Milo Đukanović opet pronašao uzore među srpskim političarima

Da je neko prosječnom građaninu Crne Gore samo prije par godina rekao da će predsjednik Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović ikad pružiti ruku pomirenja bilo čemu što je srpsko, sigurno bi takvu konstataciju odbio sa indignacijom.

Đukanović, crnogorski independentista, za svojih više od 20 godina vladanja Crnom Gorom, puno je puta iskazao netrpeljivost prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, a oštro je kritikovao i mitropolita Amfilohija.

Ranija prepucavanja između Amfilohija i Đukanovića ličila su na onu pitalicu “ko je stariji kokoška ili jaje”, s tom razlikom da su oni različito gledali na to ko je koga stvorio u Crnoj Gori – crkva državu ili obrnuto.

Međutim, samo nekoliko mjeseci pred lokalne izbore na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, ali i eventualne vanredne parlamentarne izbore, Đukanovićeva partija iznenađujuće brzo mijenja kurs i “grli” Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, oličenu u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.

Moguće da je DPS shvatio da je višedecenijski brak sa manjim partnerom, Socijal-demokratkom partijom, doveden u ćorsokak, pa se odlučio da je vrijeme da se okrene novi list i ponovo preusmjeri kormilo prema srpskom glasačkom tijelu u Crnoj Gori, koje nije zanemarljivo. Prema posljednjem popisu, čak 29 odsto stanovništva u Crnoj Gori se izjašnjavaju kao Srbi.

Najnovijijm podržavanjem osvećenja Hrama Hristovog Vaskresenja u Podgorici, koji je sagradila upravo Srpska pravoslavna crkva, Đukanović nudi ruku pomirenja. Zajedno sa tim, počinje da kritikuje dojučerašnjeg “partnera” Crnogorsku pravoslavnu crkvu, zakletog neprijatelja Amfilohijeve. Za mnoge je iznenađujuće da višemandatni premijer postupi tako, jer je do juče otvoreno podržavao sve što je “crnogorsko” zajedno sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom, koja je u Đukanoviću oduvijek vidjela partnera.

Koketiranje sa srpskim glasačkim tijelom bilo je najočiglednije prilikom osvećenja Hrama, kome su prisustvovali čelnici DPS-a, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, ministri iz vlade kao i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, dok je Đukanović bio zadužen za prijem sveštenstva, od kojih su neki otvoreno kritikovali postojanje Crnogorske pravoslavne crkve kao nekanonske. Upravo to je glavni argument Srpske pravoslavne crkve na čelu sa Amfilohijem koji suprostavljeni tabor nazivaju nevladinom organizacijom.

Da su Đukanovićeve namjere oko “ulaska” u to biračko tijelo ozbiljne, pokazuje i iznenadna odluka državne televizije da direktno prenosi osvjećenje Hrama, iako joj je Mitropolija cetinjsko primorska doskoro zabranjivala da snimi nalaganje badnjaka na Cetinju.

Ruku na srce, upućeniji su mogli vidjeti da će Đukanović taj potez kad-tad povući, budući da je DPS i u svom posljednjem programu najavila da će se zalagati za jednu, autokefalnu pravoslavnu vjersku zajednicu u Crnoj Gori, što nagovještava da bi podržali Mitropoliju Crnogorsko-primorsku i njenog čelnika Amfilohija ako krenu ka izdvajanju iz Srpske pravoslavne crkve. Takvu poruku najjače crnogorske partije iz Amfilohijevog tabora tada nijesu blagonaklono gledali, ali nije poznato da li su u međuvremenu odluku promijenili.

Tas na vagi za novi preokret u politici bile su i sve češće nesuglasice sa koalicionim socijaldemokratama, što je dovelo do otopljavanja odnosa sa Srbijom, pa Đukanović među nekadašnjim radikalima, sada naprednjacima Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem vidi dobre saradnike. Od njih je Đukanović mogao dobiti lekciju kako se politika mijenja, budući da Nikoliću i Vučiću to nije strano.

Vučiću je zasigurno promjena kursa donijela povećanje rejtinga, pa se za njega može reći da je jedna od ličnosti sa najbrže rastućim povjerenjem građana u regionu. Vučić ipak nije samo promijenio politiku, javnosti je ponudio i konkretna hapšenja moćnika, pa ostaje da se vidi da li će Đukanović poslušati i taj savjet srbijanskih kolega.

Đukanović je bio i vođa “revolucije” u Crnoj Gori, kada je u ratnim previranjima devedesetih godina odlučio da nasputi politiku Slobodana Miloševića. Tada je došlo i do rascjepa u tadašnjem Savezu komunista, a Đukanović je preuzeo independentističku politiku zalagajući se da Crna Gora bude nezavisna, a ograđujući se od svega što je srpsko.

Trebalo mu je punih 20 godina da se odrekne tog tvrdog stava i odluči da se okrene srpskim biračima, koji sada najčešće glasaju za opozicionu koaliciju Demokratski front. 

Ali, i opozicija uči od Đukanovića pa je nedavno opozicioni lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić izjavio da će navijati za Crnu Goru u meču kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u fudbalu sa Englezima. To je njegova prva takva izjava, budući da je ranije u sličnim mečevima navijao za crnogorskog protivnika. Identitetska pitanja, koja su godinama bila u vrhu agende skoro svih političkih partija, dobijaju očito novi smisao.