Nazif Mujić: Ili ću u Njemačkoj dobiti drugu šansu života, ili ću se ubiti

Dao bog da nemao, pa malo imao pa opet nemao! Parafraza židovske kletve mogla bi biti sukus svega što je iskusio Nazif Mujić, 42-godišnji Rom iz okolice Tuzle, otkako se nakon nagrade za najbolju mušku ulogu na lanjskom, 63. Berlinaleu vratio kući, pa ponovo u studenome 2013. krenuo put Berlina, ovaj put ne na crveni tepih na Potsdamer Platzu, nego u azilantski centar u predgrađu Gatow.

Srebrnog medvjeda dobio je za ulogu u filmu Danisa Tanovića "Epizoda u životu berača željeza", koji govori o slučaju Nazifove žene Senade, koja je jedva preživjela spontani pobačaj jer su je liječnici u Bosni i Hercegovini odbili operirati zato što nije imala zdravstveno osiguranje, ali ni 980 konvertibilnih maraka da plati zahvat.

Berlinski medo činio se kao pozivnica za bolji život Nazifu, njegovoj ženi i djeci. Zasad mu je, međutim, osigurao tek nešto medijske pompe, odvjetnicu, laptop vrijedan nekoliko stotina eura (dar jedne njemačke redakcije) i pet dana hotela na račun ovogodišnjega Berlinalea, čiji se direktor angažirao nakon što su njemački mediji slučajno doznali da lanjski laureat sada traži azil u Njemačkoj.

Vlasti su, međutim, Mujića odbile rekavši da siromaštvo nije razlog za traženje azila, istodobno dopustivši njemu i obitelji, kao i dobrom dijelu Roma, da prezimi u Njemačkoj (tzv. Winter-Duldung). Hoće li uzavrela atmosfera u BiH, koja je i počela u Tuzli, biti dovoljan argument da se Mujiću produlji boravak u Njemačkoj, još se ne zna. Zna se tek da u Gatowu s obitelji ostaje do kraja ožujka (a 8. travnja je Svjetski dan Roma). U međuvremenu je pozvan u Europski parlament u Bruxellesu da govori o položaju Roma –  pogotovo u svjetlu slučaja Sejdić-Finci – no pitanje je hoće li moći napustiti Berlin.

Mujićeva se sudbina tek neznatno razlikuje od sudbine njegovih sunarodnjaka koji se snalaze na bezbroj načina ne bi li ostali u Njemačkoj. Neki se vraćaju i više puta tijekom godine kako bi dobili smještaj, hranu i nekoliko stotina eura socijalne pomoći, što Nijemci nazivaju "socijalnim turizmom". Na nekim se područjima tražiteljima azila dopušta rad, što u Berlinu nije slučaj, pa cvjeta rad na crno – na što je na tribini o Romima u Njemačkoj, održanoj prije dva tjedna u centru Suedost Europa e.V. u Berlinu, upozorio SPD-ov zastupnik u Bundestagu Josip Juratović. Suedost Europa e.V. izabran je i stoga što provodi brojne programe podrške Romima da se uklope u zajednicu. Unatoč naporima da se tu manjinu zaštiti od diskriminacije i da postane "vidljivija" u društvu – prije dvije godine je, na primjer, u središtu Berlina postavljen spomenik Romima i Sintima, žrtvama  nacizma – sve je snažnije antiromsko raspoloženje. O predrasudama da se i ne govori.

I Mujić je na svojim leđima osjetio predrasude, koje su snažno prisutne i u razvijenim zemljama Europe. "Neki dan bili mi u dućanu i optužili dijete da je nešto uzela, a nije. Odmah nas okružilo 50 ljudi... Znaš kako te gledaju...", priča Nazif. Još gore od predrasuda je antiromsko raspoloženje što se širi Europom hranjeno ksenofobijom, isključivošću, krizom... Zvuči poznato.

Mujić zasad ne radi i tvrdi da soba u kojoj živi sa ženom i troje djece u Gatowu nudi neusporedivo bolji smještaj od doma u Poljicama kod Tuzle. Kaže da očekuje "rat u Bosni" i s gorčinom govori o svojim ratnim godinama devedesetih, kada je izgubio jednoga od braće. Odbija govoriti o odnosu s Tanovićem za kojega je prije rekao da ga je prevario, jer je Mujić od filma očekivao milijune, a on i žena dobili su po 50 eura na dan za dvadesetak dana snimanja. Ne izjašnjava se ni o vlastima, a o svojoj obitelji, odnosno roditeljima, počeo je pričati da su rođeni u logorima u II. svjetskom ratu. Ima li tu i elemenata "političke korektnosti" i nade kako bi to moglo toliko dojmiti njemačke vlasti da mu odobre azil, ostaje za procjenu. Ipak, kroz Mujićev slučaj može se promatrati tragedija romske obitelji koja nema pravo na osnovni ljudski tretman u svojoj domicilnoj zemlji, a jednako tako dobiva odbijenicu i u jednoj od prijestolnica EU-a.

Juratović kaže kako je Mujićev slučaj specifičan da čovjeku pamet stane, te se pita je li takvo što moguće. Smatra i kako Europa mora ponuditi široko rješenje za problem Roma, kojih je oko 10 milijuna, te problem siromaštva koje ljude tjera u izbjeglištvo. Romi, naime, dolaze u Njemačku iz Rumunjske, Bugarske, Makedonije, Srbije, BiH... jer u svojoj matičnoj zemlji ne vide nikakvu perspektivu.

"Što je Njemačkoj koja ima 80 milijuna stanovnika prihvatiti nekoliko tisuća Roma iz jugoistočne Europe", pita se Juratović, koji očekuje od onih Roma koji već dulje žive u toj zemlji, a ima ih oko 70 tisuća, da se solidariziraju s novopridošlicama.

Problemima Roma ne pridonose ni socijalni nemiri u BiH kao logična posljedica besperspektivnosti i političkog ukopavanja u nacionalističke rovove. Ograđujući se od nasilja, SPD-ov zastupnik podržava građanski bunt u BiH protiv korupcije, kriminala i nacionalizama. "Ljudima drugo ništa ne preostaje nego pobuniti se protiv političkih elita koje se ne žele demokratizirati jer, kako kažu, još nije vrijeme", objašnjava Juratović i dodaje da su mnogo puta političari iz BiH bili pozivani na razgovore. "Europski kolege bi ih saslušali i pritom jedva čekali da ovi odu, a isto je raspoloženje vladalo na drugoj strani. I tako unedogled", kaže. "Bosna treba postati građanska država, ali problem je što tamošnji političari sve gledaju iz nacionalnog kuta", ističe Juratović, koji ne misli da je problem u Daytonu. "U tom trenutku to je bio dobar potez, ali trebalo je nastaviti graditi demokratsko građansko društvo. Ako nisi Srbin, Hrvat ili Musliman, ne možeš biti izabran u predstavnička tijela u BiH, a onda možemo samo zamisliti što doživljavaju pripadnici manjina", kaže ovaj SPD-ovac, koji podržava Mujićev zahtjev za azilom.

A Mujić, noseći majicu s natpisom "I'm here to stay", koju je dobio na tribini, traži u Berlinu "drugu šansu života", inače će se, kaže, ubiti. Najvažnije mu je da njegova djeca ostanu u Njemačkoj.

Romi su oduvijek u društvu gotovo nevidljivi, na rubu svega. Kako kaže Mujić: "Prije nagrade nitko nije sa mnom htio razgovarati, a sada ipak hoće." Je li postao dovoljno vidljiv i za imigracijske vlasti?