Mul velikog Perice

Mjesto radnje je Njemačka a glavni junak, kao u tisuću sličnih priča, jedan naš. Znate već, čuli ste nešto slično o tom mitskom jednom našem čiji se primitivizam u zvijezde ukiva, jer je sposoban naći rupu i u trećem zakonu termodinamike, pa je, takav kakav jeste, sazidao kuću u parku pored švicarskog jezera, odglumio psihičke probleme za Oscara i švedsku mirovinu ili imao tri adrese u tri pokrajine neke zapadne države, pa u svakoj primao socijalnu pomoć...

Ovaj naš, jedan naš, živi u Munchenu, stvarno postoji, ima crni Mercedes, istu takvu kosu i kafić koji radi k'o država. E njemu je od svega na svijetu najdraže parkirati automobil na nogostup, odmah pored lokala kojeg zove radnja. Normalno, na tom je mjestu parkiranje zabranjeno. Ne bi, je li tako, tako je, naš čovjek bio naš čovjek da se zakona drži kao, recimo, hrvatski branitelji u Savskoj 66.

Uglavnom, taj se jedan naš parkirao jednom, dobio novčanu kaznu i uredno je platio. Ima se, može se, pa šta je par stotina eurića. Zatim se taj jedan naš na ama baš isto mjesto parkirao drugi puta, opet dobio novčanu kaznu i uredno je platio. Ima se, može se, pa šta je još par stotina eurića za takvog poduzetnika u tuđini. I treći puta se jedan naš parkirao na nogostup, dobio novčanu kaznu i uredno je platio. Ima se, može se, pa šta je tih bijednih par stotina eurića  velikom gazdi. Četvrti puta ga je, tog našeg, policija odvela ravno psihijatru: ako netko, računali su njemački policajci, iz tri puta ne shvati da se ne smije parkirati na mjestu na kojem je parkiranje zabranjeno i da se za taj prekršaj kažnjava, onda ima dovoljno razloga za sumnju u njegovo psihičko zdravlje i sposobnost da vozi, prodaje pšenično pivo i isplaćuje konobarske plaće. Kao što, posljedično, ima razloga za vjerovanje da mu, možda, treba skrbnik koji će, uz ostalo, paziti da svakoga dana u isto vrijeme popije po jednu crvenu, žutu i bijelu tabletu.

Perica Bukić nije tek tamo neki jedan naš, već je najtrofejniji, ne hrvatski, već svjetski vaterpolist. Igrao je za dvije reprezentacije – SFR Jugoslavije i Hrvatske – i osvojio tri olimpijske medalje, od toga dvije zlatne. Dva je puta bio prvak svijeta, a četiri klupski kontinentalni. Također, dvostruki je i saborski zastupnik kao član Hrvatske demokratske zajednice.  

Perica Bukić se, što možda nije istina, ali sada nije najvažnije, ne parkira tamo gdje je zabranjeno. On zida tamo gdje se zidati ne smije, pa tako više puta.

Isti taj Perica Bukić ima u Bilom, općina Primošten, zeru vikendice: 190 četvornih metara pod krovom, još 300 i nešto okućnice, bazen i... Poštujući lijepe dalmatinske običaje da se na javnom dobru izlije beton, napravi mul i onda to proglasi svojim, vlasnik 40 medalja je sebi i najbližima osigurao udobnost sunčanja i prilaz stepenicama do plaže. I sve to, kao i mnogi – gotovo svi „vlasnici“ pravokutnika čvrste građe na ulazima u more – bespravno.

Bilo je, rekli smo, dio Primoštena, a tim Primoštenom upravlja Stipe Petrina, živopisni načelnik s kojim se možda može lijepo, ali bahato – e to nikako. Tko god je probao, a ima ih, od ofucanih zagrebačkih ugostitelja, preko velikih korporacija i javnih tvrtki, pa do ponosnih lokalnih nositelja viška samopouzdanja, usrećio se nije. Ako je, kažimo tako, Petrina svakakav, onda su mnogi koji su mu željeli pokazati mišiće ispadali nikakvi.

„Mi smo Bukiću tri puta rušili taj mul, on ga je opet postavljao. Dvaput je već stavljao tuš, a mi smo ga skidali. Podnijeli smo i kaznenu prijavu protiv njega, ima od toga preko deset godina. Nije mu bio dovoljan beton nego je još morao i ploče postaviti. Dnevni boravak je tamo napravio. Ma to država dopušta, to je nevjerojatno. Perica je napravio to što je napravio. U redu. Ali zašto mu onda lokalna uprava ne bi naplaćivala koncesijsko odobrenje za pomorsko dobro? Nek mi država da odobrenje da mu to naplatim i onda ne bi bilo problema“, izjavio je Stipe Petrina za „24sata“.

„Ja sam samo popravio ono što je more odnijelo! More je ove zime sve razrovalo, uništilo je kamene ploče koje su tamo već godinama. Samo sam popravljao ovo ispred kuće jer mislim da je ljepše da je nešto uređeno nego da je devastirano. Cijela jadranska obala je takva. A taj mul je već otprije bio tu, ja sam ga samo doveo u fazu da lijepo izgleda. Upristojio sam ga“, uzvratio je poznati urbanist Bukić.

Nije, da mi to ponovimo, on ni prvi, niti posljednji vlasnik kuće i vikendice koji se prema javnom dobru odnosi kao onaj jedan naš što je u Švicarskoj podigao kuću u gradskom parku. Hrvatska je obala od Dubrovnika pa dok je ima načičkana „privatnim“ mulovima i vezovima, betonskim pločama nabacanim bez reda i ikakvog osjećaja za lijepo, okupirana građevinskim materijalom na kojem, istina, ne piše „Hrvat zauzeto“, ali se podrazumijeva da zauzeto jeste.

Temeljna razlika između Perice Bukića, proslavljenog, trofejnog vaterpolista i člana vladajuće stranke, ex zastupnika i dužnosnika i nekog umirovljenog gastarbajtera ili radnika pokojnog TLM-a je u tome što bi on, Bukić, kao dio kakve-takve političke elite trebao postavljati modele društveno prihvatljivog ponašanja, umjesto što kršenje zakona održava društveno prihvatljivim.

Kada je Bukić napravio svoju prvu plažu po uzoru na bazenski okoliš, on se, da ponovimo, samo ponašao kao i ostali svijet u Tribunju ili Rogoznici, Bilom ili Brodarici. Kada je nakon svakog rušenja ponovio isto, e to je već bilo – i ostalo – pokazivanje osjećaja moći za koju vjeruje da mu pripada, ali ne zbog ona dva olimpijska zlata i jednog srebra, već zbog visine unutar stranke koja pod domoljubljem vodi i pravo na raspolaganje domovinskim resursima.

Nisu, iako se možda čini suprotno, ni Ivo Sanader, ni Jospipa Rimac, ni onaj Kuščević, pa tako redom – ima ih, inače, za telefonskog imenika – incidentne posljedice postojanja duboke, koruptivne, HDZ-ove države. Svi su oni ili kleptomani ili megalomani kojima politika nikada nije bila cilj, već sredstvo za bogaćenje. Kao takvi jesu, naravno da jesu, i štetni i skupi, ali ih se ne može smatrati jedinim krivcima za kapilarni užas kojim je Hrvatska premrežena.

Također, krivo je i pomisliti i kazati kako je visoki Šibenčanin odlučio demonstrirati nešto, bilo što, energičnom Primoštencu i svom političkom protivniku: isto bi on napravio bilo gdje drugo i bilo kome, jer fanatično vjeruje da ima pravo koje proizilazi iz toga što je svoju karijeru investirao u HDZ, a svaka investicija, ukoliko nije nerazumna, podrazumijeva neki povrat. Točnije ne neki nego u slučajevima poput ovoga višestruki: i kroz dužnosti i kroz utjecaj i kroz neprikosnoveno pravo da se ima svoj komad obale.

Tako, eto, Perica Bukić umjesto da sudjeluje u promjeni masovnog vjerovanja da je naše, zajedničko dobro ustvari od onoga tko prvi jami, održava i nadograđuje takav model ponašanja i usputnog devastiranja obale. A ako mu je uopće u svemu tome nešto sporno, onda je to što je Bilo baš dio one općine čiji načelnik zna biti uporniji od europskog prosjeka i otrovniji od poskoka, pogotovo kada mu kakav aparatčik pokazuje silu. Pa makar taj aparatčik bio i naš proslavljeni sportaš, spreman da svoju slavu pretvori u stravu.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu