Skoči na glavni sadržaj

Milanovićevi izborni aduti: Karamarko i pisoari

milanovicevi-izborni-aduti-karamarko-i-pisoari-1052.jpg

"Stvari idu prema smirenju, traži se formula da Zoran sačuva obraz", tako je u četvrtak poslijepodne jedan od upućenijih domaćih vlastodržaca objašnjavao zašto Vlada, unatoč najavi, nije tog jutra na sjednici išla s lexom Perković. "Ide se s ponudom prema Europskoj komisiji da se rok za stupanje na snagu zakona kojim bi se ukinulo vremensko ograničenje primjene europskog uhidbenog naloga s 15. srpnja 2014. pomaknuo na 1. siječnja 2014., kao i u Češkoj, i očekuje se da bi u Bruxellesu bili spremni idući tjedan pristati na taj kompromis, osim ako u međuvremenu ne bude novih ispada bahatluka u Zagrebu", kazivao nam je o načinu na koji bi se Hrvatska mogla iskobeljati iz posljedica somnambulne politike Zorana Milanovića.

Tomu je prethodila sjednica Kluba zastupnika HNS-a u utorak poslije podne na kojoj je pala odluka da će i u Vladi i u Saboru glasati protiv spornog zakonskog rješenja na kojem je Milanović posve iracionalno inzistirao. Pala je i žestoka svađa Milanovića i Vesne Pusić u kojoj se prijetilo izvanrednim izborima, žučljiv telefonski razgovor premijera i predsjednika Ive Josipovića, prebrojavale su se ruke po Saboru i razmatralo formiranje nove parlamentarne većine i novog mandatara za sastav Vlade, bez sazivanja izbora, u čemu bi važnu ulogu imao šef države. I dok je sa sazivanjem parlamentarnih konzultacija u mandatu Jadranke Kosor za vrijeme Facebook-prosvjeda samo malo živcirao tadašnju premijerku, ovaj se put parlamentarnu većinu Josipović nije usudio javno provjeravati, jer je situacija uistinu bila dramatična. Oko stava HNS-a grupirali su se IDS i HSU, SDP-ovci se podijelili, i Vlada je praktički bila pred padom. Prgavi Milanović odustao je u fotofinišu pred ciljnom ravninom iza koje ga je čekao potpuni debakl.

I dok je sve zdravorazumsko po državi i izvan nje nadljudskim naporima pokušavalo ugasiti eruptivni požar premijerova potpuno neshvatljiva inata koji nas je doveo na rub konkretnih financijskih sankcija i, još gore, nanijelo nesagledivu reputacijsku štetu i vratilo nas među "one Balkance kojima se ništa ne može vjerovati i prevarit će te na prvoj krivini", Milanović se istodobno, u maniri strasnog piromana, svesrdno potrudio užgati još nekoliko novih, nepotrebnih vatri.

Osim nereda u državi i Europskoj uniji, destruktivan kakav već jest, cirkusa se poželio i u vlastitoj stranci. Pa je tako zbog kritike šutnje SDP-ovaca na štetočinsko djelovanje svog šefa na temu lexa Perković nogicu iz stranke ekspresno dobila Aleksandra Kolarić. Obična članica stranke tako je još jednom nepametnom odlukom šefa SDP-a postala heroina goleme šutljive većine ljudi u stranci koji misle kao i ona, ali se to ne usude izgovoriti jer o njegovoj milosti ovise, i koje je pozivala da otvore oči i zatome strah jer je SDP na najboljem putu da postane HDZ, i to Sanaderov. Aleksandra Kolarić je, zaključilo je velikom većinom mudro vodstvo na Iblerovom, nanijela štetu ugledu stranke i na porti može pokupiti stranačku knjižicu. Nanošenje štete ugledu stranke u Statutu SDP-a, dokazuje recentni slučaj, očito je beskrajno rastezljiva kategorija. Jer da tomu nije tako, SDP-ov gradonačelnik Vukovara Željko Sabo još bi ljetos ostao bez stranačke iskaznice jer je uhvaćen s prstima duboko u pekmezu, a javnosti predočeni dokazi da je pokušavao novcem i funkcijama podmititi HDZ-ovu vijećnicu kako bi osigurao većinu u predstavničkom tijelu, pa Sabo odnedavno ispija i kavice u DORH-u. Za razliku od A. Kolarić, Predsjedništvo SDP-a o Sabi nije ni zucnulo, Milanović je izjavio da to za njega nije slučaj, a stranački drugari upeše se javno objašnjavati da je sve to podmetačina špijunčine Karamarka. Ne postoji drugi zaključak osim da za čelništvo SDP-a drugačije mišljenje (unatoč legaliziranoj mogućnosti frakcija koja, doduše, nikad nije konzumirana) vraća u stranku krimen verbalnog delikta i, konzekventno, nogu u stranačku stražnjicu, dok javno prikazan i prokazan pokušaj podmićivanja i korupcije člana Predsjedništva ne nanosi štetu ugledu stranke, pa se može i dalje nesmetano šepuriti.

Poželjnu strukturu Milanovićeva SDP-a zgodno ilustrira i to što se na slučaj Kolarić imala potrebu javno osvrnuti i izvjesna Sandra Petrović Jakovina, koju je unatoč tome što je bila saborska zastupnica iz debele anonimnosti izvukla tek udaja za ministra. Toj činjenici ima zahvaliti i uvrštenje na listu za Europski parlament. Valja dodati i kako je Petrović Jakovina prevarila birače koji su za nju glasali, jer je u vrijeme izbora bila trudna, pa nije jasno kako kani pošteno i odgovorno odraditi svoj desetomjesečni mandat u EP-u, osim što će uredno podizati pogolemu europsku plaću. Ali za svaki slučaj, rado je pljunula na stranačku kolegicu ne bi li je šef zamijetio jer novi europski izbori idu već za sedam mjeseci, pa je vrijeme za guranje na listu. Njezin suprug, od kojeg suradnici bježe glavom bez obzira uz objašnjenje da je rad s njim samo gubitak vremena, nije bio u stanju voditi ni seosku poljoprivrednu apoteku – neslavno mu je propala – ali to Milanoviću nije bila prepreka da ga imenuje ministrom poljoprivrede. Porezni dug državi Jakovinine apotekice ovdje ćemo zanemariti. Računa se samo slijepa lojalnost i podrepaštvo.

Slučaj drugi: na istoj sjednici na kojoj je stranačku karijeru okončala A. Kolarić, raspušten je i dubrovački SDP, jer je odbio naputak s Iblerovog da se na predstojećim lokalnim izborima za predsjednika kandidira samo Oleg Valjalo, još jedan iz Milanovićeve niske poslušnih klimoglavih kadrova. To što rodni Dubrovnik vidi samo valjda ljeti na godišnjem, nevažno je, jer dubrovačkim ogrankom kani upravljati telefonski iz Zagreba i Bruxellesa, s adresa na kojima trenutačno živi. Dosadašnja šefica Olga Muratti, po ukusu središnjice, više nije podobna voditi ogranak, jer je, objašnjeno je, ušla u koaliciju Dubrovački dogovor s HDZ-om, HNS-om i HSS-om. To što je takav aranžman u dogovoru s dubrovačkim gradonačelnikom Androm Vlahušićem osobno amenovao Milanović, puj-pik, više ne važi.

Slijedom te logike, očekujemo i izbacivanje iz stranke ili barem smjenu šefice osječkog SDP-a i članice predsjedništva SDP-a Biljane Borzan, i raspuštanje osječkoga ogranka, jer je i ona zajedno s HDZ-om stala iza Ivice Vrkića kao gradonačelnika te s HDZ-ovcima poduprla izbor Ante Đapića za predsjednika Gradskog vijeća Osijeka. Ili Borzan, za razliku od Muratti, ima zaliha vazelina za još nekoliko mandata?

Slučaj treći: jedan od aktera bizarne seks-afere na Prisavlju, glavni tajnik SDP-a Igor Dragovan istražiteljima u DORH-u ipak je priznao da se sastajao i komunicirao, te kod ravnatelja HRT-a Gorana Radmana urgirao da primi na razgovor fatalnu marketingašicu. Što se ovdje dogodilo s nanošenjem štete ugledu stranke? Ništa, vazelin radi svoje.

Ima toga još na kamare, i sve govori u prilog onome što je Aleksandra Kolarić napisala, o Milanovićevoj autoritarnosti i strahu koji je zavladao SDP-om. Zna se tako predsjednik Sabora Josip Leko u neslužbenim razgovorima požaliti da ne može doći do Milanovića, iako je on po Ustavu premijeru nadređen u sustavu državne vlasti. "Moje je samo da operacionaliziram i kroz parlament formalno provučem ono što mi se isporuči iz Vlade. Kada uočim da je zakon loš ili štetan, ne mogu doći do Milanovića, ne javlja mi se na telefon", zna se nekad uz kavu pojadati drugi čovjek države. Okuraži li se, pa premijerove ideje javno nazove besmislicom ili političkom zabavom, promptno dobije po prstima, pa već sutradan isfrustrirano reterira. Po ušima je dobio i donedavni potpredsjednik Vlade, sada europski povjerenik za zaštitu potrošača Neven Mimica, koji se nije ustobočio u Bruxellesu uz Milanovićeve besmislene ludosti, pa je koji dan kasnije morao pisati smušeno priopćenje zašto je, a zapravo nije stao uz EK.

Sasvim je jasno da Milanović svojim aktualnim akcijama preparira stranački teren tako da ima potpunu kontrolu, jer je sve više onih koji ozbiljno propituju njegove liderske i državničke kapacitete. Zanimljivo je da su najprije pod njegov udar dospjele žene, Holy i Kolarić, što ipak ne treba čuditi s obzirom na Milanovićevu poznatu netrpeljivost prema ženama, osobito onima s osobnim i profesionalnim integritetom. One (i oni) koji i dalje pristanu funkcionirati kao krpe kojima će brisati pod, razloga za brigu nemaju. Najveća unutarstranačka bojišnica bit će Zagreb, u kojoj Milanović posebno strahuje od osovine Davor Bernardić – Rajko Ostojić – Zlatko Komadina, a ne treba sumnjati da će nakon svega rado izvana dati ruke i Aleksandra Kolarić. Izgubi li nakon izbora kontrolu nad Zagrebom, njegove unutarstranačke dionice naglo će pasti i kreditni rejting će mu biti daleko ispod statusa "smeća" u koje je njegova politika dovela državu. Za sada zatomljeno nezadovoljstvo njegovim vodstvom u tom će se slučaju lakše i brže širiti i ostalim dijelovima stranke, a posebno će biti motivirani oni koji smatraju da je Milanović svojim djelovanjem –  i u stranci i u državi – dokinuo i zadnje natruhe socijaldemokracije i ljevičarstva u SDP-u. Članstvo je na potezu.

No, iako vodi politiku lišenu svakog supstrata, a ponajmanje dobrobiti za građane, i sustavno radi u korist vlastite štete, Milanović i dalje autistično vjeruje u ispravnost svojih poteza i ne sumnja da je siguran u fotelji u kojoj se razbaškario. Zato što ima Karamarka. I visoki izvor iz Vlade koji s vodećim medijskim tajkunom dužnim do guše teferiči za pisoarima po skupim zagrebačkim restoranima.