Hrvatska je zabilježila neviđeni napredak, zlim jezicima unatoč – u samo nekoliko dana drugog desetljeća 21. stoljeća žustrim je i odlučnim koracima prevalila put od srednjeg vijeka pa preko Drugog svjetskog rata stigla u devedesete godine 20. stoljeća.
Odluka bosanskohercegovačkog tužiteljstva da uhapsi deset bivših vojnika HVO-a zbog sumnje da su počinili ratni zločin 1990-ih natjerala je državni i ne baš oštar vrh da prođe brzi tečaj uvježbavanja namrštenog lica. Središnje informativne emisije – među kojima se ističe tradicionalno patetična javna dalekovidnica s voditeljima odjevenima u crno – uzbuđenim javljanjem s terena obavještavaju građanstvo i seljaštvo da je stvar više nego ozbiljna i da prijeti kataklizmom državnih razmjera. Za uhapšenike, usput, nitko ne tvrdi da su krivi. Čini se da su ih krivima već proglasili samo hrvatski mediji i političari u histeriji koju sami pumpaju, zaboravljajući pritom presumpciju nevinosti.
Ništa što dosad u sličnim slučajevima već nismo čuli iz Beograda ili Sarajeva.
Nema televizije koja krušku ne stavlja pod svačiju njušku pa se tako pred ekranima izmjenjuju državni dužnosnici s penzioniranim generalima u uniformama. Evo nam opet i dragoga gosta, također generala, Ljube Ćesića Rojsa, koji ima nešto za kazati. Svi, naravno, osuđuju pokvareni potez bosanskohercegovačkih vlasti i pitaju se – baš kao u slučaju suđenja Perkoviću ili Hude jame – nije li namjera zlih susjednih vlasti da ovim hapšenjima fokus javnosti prebace s pravih i važnijih tema. Mnogi postavljaju pitanje odakle optužnice nakon toliko vremena, govoreći, dakako, s pozicije poslovično brzog i efikasnog hrvatskog pravosuđa. Ministar vanjskih poslova Davor Stier uvijeno prijeti Europskom unijom i NATO-om, koji nemaju pametnijeg posla nego slušati Stiera i njegove probleme.
I to je sve što smo saznali o ovom slučaju. Osim što je sasvim normalno da su hrvatski dužnosnici potpuno zbunjeni i da u nedostatku boljeg odgovora zauzimaju superioran stav u odnosu na susjednu državu i njezina pravosudna tijela, još je normalnije da ni u jednom medijskom izvještaju nema ni spomena o nevinim žrtvama ratnog zločina. Koliko ih je, gdje je i kad su počinjeni? Je li ih tko zapovjedio? Hoće li ova hapšenja dovesti do rasvjetljavanja zločina? Nećete to, naravno, čuti, jer te žrtve nisu naše. Nećete čuti unezvijerenu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović kako tko zna koji put ponavlja da sve žrtve zaslužuju pijetet, da treba pronaći krivce, gledati u budućnost, povijest ostaviti povjesničarima, a procesuiranje zločina institucijama.
U veljači ove godine u Sarajevu je počelo suđenje stanovitom Mati Baotiću zbog sumnje da je kao zapovjednik Vojne policije HVO-a, a kasnije i kao zapovjednik logora smještenog u prostorijama osnovne škole u Donjoj Mahali u Orašju, više puta silovao i seksualno zlostavljao žene srpske nacionalnosti. Prema optužnici, Baotić je s drugim pripadnicima HVO-a odvodio žene iz kuća ili logora u prostorije osnovne škole u Donjoj Mahali, gdje su bile nasilno zatvorene, i silovao ih. Optužen je zajedno sa svojim zapovjednikom Petrom Vincetićem protiv kojega je optužnica podignuta još 2010. godine, ali on nije dostupan vlastima BiH, a mi možemo samo pretpostavljati gdje je. Svjedočanstva govore o silovanjima, premlaćivanjima i ubojstvima civila kakvi su viđeni u posljednjem ratu.
Dijeljenje dokumenata između tužiteljstava BiH, Hrvatske i Srbije preduvjet je za procesuiranje ovakvih ratnih zločina, a u ova tri dana mogli smo vidjeti kako oni koji na temelju potpisanog međudržavnog protokola dijele te dokumente polako poprimaju obilježja izdajica. Osim toga, takav protokol omogućio je Hrvatskoj da uđe u Europsku uniju.
Načelom univerzalne jurisdikcije Hrvatska je mogla jednako tako istražiti i uhapsiti svoje državljane za počinjenje kaznenog djela na području druge države, jer to je već radila, ali ne znamo je li to htjela napraviti pa su stvar u svoje ruke preuzeli bosanskohercegovački sudovi.
Svima je najednom jasno da je ovo politička rabota i da su Hrvati u Bosni političke žrtve, a cijeli slučaj koristi se za destabilizaciju područja bivše Jugoslavija na kojem se opet preklapaju interesi velikih sila. Uvijek prisutni neimenovani izvori govore kako je ovo američka poruka predsjednici da se ne petlja u Bosnu pa bismo svi trebali pomisliti da ona samostalno gradi svoju politiku, neovisno o SAD-u.
Ako je ovako lako destabilizirati jednu članicu Europske unije 21 godinu nakon završetka rata i zbog hapšenja u susjednoj državi stvoriti atmosferu izvanrednog stanja koje bi lako moglo prijeći u sranje, onda za to nisu krive te „velike sile“, nego potpuno nezrelo društvo koje nevine žrtve dijeli na naše i njihove, a heroje i zločince razlikuje po liniji pripadanja nama ili njima, pa se i pravosuđa tako odnose prema osumnjičenima i optuženima.
S medijima što uglavnom šire jeftinu nacionalističku histeriju, koju tako skupo plaćamo svih ovih godina, nije se ni tako teško igrati velikih sila koje na ovim prostorima mute vodu. S političkim odličnicima koji se na tome hrane i nemaju sposobnosti trijezno i ozbiljno razmisliti što rade i govore, ne treba nikakav trud, zapravo. Dovoljno je samo baciti kosti – u kojoj god jami ili livadi bile razasute – pa da počnemo glodati zadovoljno mljackajući, sretni da barem imamo što jesti. Jebiga, naše su.