MARANATHA
(ref.)
Dođi Gospodine
U zemlju Hrvata
MARANATHA
Dođi na radost
Svega naroda moga
MARANATHA
Dođi nam brzo i zauvijek ostani
Ostani
(Biskup Ante Ivas)
(http://www.youtube.com/watch?v=1brF-uAN8sI)
Još samo malo i sve je spremno za njegov veličanstveni pokop. Tamo na zapadnoj bandi monumentalne katedrale Sv. Jakova – zaštićenog UNECO-ova spomenika – na prostoru koji crkvu dijeli od bedema staroga grada, u iskopu koji je nastao pri nekakvim statičkim promatranjima temelja Sv. Jakova, upravo se kraju primiču zahtjevni radovi uređenja posljednjeg počivališta njegova veličanstva, mons. Ante Ivasa, biskupa šibenskoga.
Nije se u tom uređenju štedjelo ni prostora ni vremena, a pogotovo novca. Oko 30 četvornih metara odaja s kupolastim svodovima najgrandioznija je grobnica vjerojatno još od faraonskog doba. Sve to nadzire osobno biskup Ivas. Pojavi se u pratnji stalne ekipe u kojoj su osobni pomoćnici, inženjeri i crkveni gospodarstvenici, koji oko njega skakuću i tresu se kao pučkoškolci pred pločom. Biskup je ozbiljan i autoritativan – kripta je njegov masterpiece. Još malo pa je sve gotovo, a onda se samo čeka da ga Gospodin pozove k sebi...
Predviđanja su da će Šibenik u dogledno vrijeme doživjeti pravi turistički procvat; da će ga zadesiti ono blagostanje kakvo se dogodilo Splitu i kakvo u Dubrovniku odvazda vlada, pa da će se brojka od nekoliko desetaka tisuća turista preko stotina brzo prevaliti na milijune. Tako bar svi govore. Za stotinu će godina povremene grupe u razgledavanju šibenske baštine prerasti u mravinjake ljudi kakvi sada hodočaste Dubrovnikom. Slijevat će se s rive, kolodvora i Poljane prema epicentru, gotičko-renesansnom čudu – katedrali Sv. Jakova.
"Tišina molim, tišina ljudi, molim vas...", borit će se za pozornost mladi vodič.
"A sada se nalazimo u najvećoj grobnici nakon faraonskog Egipta, u kripti šibenskog biskupa Ante Ivasa, koji je ovim gradom i širim društvom vladao u godinama na prijelazu tisućljeća. Nalazimo se u građevinskom remek-djelu kakvo u povijesti, u tom vremenu, na ovakvim lokacijama nije zabilježeno. Pogledajte samo ove svodove i prilaz grobnici... Nijedan biskup, pa čak mogu reći nijedan rimski papa, nije pokopan u ovakvoj velebnoj građevini. Vladavina biskupa Ivasa bila je poznata po velikim građevinskim dostignućima. U Katoličku je crkvu, nakon bijelog i crnog dima, uveo i roštiljni dim kojim se puk obavještava da se ne treba brinuti, da je kleru – sasvim dobro. On je dimnjak za objavu takvog dima sagradio odmah uz Katedralu, tako da se dim mogao često vidjeti pri pogledu na čudesnu kupolu Sv. Jakova. Biskup Ivas obnovio je i nadogradio i najotmjeniju vilu u tom razdoblju u Šibeniku, koja se nalazi u predjelu Dolac na stijeni iznad mora. Riječ je zapravo o obnovljenom samostanu u kojem su stanovale časne sestre, a biskup je ondje proživio svoje dane u miru. Sve dok ga, dakle, Gospodin nije pozvao k sebi..." (Srednja pauza nap. I. Ž. Ž.)
"Biskup Ivas", nastavit će mladi vodič turističko evanđelje, "također je istaknuti humanist tog razdoblja: znamenita je njegova lirika koju je često recitirao u svojim euharistijskim propovijedima, a među njima se posebno ističe pjesma Maranatha što ju je napisao za javno izvođenje najpriznatijem pjesniku tog razdoblja – Marku Perkoviću Thompsonu, koji ju je redovito izvodio na svojim seansama duhovne obnove što su spasile duh hrvatskog naroda u tom teškom razdoblju prvih desetljeća novog milenija."
Turisti će fotografirati, snimati i statusirati o glasovitom šibenskom biskupu, na ponos njegova grada i cijele mu domovine.
Za takve je ture namijenio ovu šibensku kriptu onaj tko ju je zamislio i sagradio, da poput faraonskih piramida ili bilo kojeg drugog mauzoleja govori o važnosti i moći onoga tko je u njoj ukopan.
Biskup Ivas svakako je moćna i važna osoba ovog razdoblja, samoistaknuta persona grata koja gradi ono što mu se prohtije, makar to bila i pečenjara uz samu Katedralu, a da mu iz nadležnih instutucija, od građevinskih inspektora do konzervatora, lokalnih političara i mnoštva ostalih prodornih „vazelinaca“ nitko ne smije ni zucnuti. Poznato je, naime, da biskup neistomišljenike ne podnosi. Smijenio je tako cijelu crkvenu nomenklaturu koju je zatekao nakon svog prethodnika Srećka Badurine te postavio svoju gardu istomišljenika. Otad sve funkcionira savršeno.
Za budućnost je zapravo jako važno da se spomenuta pečenjara, kad je već podignuta i kad je u uporabi da zadovoljava želuce vodstva šibenskoga klera, da se ona i baštini, da svjedoči o jednom vremenu, o redikuloznom biskupu ili redikuloznom narodu, kako god.
U toj baštini, u istoj velebnoj Katedrali, vjekovima će ostati još nekoliko postojećih kripti. One su male i ne baš primjetne, a u jednoj od njih pokopan je i biskup Srećko Badurina. I uvijek će, eto, te nesrazmjerne veličine kripti dvojice biskupa, Badurine i Ivasa, biti nešto što će bosti oči. Jedan u velebnoj grobnici od tridesetak kvadrata s bogatim svodovima kakve je sam poželio, a drugi u maloj kripti pokraj oltara, jer su tako smatrali važnim oni koji su ga okruživali za vrijeme službe, da počiva ondje gdje je držao propovijedi u ona zaista teška vremena: od posljednjih godina Jugoslavije pa do rata u kojem je njegova stolna sakristija bila pogođena granatama, rata u kojem je svjedočio kako su se njegove ovce pretvorile u zvijeri, pa ubijale, palile, krale i pustošile šibenskim zeleđem, tamo prema Kninu, u kraju u kojem će, vjerovao je biskup Badurina, ostati život i vjera što će se propagirati iz pravoslavnih bogomolja.
Badurina je u Katoličkoj crkvi u vrijeme rata bio zadužen za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom, te je pozivao na obnovu episkopija i povratak episkopa u dijelove u Hrvatskoj s kojih su nestali, a pravoslavni vjernici izbjegli. Njegova su ekumenska zalaganja doživjela krah s „Olujom“. Biskup Badurina odmah je otišao u Knin i okolna područja. Svjedoci kažu da ga je viđeno potpuno dotuklo. Umro je godinu dana poslije, od srčanog udara.
Nakon njega, uslijedilo je vrijeme o kojem će vjekovima svjedočiti kripta i pečenjara. Zaista je važno da to baštinimo.