Naši u Zagrebu

Kad novinski urednici spoznaju da imaju višak prostora i manjak tekstova, kad ih uhvati panika, obično nastupi vrijeme za prigodničarske članke tipa 'deset najmoćnijih' ili 'sto najpoželjnijih', razne top liste i redakcijske izbore, prilika da bogati, slavni, perspektivni, mladi, zaboravljeni, budalasti, neotkriveni i uspješni likovi s javne scene konačno budu rangirani kako spada. Sjetit ćete se tih uradaka kojim nas s vremena na vrijeme zasipaju, kojekakvih ljestvica mahom sastavljenih bez ikakvih vidljivih kriterija. U stvarnosti, najčešće se radi tek o produktu prvih asocijacija nesretnog novinara kojega je ovaj zadatak zapao, ili želje urednika da zaobilaznim putem ispromovira gazdi osobito bitnog poduzetnika, skorojevića, instant zvijezdu, mufljuza, svejedno...

'Ovo su najuspješniji poduzetnici', 'Predstavljamo najmoćnije Hrvate', 'Tko je najbogatiji u novoj članici Europske unije' - izbori češći i od natjecanja ljepote događaju se u redakcijama dnevnih novina, iako već skoro dva desetljeća znamo da na njima uvijek pobjeđuje Ivica Todorić.

Uglavnom, mediji južno od Lučkog i istočno od Ivanje Reke - dakle, u hrvatskim regijama manje sretnim po pitanju životnih uvjeta, u stvari svugdje izvan metropole - imaju i jednu podkategoriju: 'naši u Zagrebu'. Radi se, da pojasnimo, o prebrojavanju zemljaka na važnim položajima, na koje se onda prirodno nadovezuje kuknjava jer, eto, 'ništa nisu učinili za rodni kraj'. Praksa se na prvi pogled doima kao bizaran relikt iz komunizma, kada slična priča nikako nije mogla dospjeti do novina, ali je zato u narodnoj predaji bila itekako živa i živahna. Legende su se u pasivnim krajevima ispredale o važnom drugu i funkcioneru koji je musavim seljacima obećao do idućeg ljeta dovesti struju i konačno ih skopčati na vodu, kao da je mamlaz izvadio milijune ili milijarde dinara iz vlastitog džepa - a ne čudesno brzo sazidao raskošnu obiteljsku trokatnicu na kraju sela  i uskočio u mercedesa 'okaša'.

Običaj se, kako znamo, na nešto sofisticiraniji način nastavio i kada smo konačno & sretno uplovili u demokraciju, pa smo uoči svakog izbornog prebrojavanja svjedočili tisućama bizarnih ceremonija zatrpavanja kamena terenaca, svečanih otvaranja liftova i početaka maestralnih i revolucionarnih pothvata. Nama iz Dalmacije je nekako posebno pri srcu ostao Jure Radić i ono njegovo predizborno čeprkanje nekakvim bagerom na ledini pokraj Dugopolja 1999. godine, kada je valjda htio ozbiljno demonstrirati namjeru gradnje autoceste, te Arsen Bauk koji je prigodno pred zadnje lokalne izbore obećao besplatne vožnje trajektima. Radićevu bageru se, naravno, ubrzo izgubio svaki trag, a za Baukove trajekte... Eh, bit ćemo korektni i kazati da još ima vremena.

Stranačke delegacije uoči svakih izbora nekako se češće pojavljuju provinciji - a iz perspektive važnog čimbenika s Markovog trga u to se ubraja i Split, a kamoli stvarne pripizdine na slijepom kraju puste županijske ceste - i uvijek se može primijetiti kako su sastavom zgodno prilagođene zavičajnim kriterijima. U tom dobu nema veze što je čiji resor, svi su nekako slatko posvećeni brigama domaje kao i Bauk, recimo, tim trajektima.

Uglavnom, jedna druga stvar nas ovdje zanima: Slobodna Dalmacija je na početku mandata Kukuriku koalicije napravila jedno od onih prigodnih rangiranja i izašla sa senzacionalnim naslovom: 'Dalmatinci vladaju Hrvatskom, a Dalmacija propada'. Svašta je tu nadrobljeno, pa se među 'naše u Zagrebu' ubrojalo valjda sve koji su barem jednom prešli preko Masleničkog mosta - od Milanovića i Josipovića kao 'zagrebačke djece porijeklom iz Dalmacije', preko Ivice Todorića i Emila Tedeschija koji 'ne bi trebali zaboraviti obiteljske korijene', do čak osam ministara koji na ovaj ili onaj način vuku dalmatinske gene. Pa čak i, recimo, Gordana Marasa ili Ivana Vrdoljaka - iako se već najpovršnijim uvidom može zaključiti da ljudi veze nemaju s svetim trojstvom kamena, masline i vina.

Ostatak inventure je  više ili manje ipak točan: Mirando Mrsić je, kažu, Makaranin, Rajko Ostojić iz Ploča, njegov prezimenjak Ranko i Arsen Bauk su Bračani, Ante Kotromanović Sinjanin, Branko Grčić Kninjanin iz Splita (makar se po dramatičnoj promjeni naglaska kojim se koristi može učiniti da je čovjek 'ehte purger'), a kažu da i Orsat Miljenić ima nekakve veze s Dubrovnikom. Čime također upada na dalmatinsku ljestvicu, koliko god Dubrovčani snivali o nekakvoj svojoj autonomiji.

Hoćete još? Evo vam glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Pa Ivica Mudrinić porijeklom iz Bogatića Prominskih nedaleko od Drniša. Predsjednik Matice Hrvatske, Splićanin Igor Zidić. Pa šef Hrvatske banke za obnovu i razvoj Anton Kovačev, Kaštelanin kojeg s rodnom grudom još veže tek raskošno imanje na kojemu se opušta o vikendima.

Kad ovako krene s nabrajanjem, čovjeku nekako dođe da se zapita - kako nas ostatak Hrvatske uopće trpi? Davno su prošla vremena navodne hercegovačke hegemonije, jednako kao i prozivanja ljudi s kamenjara kao dežurnog krivca za sve hrvatske pljačke - jer se na koncu ispostavilo da je Miroslav Kutle ipak mala beba prema ozbiljnijim igračima koji su u nekim slučajevima zamjerili iste mete kao i on. Recimo, neke novinske kuće...

Objavljen je nedavno na tportalu portret baš Antona Kovačeva, predsjednika HBOR-a, koji skoro dva desetljeća šakom i kapom diskrecijski dijeli državne milijarde, pa se u komentarima čitatelja pojavio jedan kratak i provokativan. 'Dalmacija, srce hrvatskog lopovluka' - stajalo je ispod teksta, što je dalo za misliti. Zbilja, postaju li u nacionalnom imaginariju 'južni Hrvati' novi arhetipski zlikovci? U medijima se ova tendencija ne može primijetiti, ali u mračnim zakutcima interneta - prije svega na forumima - rasprava o ovom pitanju naprosto divlja. Znate li otkud je aktualni Branko Šegon? Naš čovik, naravno. Čak je, kažu, i dobar Bajićev prijatelj.

Da ne spominjemo dvojicu s najvećim rasponom rogova, dva najveća trofeja glavnog državnog odvjetnika. Sanadera i Vidoševića, dakako. Za razliku od aktualnih bljedunjavih primjeraka u Vladi i oko nje, oni su o svojoj dalmatinskoj pozadini trubili na sva zvona, ni naglasak se nisu trudili sakriti, producirali su se kao najveći sinovi kamena i krša. Zgodni, moćni i samouvjereni, cijelu državu s lakoćom su šarmirali i prodali joj priču o novoj generaciji nacionalnih vođa. I ostat će upamćeni za vječnost, barem to je točno.

Što se Sanadera tiče (da, onoga koji je ured mandata vrištao da se tolerancija prema korupciji spustila doslovce do nule!), situacija je jasna: iako je cijela država par godina bila doslovce opijena njegovim likom, jedino Splićani će svoju stigmu nositi još dugo. Već danas u ovom gradu više se ne traže novi narodni heroji, a sve se manje gunđa i zbog podzastupljenosti. Novi predsjednik države? Hvala lijepo: neka to opet bude Zagorac, neka oni vladaju još koju stotinu godina, jer teško bismo opet podnijeli ovakvu kolosalnu sramotu...

Ili, Lepi Nadan: taman kad čovjek pomisli da ne može luđe, počnu se otkrivati preparirana mosušna goveda i polarni medvjedi u podrumu raskošne vile. Ovaj Splićanin čak je poslužio kao ogledni primjerak za novi medicinski termin, 'omnipotentni delirij', što će reći da je čovjek dosegao stanje u kojemu je i sam sebe uvjerio da je sposobniji od svih.

I priznajte, nije li to zanimljivije od nekakvog srednjoškolskog profesora filozofije i književnosti, hipi-gradonačelnika koji se furao na zapušteni look i promoviranje ekološkog javnog prijevoza u Varaždinu, da bi se kasnije ispostavilo kako je i sam itekako krvav ispod kože? A čekajte samo da na red dođe zadarski lobi, još Dalmacija ima aduta u rukavu...

Ako su u ovoj državi političari mahom nesposobni, pogotovo u tom kvazikomunističkom aspektu 'pomaganja rodnom kraju' - naši su dosegli vrhunac. A od onih koji kradu, priznat ćete i to, Dalmatinci to ipak rade  na najzanimljiviji način.

Možda nismo 'srce hrvatskog lopovluka', jer besmislene internetske rasprave ne treba uzimati previše ozbiljno i znanstveno utemeljeno. Zna se da ova disciplina cvjeta od Istre do Vukovara i Međimurja do Dubrovnika. Ali da smo carstvo 'lopovluka sa stilom' - e, to nam nitko ne može osporiti.