tako da je recesiju dočekala potpuno nespremna. U krizi, koja je najveća kriza kapitalizma nakon velike depresije u tridesetim godinama prošlog stoljeća, ljevica u početku nije znala ponuditi alternativni projekt liberalnom kapitalizmu. Pet godina poslije, zbog nedostatka alternative, još dominira neoliberalni diskurs, i dalje u Europi drže neospornom hegemoniju istih partija kao i prije krize: konzervativci, liberali, socijaldemokrati, a krizu se još uvijek rješava liberalnim politikama. Ljevica se još uvijek stidljivo uspostavlja kao relevantna politička platforma.

Ozbiljne analize političkih stručnjaka utvrdile su razliku u političkoj paradigmi ljevice u starim članicama EU-a i tranzicijskim državama. Pokazalo se zapravo da su u novim članicama lijeve stranke po tradicionalnom definiranju političkog spektra zapravo konzervativne ili barem liberalne, dok su desne partije sklonije socijalnim pitanjima, pa samim time i "lijeve"?

Mislim da ne postoji takva razlika. Cijeli politički spektar – od konzervativca do socijaldemokrata – svuda u Europi posljednjih 20 godina provodi liberalnu politiku. Kad su "ljevica" ili desnica prije krize napravili pokoji  "lijevi  potez", taj je bio  sporadičan i ne bismo mogli reći da je zbog njega netko bio “ljeviji”. Primjerice, u Sloveniji se desničarska vlast Janeza Janše između 2004. i 2008. prve dvije godine ponašala sasvim liberalno: pokušavala je uvesti jedinstveni porez i inzistirala na privatizaciji, ali na kraju, prije izbora, ljudima je ponudila nekoliko "slatkiša" poput subvencionirane prehrane za djecu u srednjim školama,  jeftinu godišnju vinjetu za autoceste po cijeni od 35 eura… To, međutim, ne znači da je bila "lijeva", "lijevi" su bili samo njezini predizborni manevri.

Kakve odgovore imate na krizu? Postoji li model izlaska iz recesije? U jednom intervjuu kazali ste da je to demokratski socijalizam. Možete li pojasniti što mislite pod tim terminom?

U Inicijativi za demokratski socijalizam pripremili smo program koji smo nazvali "Razvojni model za Sloveniju i EU" u kojem smo predložili paket socijalističkih politika za izlaz iz krize. Za ilustraciju, ukratko ću opisati ekonomski dio programa za Sloveniju koji je sastavljen od nekoliko koraka.

Prvo bi se s pomoću „loše banke“, koju osniva država, razdužila slovenska poduzeća i banke, čime bi ih se nacionaliziralo (ako to već nije napravljeno, jer su – primjera radi – tri najveće slovenske banke trenutno u državnom vlasništvu).

U drugom se koraku ne bi išlo u privatizaciju, kao što namjerava učiniti ova vlada, nego bi se zadržalo državno vlasništvo. U tom bi slučaju upravljanje bankama preuzeo državni holding, agencija koja u Sloveniji upravlja državnom imovinom, koji bi, u dogovoru s radnicima, postavio krizne uprave u tvrtke kako bi se sanirale uz zadržavanje radnih mjesta.

U trećem koraku intenzivirali bismo ulogu radnika u tim poduzećima uvođenjem politike otvorenih knjiga. Znači da bi svi imali uvid u poslovanje tvrtke, uprave bi bile pod radničkom kontrolom, uveli bi se radnički izbori za direktore… Slično bismo pokušali napraviti i u privatnim poduzećima korištenjem i širenjem postojećih mehanizama upravljanja.

I na kraju, ali ne i najmanje važno, državnu imovinu, koncentriranu u državnom holdingu, upotrijebili bismo za koordiniranje privrede, za industrijsku politiku, za izgradnju privrednih lanaca u granama u kojima  Slovenija ima potencijale poput drvoprerađivačke industrije i elektrotehnike te poticali udruživanje radnika u samoupravne zadruge.

Ovo rješenje, naravno, još nije socijalizam, nego tranzicijski program. U kratkom roku takvim mjerama ponovo bismo izgradili privredne kapacitete, ostvarili radna mjesta, snizili nezaposlenost i uveli radničku demokraciju u poduzeća kao i demokratizirali upravljanje cijele privrede.

Naš program, na žalost, još nije preveden na hrvatski, još radimo na tome, ali slovenska verzija je dostupna na našoj stranici.

Kakvu Sloveniju želite vidjeti u skoroj budućnosti?

Sloveniju koja se neće više klanjati interesima Bruxellesa i financijskih tržišta. Sloveniju koja će prekinuti sa štetnim liberalnim politikama, privatizacijama i mjerama štednje koje nas vode u siromaštvo, koja će se povezivati sa svim državama Europe i svijeta da se zajedno odupremo globalnom kapitalizmu i krenemo alternativnim putem demokracije, međunarodne solidarnosti i socijalizma. Da zajedno izgradimo svijet u kojem sredstva za proizvodnju u rukama šačice najbogatijih i njihov motiv proizvodnje neće biti profit, nego zadovoljavanje društvenih i ekoloških potreba.

Uskoro će izbori za Europski parlament na kojima ćete se kandidirati. Kakav je vaš stav prema procesima u Europskoj uniji? Europski ljevičari imaju niz primjedbi ne samo na prevladavajuću politiku i mehanizme koji vladaju, nego i na sam ustroj Unije. Kažete da ste za Europu ljudi, a ne za Europu kapitala.

Naš stav prema EU je, ukratko, sljedeći: EU je organizacija europskoga kapitala, organizacija koja je pod zastavom europskih integracija na kontinent donijela neoliberalizam. Europska unija je uvelike tehnokratska i nedemokratična. Za ilustraciju: EU nije demokratična ni po vlastitim standardima. Ako bi se, primjerice, EU kandidirala za članstvo u EU, ne bi bila prihvaćena zbog deficita vrijednosti koje ona nameće državama kandidatkinjama. Takva Europa nema budućnosti. U pet godinama krize je praktički cijela njezina periferija na rubu bankrota, a ni u centru život nije lak. Zbog pritiska konkurencije, na primjer, plaće Nijemaca stagniraju više od 20 godina, gotovo 20 posto stanovnika je siromašno, još više na perifernim dijelovima, a nezaposlenost u najjačoj državi EU-a je sedam posto. Zbog toga nas ne treba čuditi da milijuni radnika diljem Europske unije prosvjeduju već petu godinu i da iz očaja u mnogim europskim državama fašističke snage ponovo dižu glave. Zbog toga mnogi razmišljaju o izlasku iz EU-a kao rješenju, ali to bi bio vrlo riskantan potez. Kad bi, na primjer, neka mala država pokušala izaći iz EU-a, za očekivati je da bi uslijedila prava invazija spekulativnih tržišta na njezinu valutu – ne zaboravimo, jedan od glavnih argumenata za euro bio je upravo sprječavanje utjecaja spekulanata – a ubrzo bi uslijedile i sankcije europskih država i posljedično još veće siromaštvo.

U Inicijativi za demokratski socijalizam zato se zalažemo za reformu EU-a. Zahtijevamo demokratizaciju institucija, tražimo da Europska središnja banka financira dugove europskih država, kako to radi svaka normalna središnja banka, i naposljetku tražimo da se uz pomoć mehanizma za stabilizaciju i kohezijske politike provede program gospodarske obnove EU-a, a posebice njezine periferije.

Znamo da veći dio tih ideja nećemo realizirati kroz parlament. Za ovakve reforme potrebna nam je drugačija snaga: s jedne strane klasna solidarnost radnika EU-a, uz pomoć lijevih stranaka i sindikata, a s druge strane savez europskih perifernih država, otprilike kao neki novi "pokret nesvrstanih".

Kao jedan od uzora naveli ste i grčku Syrizu. Kongres ujedinjenja došao je podržati i sam Tsipras.

Da, Syrizu doživljavamo kao model nove ljevičarske partije. Naime, Syriza, kao koalicija ljevičarskih stranaka i pokreta, nudi odgovor na pitanje kako ćete povezati radničku klasu danas, kad više nije homogena, udružena u velikih tvornicama, nego je razbijena, heterogena, pluralna. Syriza je na to odgovorila povezivanjem 17 stranaka i pokreta u jedinstvenu političku snagu. Slično su učinili u Njemačkoj Die Linke i u Francuskoj Front de Gauche. U Sloveniji je pokušaj udruživanja na ljevici – Združena levica.

Kakav odnos imate prema regiji? Može li se ljevica bolje povezati na području bivše Jugoslavije?

Sigurno, Inicijativa za demokratski socijalizam već sada ima dobru suradnju sa sličnim snagama na Balkanu, primjerice s Centrom za radničke studije i BRID u Hrvatskoj, s Centrom za politike emancipacije i Gerusiju u Srbiji, s Lijevima u Bosni, s pokretom Solidarnost u Makedoniji… Takvo povezivanje jako je važno iz više razloga. Sada, kada se ljevica u regiji još uspostavlja, najvažnije je da učimo jedni od drugih. Imamo sličnu povijesno iskustvo, sličnu situaciju, slične probleme, a ljevica se svuda sve više nameće  kao jedina prava politička snaga koja stoji vis-à-vis kapitalizmu.

U dugoročnoj perspektivi to je bitno iz dva razloga: da imamo još više kulturnih, ekonomskih i ostalih veza s državama nastalima iz Jugoslavije, koje možemo puno bolje iskoristiti, te da, kao što sam prije rekao, radimo na konceptu novih nesvrstanih na europskoj periferiji, gdje zajedno možemo napraviti puno, tako da promijenimo odnose snaga u Europi u korist radnika i u korist periferije.

Prije nepune dvije godine i Sloveniju su potresali socijalni nemiri. Kakav stav imate prema demonstracijama u BiH i pokušaju upravljanja putem plenuma u toj državi?

Zanimljivo je da je u Bosni i Hercegovini, slično kao i u Sloveniji, najprije eksplodiralo u nekadašnjem industrijskom gradu. Kod nas u Mariboru, a u slučaju Bosne u Tuzli. To potvrđuje ono što sam ranije rekao, imamo sličnu povijest, situaciju i problem, zbog čega su nam slični i njihovi uzroci. Što se tiče plenuma, jako nam je drago da su radnici shvatili da ih neće spasiti nitko izvana te da moraju uzeti stvari u svoje ruke. Nadamo se da je plenum samo početak i da će iz toga izaći jaka socijalistička politička snaga koja će se zalagati da se svuda oduzme moć iz ruku sadašnjih vlasnika i uspostavi radnička, narodna demokracija.