Naše „patriote“ toliko vole svoj narod da im je žao što nije ubijeno još više njihovih sunarodnika

Socijalni psiholog iz Banja Luke Srđan Puhalo objavio je 6. svibnja na sarajevskom portalu analiziraj.ba članak čiji naslov ne može biti jasniji: „Dokažite da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete ili prestanite koristiti taj broj“. Njegov zahtjev, umjesto da otvori pristojnu javnu raspravu u kojoj će javnost doznati dokaze koje Puhalo traži, ili će se priznati da ne postoje, pokrenuo je ono što se na Balkanu uvijek pokrene kada takneš u tabue: osobnu hajku na Puhala i svakoga tko ga je javno podržao, uz popratni dekor prilično ozbiljnih prijetnji. Nešto manje od mjesec dana nakon što je objavio svoj tekst, Puhalo u intervjuu za Forum.tm objašnjava je li njegov zahtjev ispunjen, ali govori i o drugim temama, od kojih svaka, ovako ili onako,  nastoji progovoriti o onome o čemu se na ovim balkanskim stranama, nažalost, uporno oklijeva govoriti.

Je li se smirila verbalna hajka na vas, nakon što ste javno zatražili dokaze za tvrdnju da je u Sarajevu ubijeno 1601 dijete?

Nakon mnogo buke, bijesa, prijetnji i vike, druge teme polako preuzimaju primat u javnosti Federacije BiH, pošto je Republika Srpska ovo potpuno ignorisala. Ali, ostala je nedoumica da li će vlasti u BiH, u entitetima, kantonima ili opštinama učiniti bilo šta da se popišu žrtve poslednjeg rata. To od njih niko nije tražio, jer su se bavili mojim likom i djelom.

Jeste li prijetnje ozbiljno shvatili? Što vas je najteže pogodilo?

Neke prijetnje su otišle prema policiji, ne zato što se plašim, već kao nauk tim ljudima, da se tako ne mogu i ne smiju ponašati prema neistomišljenicima. Pogodilo me mnogo toga. Pogodila me šutnja, ili strah od ljutnje gomile, ljudi koji znaju da ne postoje dokazi da je u Sarajevu ubijeno 1601 dijete. Pogodilo me što su se mediji bavili mojim osjećanjima, mojom ulogom u ratu, a ne traženjem dokaza od institucija o ubijenoj djeci u Sarajevu. Pogodilo me pisanje „novinara“ Avde Avdića koji je svojim tekstovima svjesno lagao o mojoj ulozi u ratu, stvarajući klimu da sam veći ratni zločinac od onih osuđenih u Hagu. Pogodilo me što su se mnogi izredali na sarajevskim televizijama komentarišući moj tekst, a za mene nije bilo mjesta. Pogodilo me je što su preko noći mnogi zaboravili šta sam pisao ranije. Pogodilo me što je ljevica iz Federacije BiH branila Jasmilu Žbanić i Jasminka Halilovića, dok su od mene prali ruke, da se slučajno ne bi zamjerili potencijalnim glasačima.

Što vas je potaklo da zatražite javne dokaze za tvrdnju da je u Sarajevu ubijeno 1601 dijete?

Motiv je vrlo jednostavan: istina. Zvanični podaci institucija koje se bave popisom žrtava pokazuju da one raspolažu sa daleko manjim brojevima. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu ponavlja da on ima podatke o 524 ubijena djeteta, uz ogradu da su to preliminarni rezultati, koji se, eto, nisu mijenjali od 2010. godine. Mirsad Tokača je imenom i prezimenom dokumentovao ubistvo 614 djece civila i 77 maloljetnika koji su stradali kao vojnici. Na spomeniku djeci ubijenoj u Sarajevu uklesano je 520 imena. Svi ovi brojevi su znatno manji od broja koji se svakodnevno pojavljuje u medijima, kada se govori o ubijenoj djeci Sarajeva. Ja sam samo pitao imamo li dokaze da je 1601 dijete ubijeno u Sarajevu.

Je li tvrdnja da je u Sarajevu ubijeno 1601 dijete manipulacija brojem ratnih žrtava?

Dok za taj broj nema relevantnih dokaza, postoji osnova sumnje da se radi o manipulaciji žrtvama. Ja nisam tvrdio da broj nije tačan, ja sam samo tražio relevantne dokaze za to. Još uvijek ih nisam dobio.

Znate li tko je, kada i zašto prvi put ustvrdio da je u Sarajevu ubijeno 1601 dijete?

Mirsad Tokača tvrdi da se taj broj pojavio još 1994. godine, i da zna koja je to osoba plasirala u javnost. Ipak, taj broj se spominje na kraju rata, 1996. godine u izvještaju Zavoda za zdravstvenu zaštitu Bosne i Hercegovine, a kasnije se ta tabela pojavila još jedanput u publikaciji “Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi”. Te institucije više nema, dokaza koji bi ovaj podatak potkrijepili takođe nema, ali u javnosti se i dalje spominje da je u Sarajevu ubijeno 1601 dijete. I  izgleda da to samo meni smeta.

Kada je u Sarajevu planiran spomenik ubijenoj djeci, razvila se javna polemika o tome treba li biti posvećen samo djeci ubijenoj u obruču srpskih snaga, ili i djeci koja su poginula izvan obruča, odnosno na području koje su oko Sarajeva držale srpske snage. Postoje li, koliko vi znate, vjerodostojni podaci o tome koliko je djece uistinu ubijeno na svim tim područjima?

Koliko ja imam informacija, na teritoriji koju je kontrolisala vojska i policija Republike Srpske poginulo je oko 100 djece, znači njih je ubila Armija BiH. O djeci u opkoljenom Sarajevu, koje je ubila vojska i policija Republike Srpske, već sam govorio. Problem je što Srbi prave svoje spiskove, Bošnjaci svoje i niko nikome ne vjeruje. Zato je važno da dobijemo spisak žrtava iza kojeg će stajati država BiH, koji će biti relevantan za sve tri etničke grupe u BiH.

Manipulacija brojem ratnih žrtava na Balkanu nije ništa novo. Dapače, ona je rutinski način ovdašnjeg upravljanja političkom gomilom. Kako to objašnjavate?

Naše „patriote“, eto, toliko vole svoj narod da im je uvijek žao što nije ubijeno još više njihovih sunarodnika. Na prvi pogled to nije logično, ali zapravo jest. Kada govorimo o ratu u BiH, uvijek ćete čuti: mi smo se branili, a oni drugi napadali. Uvećavanje žrtava vodi samoviktimizaciji, a onda se kroz takav narativ objašnjavaju dešavanja u ratu. Kada uvećate broj žrtava, onda se to koristi kao alibi za počinjene zločine našeg naroda. Našim žrtvama opravdavamo naše zločine. Žrtve su moralno superiornije i od njih se ne traži da bilo šta dokazuju ili priznaju, jednostavno, njihova istina se mora bespogovorno prihvatiti, bez bilo kakvog propitivanja. Na kraju krajeva, oni su ti koji moraju da imaju veća prava od zločinaca, a to je veoma važno u kreiranju budućnosti. Kod nas u BiH je samoviktimizacija osnova za širenje straha od drugih naroda i etničku mobilizaciju i homogenizaciju, da nam se to, kako se tvrdi, nikada ne bi ponovilo.

Jedan od pokušaja da se prekine manipulacija brojkama ratnih žrtava jest i zahtjev nevladinih organizacija za ljudska prava, koji najupornije zagovara Nataša Kandić, da se načini zajednički vjerodostojan popis ratnih žrtava devedesetih za cijelo područje bivše Jugoslavije. Smatrate li taj zahtjev opravdanim? Kako objašnjavate činjenicu da ga države uporno bojkotiraju, i da ga pokušavaju provesti samo nevladine organizacije?

Ja sam dijelom učestvovao u inicijativi REKOM-a i znam na kakvo ignorisanje je nailazila ta inicijativa od strane vlasti u BiH i regionu. Jednostavno, niko nije bio oduševljen da započne popis žrtava ratova iz 90-ih godina po jedinstvenoj metodologiji. Sasvim je jasno da ovakva situacija odgovara domaćim političarima, jer mogu manipulisati žrtvama.

Istraživačko-dokumentacioni centar Mirsada Tokače načinio je "Bosansku knjigu mrtvih", dosad najtemeljitije istraživanje žrtava u ratu u Bosni i Hercegovini. Međutim, ni taj projekt nije zaustavio širenje nepouzdanih tvrdnji. Zašto?

Zato što je broj stradalih manji od onoga što se predstavlja u javnosti. Zato što je to uradila NVO umjesto države. Ima tu i lične sujete i animoziteta, ali u osnovi toga je smanjen prostor za manipulaciju žrtvama i upotreba žrtava u dnevnoj politici.

Koliko ja shvaćam, broj žrtava temeljni je prijepor koji sprečava kvalitetniju suradnju, pa možda i objedinjavanje, dva spomen područja posvećena žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu s obje strane Save, jednog u Jasenovcu u Hrvatskoj, drugog u Donjoj Gradini u BiH. Kako biste vi riješili to neslaganje?

Čini mi se da ozbiljni istoričari u Srbiji i Hrvatskoj,  koji se bave Drugim svjetskim ratom i stradanjem ljudi u Jasenovcu, nemaju problem oko toga, problem nastaje kada se u to umiješa politika. Političari žele da kontrolišu istoriju, da bi uz pomoć nje kontrolisali i sadašnjost i budućnost. Objedinjavanje dva muzeja bi bio i početak pomirenja Srba i Hrvata, jer bi to značilo da imamo konsenzus oko interpretacije onoga što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Iz Banja Luke ste. Je li ta činjenica doprinijela intenzitetu napada na vas? Kako biste odgovorili na primjedbu da bi bilo vjerodostojnije kad biste dovodili u pitanje pretjerivanja s brojem srpskih žrtava, kakvih, nažalost, ne nedostaje?

Nisam siguran da je doprinijela. Kada vidite kroz kakvog „toplog zeca“ su prošli režiserka Jasmila Žbanić i direktor Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović, koji su iz Sarajeva, vidite da to nema toliko veze  činjenicom da živim u Banjaluci. Mada, kada sam raskrinkavao srpske mitove o stradanju Srba u i oko Srebrenice ili u Kotor Varoši, tada sam bio „pošteni Srbin“ i bosanski patriota. Kada sam pisao o bošnjačkim žrtvama i srpskim ratnim zločincima, to nije smetalo bošnjačkim nacionalistima, naprotiv. Onoga trenutka kada sam krenuo propitivati neke njihove mitove, postao sam „četnik“ i nekompetentan. Ipak, to je sasvim očekivano jer nije lako prihvatiti kada vam neko razara idiličnu sliku o sopstvenom narodu. To je prirodna reakcija svakog nacionalizma, pa i bošnjačkog. Ja tu reakciju razumijem, ali ne prihvatam kao nešto što je normalno.

nase-patriote-toliko-vole-svoj-narod-da-im-je-zao-sto-nije-ubijeno-jos-vise-njihovih-sunarodnika.jpg

Socijalni psiholog iz Banja Luke Srđan Puhalo govori o verbalnoj hajci nakon što je javno zatražio dokaze za tvrdnju da je u ratnom Sarajevu ubijeno 1601 dijete te komentira odnos dvaju muzeja posvećenih žrtvama ustaškog logora Jasenovac
Socijalni psiholog iz Banja Luke Srđan Puhalo govori o verbalnoj hajci nakon što je javno zatražio dokaze za tvrdnju da je u ratnom Sarajevu ubijeno 1601 dijete te komentira odnos dvaju muzeja posvećenih žrtvama ustaškog logora Jasenovac
Foto: 
Pressmedia BiH

nase-patriote-toliko-vole-svoj-narod-da-im-je-zao-sto-nije-ubijeno-jos-vise-njihovih-sunarodnika.jpg

Pogodilo me što je ljevica iz Federacije BiH branila Jasmilu Žbanić i Jasminka Halilovića, dok su od mene prali ruke, da se slučajno ne bi zamjerili potencijalnim glasačima
Pogodilo me što je ljevica iz Federacije BiH branila Jasmilu Žbanić i Jasminka Halilovića, dok su od mene prali ruke, da se slučajno ne bi zamjerili potencijalnim glasačima
Foto: 
Analiziraj.ba

nase-patriote-toliko-vole-svoj-narod-da-im-je-zao-sto-nije-ubijeno-jos-vise-njihovih-sunarodnika.jpeg

Nije lako prihvatiti kada vam neko razara idiličnu sliku o sopstvenom narodu. To je prirodna reakcija svakog nacionalizma, pa i bošnjačkog. Ja tu reakciju razumijem, ali ne prihvatam kao nešto što je normalno
Nije lako prihvatiti kada vam neko razara idiličnu sliku o sopstvenom narodu. To je prirodna reakcija svakog nacionalizma, pa i bošnjačkog. Ja tu reakciju razumijem, ali ne prihvatam kao nešto što je normalno
Foto: 
N1