Aktualnoj ravnateljici plus je da je Muzej suvremene umjetnosti poslovao u plusu Foto: Wikipedia.org
Hoće li nakon 15 godina vladavine Snježane Pintarić na čelo zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti doći novi ravnatelj i povesti taj muzej u nekom drugom pravcu, pitanje je kojim se ovih dana, na četvrtu godišnjicu izgradnje nove zgrade u Novom Zagrebu, intenzivno bave ne samo kustosi tog muzeja nego i zagrebački kulturni krugovi.
Otvaranje koverti pristiglih na ponovljeni natječaj za ravnatelja MSU-a pokazalo je, naime, da su se prijavile tri kandidatkinje: dvije iz Muzeja – dosadašnja v. d. ravnateljice Snježana Pintarić i dugogodišnja kustosica i koautorica aktualnog postava Nada Beroš – te , na iznenađenje mnogih, ravnateljica Spomen-područja Jasenovac Nataša Jovičić. To je značajno zbog toga što se time napokon prekinuo natječajni autizam, odnosno, već utabana praksa da se na natječaje za ravnatelje kulturnih institucija najčešće prijavljuje samo jedan kandidat i to onaj za kojeg se "unaprijed zna" da će ga potvrditi Grad Zagreb ili Ministarstvo kulture. Zbog tog "znanja" nikome od potencijalnih ravnatelja ne da se baviti natječajnim papirima i gubiti vrijeme na pisanje ozbiljnih programa, smatrajući to ionako uzaludnim poslom. Rezultat takvog stava je da sve najčešće ostaje u istom (političkom) krugu, koji se ponavlja do besvijesti. A to onda uglavnom dovodi (čast iznimkama!) do repriziranja ideja, programa i ljudi, do ponavljanja matrice, do dosade i raskoraka s duhom vremena.
Tu praksu ne potvrđuje samo slučaj MSU-a, na čiji se jesenski natječaj prijavila samo aktualna ravnateljica, kada tročlano Upravno vjeće, koje ima presudni utjecaj na izbor ravnatelja, nije prihvatilo njezin program, ocijenivši ga "krajnje neambicioznim", nego i primjeri iz drugih kulturnih institucija. Recimo, reizbori Darka Stazića na mjestu ravnatelja Dramskog kazališta Gavella, Duška Ljuštine u Kerempuhu, Marije Sekelez u Žar ptici i Nike Pavlovića u Komediji te natječaj za ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Na natječaje za ravnatelje tih institucija javio se po jedan jedini kandidat, koji je u prva četiri slučaja po tko zna koji put gotovo automatski potvrđen.
U slučaju MSU-a, bez obzira na to tko će biti izabran za ravnatelja te institucije, dogodio se presedan: prijavljivanje drugih kandidatkinja na natječaj za direktora tog muzeja pokazuje da se likovnjaci i muzealci bude iz letargije, ne prihvaćajući mišljenje da je odluka o izboru donesena već prije završetka natječaja i da su se takvom nedemokratskom sistemu odlučivanja spremni suprotstaviti vlastitim programima. Odnosno, da su se za mjesto ravnateljice MSU-a spremni boriti stručnošću i kompetencijama, a ne političkim vezama.
Tko su nove kandidatkinje? Nada Beroš je muzejska savjetnica i voditeljica Odjela za pedagošku djelatnost MSU-a i ubraja se među najstarije zaposlenike tog muzeja. U njemu radi 20 godina i prošla je razne funkcije, od službe za odnose s javnošću preko kustoskih projekata do pedagoške djelatnosti te kao insajderica dobro poznaje problematiku muzeja. Istodobno piše istaknute kritike i eseje, prevodi i predaje o suvremenoj umjetnosti, objavila je, između ostaloga, monografiju o Daliboru Martinisu "Javne tajne/Public Secrets" i koautorica je, zajedno s Tihomirom Milovcem, stalnog postava Muzeja suvremene umjetnosti "Zbirke u pokretu". Vodila je nezavisni međunarodni multidisciplinarni umjetnički projekt Motel Ježevo, dokazujući senzibilitet prema društvenim previranjima, a bila je i suosnivačica i glavna urednica online-magazina art-e-fact te pokretačica i urednica biblioteke "Refleksije" Muzeja suvremene umjetnosti. Uz njezino se ime ne vežu nikakvi skandali, ni politički ni stručni; može se reći da u likovnim krugovima uživa veliki ugled i ima reputaciju vrsne ekspertice. To je potvrdila i ovog proljeća velikom retrospektivom Josipa Vanište, jednog od najboljih hrvatskih umjetnika današnjice, te prošlog tjedna, kada joj je dodjeljena godišnja nagrada Hrvatskog muzejskog društva za realizaciju edukativne izložbe "Zapisano na vodi" u MSU. No nedostatak joj može biti taj što nema ravnateljskog ili menadžerskog iskustva.
Uz ime Nataše Jovičić, povjesničarke umjetnosti i ravnateljice Spomen-područja Jasenovac, koja je magistrirala na Columbia College Chicago, već su se nekoliko puta spominjali skandali. Karijeru je započela kao nastavnica povijesti umjetnosti u XV. gimnaziji, početkom 1990-ih je osnovala nevladinu žensku organizaciju i galeriju Nona, gdje je pomagala ženama prognanicama i izbjeglicama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bila je i pomoćnica ministra obrazovanja i sporta Vladimira Strugara u Račanovoj vladi, kada je uredila zbornik analitičkih tekstova "Koje sve oblike netrpeljivosti sadrže novi školski udžbenici ili na kojim se vrijednostima odgajaju i obrazuju nove generacije".
Najviše kontroverzi izazvao je novi "neideološki" postav jasenovačkog muzeja, koji je osmislila Leonida Kovač, kada su se na noge digle židovska i srpska zajednica. Najglasniji u kritiziranju novog postava bio je povjesničar Ivo Goldstein, koji joj je zamjerao hipermodernu koncepciju postava. Kritikama se priključio i kipar Dušan Džamonja, uvrijeđen što je nakon nekoliko desetljeća njegov Reljef jasenovačkim žrtvama maknut iz Jasenovca i preseljen u Gliptoteku. Aktualna ravnateljica SP-a Jasenovac i ovih je dana u centru afere. Dobila je dva prijeteća e-maila: u jednom ju je predsjednik HČSP Josip Miljak optužio da širi četničku propagandu, a u drugom, anonimnom, uz slika metka, proziva ju se kao antihrvaticu i izdajnicu. No ovih dana bilježi veliki uspjeh: u Westminsterskoj palači otvorena je "Multisenzorska izložba za slijepe i slabovidne", što je plod njezina dugogodišnjeg proučavanja.
Što se tiče Snježane Pintarić, magistrice muzeologije i šefice MSU-a već 15 godina, bitno je reći da je za vrijeme njezinih mandata završena nova zgrada muzeja u Novom Zagrebu i da ta institucija nije poslovala s gubitkom. Na mjesto ravnateljice MSU-a došla je iz Muzeja Antuna Augustinčića u Klanjcu, a jedno je vrijeme provela i u Gradskom uredu za kulturu, prosvjetu i sport. Tijekom svojih mandata često je bila izložena kritici i dolazila u sukob s nekim kustosima. Protivnici su joj u prvim godinama mandata spočitavali manjkavost programske koncepcije, koja po njihovu mišljenju nije bila dostojna te institucije. Međutim, svaku je godinu završila na nuli, bez dugova. Pritom su se više spominjale priče iz političkih kuloara nego njezini kustoski projekti, spomenimo samo zadnje – izložbe Srneca, Šuteja. Bez obzira na to, ona smatra, kako je nedavno izjavila, da ima dobre organizatorske sposobnosti, a to je argumentirala podatkom da se u ovo doba recesije u drugim zemljama zatvaraju muzeji, dok MSU radi dobre programe.
Budući da je u MSU došla u doba vladavine HDZ-a, pokušavali su je diskreditirati kao osobu blisku HDZ-u. Kasnije se govorilo da je Bandićev čovjek. Tome u prilog ide i ljetna smjena članova Upravnog vijeća MSU-a, bitnog za izbor ravnatelja, kada je Grad Zagreb postavio kipara i profesora na Akademiji likovnih umjetnosti Petra Barišića i umirovljenu profesoricu povijesti umjetnosti Bogdanku Srdić Vulpe. U kulturnim se krugovima pričalo da je to napravljeno zato da bi dosadašnja ravnateljica lakše dobila novi mandat. Međutim, pokazalo se da Barišić ima nezavisno mišljenje – glasovao je protiv aktualne ravnateljice. Sporno je i njegovo prošlotjedno naprasno izbacivanje iz Upravnog vijeća MSU-a, i to nakon samo nekoliko mjeseci članstva. Na njegovo je mjesto postavljena pravnica Ljubica Matijević – Vrsaljko, bivša pravobraniteljica za djecu i jedna od žena iz Bandićeva tima, koja, koliko je zasad poznato, nema referenci s likovnog područja i muzeologije. Kao, uostalom, ni nova zastupnica u Gradskoj skupštini i treća članica Upravnog vijeća Bogdanka Srdić Vulpe, koja je doduše vodila neki dućan slika pri nekadašnjoj tvornici ulja u Zagrebu.
Što sada slijedi? Trenutačno Stručno vijeće MSU-a razmatra programe kandidatkinja, a zatim će svog favorita predložiti Upravnom vijeću, koje ga može podržati ili odbaciti. Nakon toga Grad Zagreb kao osnivač MSU-a imenuje ravnatelja. Hoće li to biti kandidatkinja koja je napisala najkvalitetniji program, predloživši i najbolju strategiju poslovanja muzeja, kako se tražilo u natječaju, ili će ravnatelj postati osoba s najboljim političkim i inim vezama, saznat će se uskoro. U svakom slučaju, sve tri instancije – Stručno vijeće, Upravno vijeće i Grad Zagreb – trebale bi se pri izboru kandidata voditi jedino razvojem i dobrobiti Muzeja suvremene umjetnosti, a ne političkim, ideološkim ili frakcijskim opredjeljenjima, kao što je u nas najčešće slučaj. Jer ako se odluke donose "negdje drugdje", čemu onda farsa sa silnim vijećima?