Alejandro Sabella, argentinski selektor i uvjereni socijalist, svojedobno je sastavio najbolju nogometnu momčad Latinske Amerike od jedanaest mrtvih revolucionara Foto: FaH/EPA
Ubijaju ih tom pjesmom. Tisuće izvedbi cirkulira ovih dana raznoraznim video-servisima. U stanju su je ponavljati pedeset sedam puta zaredom, satima bez prestanka. Pjevaju je masovno na stadionima, po brazilskim ulicama, u šoping centrima, na Copacabani i na Marakani (Estádio do Maracanã), u utrobama gradova i u avionima na visini od dvanaest tisuća metara.
Otpjevali su je i na polufinalnoj utakmici s Nizozemskom pod ravnateljskom palicom veličanstvenog Javiera Mascherana, kojemu je reprezentativni život, kontra svih parametara takozvanih šmekera i znalaca nogometa, dodijelio mitski broj Johana Cruyffa na leđima. Rijetko je tko odigrao zadnjeg veznog i korektora stoperske linije tako kako je to učinio Mascherano protiv Robbena i Robina.
Dakle, pjesma: "Brasil, decime qué se siente tener en casa a tu papá / Te juro que aunque pasen los años, nunca nos vamos a olvidar / Que el Diego te gambeteó, que Canni te vacunó, que estás llorando desde Italia hasta hoy / A Messi lo vas a ver, la Copa nos va a traer, Maradona es más grande que Pelé".
Jednostavna, ali nogometno dalekosežna, natopljena svim i svačim, i neprevodiva zbog količine bilježaka što bi ga iziskivalo njezino kritičko izdanje. Najprije obraćanje Brazilu, pa malo prošlosti u vidu neugodnog podsjećanja na Italiju 1990., utakmicu koja se ne zaboravlja i zbog koje je Brazil još i dan danas u suzama. Igrala se 82. minuta, osmina finala, jedan od onih Maradoninih poteza.
Kreće s centra, sa svoje polovice, prelazi jednog, vuče loptu i onda desnom, negdje na dvadeset metar od gola, u padu, kroz četvoricu, upošljava Caniggiu koji vara Taffarela i zabija za (konačnih) 1:0 ("Que el Diego te gambeteó, que Canni te vacunó"). Onda sadašnjost: Leo Messi je došao po titulu ("Sad će nam, vidjet ćeš, Messi donijeti Svjetsko") – spoznaja koja nakon polufinala doslovce razara sedam puta snažnije i ogoljuje do kraja bijedu besmislene isprike Davida Luiza što ju je nakon utakmice s Njemačkom uime Brazilaca uputio cijelom svijetu (!?). I napokon vječnost, taj zadnji stih koji djeluje poput noža što ga je ruka zabila u brazilsko tijelo i zatim ga još dodatno okreće: Maradona je veći od Pelea. Ili u prijevodu: Maradona je najveći.
Tko zna pjeva li je i Alejandro Sabella, argentinski selektor, naširoko omalovažavani lik koji izgleda poput teških cugera, odnosno kronera, što su prije otprilike četiri desetljeća po gradskim samoposlugama (onom barskom "s nogu" dijelu), prije posla u pol sedam ujutro tresli male lavove, encijane ili caffè corretto ("mala, manje kafè, a više koreto", znali su govoriti), i iz čije stature i pogleda probija neki želučani kiseli veltšmerc.
Sabella je uvjereni socijalist koji je najbolju nogometnu momčad Latinske Amerike svojedobno sastavio od jedanaest mrtvih revolucionara, nogometaš koji je prošao i nekolikogodišnju englesku školu (Sheffield United, Leeds) napustivši je u mjesecu travnju 1982., netom prije objave singla "Know Your Rights" i početka Falklandskog rata.
Birgit Kämmer (r. 1962) bila je u to vrijeme višestruka prvakinja DDR-a u badmintonu. Nastupala je za sportsko društvo Einheit (Jedinstvo) iz Greifswalda, grada na sjeveroistoku zemlje radnika i seljaka, čija je populacija tih godina varirala između pedeset i šezdeset tisuća ljudi. U zadnjim godinama DDR-a grad je prebacio broj od šezdeset i osam tisuća stanovnika, da bi se, nakon svega što je uslijedilo, u novom mileniju stabilizirao s pedeset i kojom tisućom.
Birgit Kämmer, pokazuju statistike, četiri je puta nastupila za reprezentaciju DDR-a i triput pobijedila. Što pojedinačno, što u mješovitim, što u ženskim parovima ili ekipno, skupila je sveukupno osamnaest nacionalnih titula. Prvu je uzela sa šesnaest godina, posljednju 1988. u dvadeset i šestoj, kad joj uglavnom prestaje aktivna sportska karijera.
Naime, udala se za lokalnog momka Ronalda, starijeg od nje jedva koju godinicu, čovjeka s već određenim očinskim iskustvom, nogometaša pa kasnije i nogometnog trenera mlađih kategorija koji je do svoje 21. godine trenirao hrvanje. U onim turbulentnim mjesecima promjene (Wende) koja će dovesti do pada Zida (9. studenog 1989.), dokidanja DDR-a (3. listopada 1990.) i ujedinjenja dviju njemačkih država, Birgit je bila trudna. I da, više se nije prezivala Kämmer, nego je uzela Ronaldovo prezime – Kroos. Birgit i Ronald dobili su prvog sina 4. siječnja 1990. i nadjenuli mu ime Toni. Sljedeće godine rodit će im se Felix, danas nogometaš Werdera iz Bremena.
U sportskoj obitelji, izbor nije težak. Toni je navodno najprije uzeo u ruku badmintonski reket, ali je ubrzo shvatio što je za njega (a i za sve oko njega) najbolje. Kroosovi 2002. sele iz Greifswalda u Rostock, gdje je otac dobio mjesto trenera juniorske nogometne momčadi Hanse i ostaju tamo do dana današnjeg. "Imamo poseban kontinuitet i mir", reći će u jednom od rijetkih intervjua Ronald Kroos, osvrnuvši se na uvjete rada u juniorima Hanse iz Rostocka, i dodati da se igrač Tonijeva kalibra "dogodi jednom u dvadeset godina". Ronaldov najstariji sin Stefan postao je u ožujku trener najmlađih kategorija u Greisfwaldu.
Toni Kroos ne pamti svoju domovinu, iako je najveći igrač rođen u DDR-u. Puno, puno veći od Angele Merkel. I ako traže nekog da bi mu dodijelili počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu, nema boljeg izbora od Tonija Kroosa. Posljednjih je mjeseci ispisao desetke diplomskih radova i barem dvije disertacije. Prva je bila 19. veljače u sjevernom Londonu kad je pojeo Wengerov Arsenal. Bilo bi, doduše, nepravedno prešutjeti igru Philippa Lahma te londonske večeri: najprije je u prvom poluvremenu demonstrirao kako se igra na desnom beku, a onda je u drugom održao pokaznu vježbu na zadnjem veznom. To je ono što se, za one koji žele učiti, obično naziva besplatnim školovanjem.
Sažetak Kroosove londonske disertacije otprilike je sljedeći: sam je imao pasova ("točnih dodavanja") koliko i, kumulativno gledajući, dvanaest igrača Arsenala koji su te večeri trčkarali terenom, u 54. minuti postigao je sjajan gol, momčad kojom je dirigirao imala je 863 pasa (Arsenal 222), postotak točnosti njezinih pasova zaustavio se na zastrašujućih 94,6, Bayernov posjed lopte sveukupno je iznosio 78,8 %, a samo u drugom poluvremenu čak 88 %. Arsène je navodno danima ponavljao frazu donekle raznatljivu tek Podolskom, Mertesackeru i Özilu: "Da da da, ich lieb' dich nicht du liebst mich nicht aha aha aha..." Giroud i Sagna su, kao i uvijek, samo blijedo u nedoumici gledali. Koscielny je samo nekoliko puta kimnuo glavom kao da razumije.
Drugu Kroosovu nogometnu disertaciju vidjeli smo 9. srpnja u Belo Horizonteu. Treća bi mogla uslijediti u nedjelju navečer. Javnost nekako očekuje da će zadnje nogometno dijete DDR-a postati prvak svijeta, iako, naravno, nikada neće dostići sveukupni broj majčinih titula. Očekuje to javnost zbog njega i zbog Mesuta, nesretnog princa. I zbog sućuti spram Brazila. Da zemlja domaćin ne mora na Marakani ili po ulicama Rija do besvijesti slušati: "A Messi lo vas a ver, la Copa nos va a traer, Maradona es más grande que Pelé".
Ako se pak treba odlučiti, dvojbe nema. Spomenuta bi pjesmica, u troglasnoj izvedbi Sabella – Mascherano – Messi, uz raskošnu zborsku pratnju, bila više nego dostojan kraj Svjetskog nogometnog prvenstva. Argentina, un sentimiento... Tko je god pogledao proljetni superclasico, globalnu ljepoticu nogometne sezone 2013/14. između Boca Juniorsa i River Platea, zna na što mislim.