Ne bi bio presedan da se slikovnica o duginim obiteljima uvede u škole jer se takvi sadržaji već koriste u drugim zemljama

Po struci psihologinja, Matea Popov već se godinama bavi aktivizmom, što kroz struku, što kroz direktne kontakte. Reklo bi se – ona živi aktivizam. Neko je vrijeme provela pružajući psihološku pomoć ženama žrtvama nasilja u Ženskoj sobi, bila je svojedobno koordinatorica Zagreb Pride povorke, a od 2015. godine radi individualno psihološko savjetovanje u udruzi Trans Aid. Također, jedna je od osnivačica i koordinatorica udruge Dugine obitelji koja je nedavno izdala slikovnicu u kojoj su prikazane obitelji s dvjema mamama i dvama tatama. Slikovnica se ne može kupiti već se dijeli, a financirala ju je Francuska ambasada u Zagrebu. Nakon crowdfunding kampanje koju je provela udruga, u planu je doštampavanje slikovnice te se u udruzi nadaju da će slikovnica proći didaktičku procjenu kako bi se mogla uvrstiti u škole i vrtiće.

Matea Popov aktivna je i u Hrvatskom psihološkom društvu gdje je voditeljica Sekcije za rod i seksualnost, kao i u Zagrebačkom psihološkom društvu. “To nije formalan aktivizam, ali činjenica što u našem strukovnom društvu imamo tu sekciju, pa onda i 15-20 psihologa koji se zaista bave tim temama, u praksi i znanstveno, po mome mišljenju, velika je stvar”, objašnjava Matea i nastavlja: “Na godišnjoj konferenciji imali smo okrugli stol i izlaganja na različite LGBT teme. To je oblik aktivizma koji je meni izrazito važan.”

Neko ste vrijeme radili u Ženskoj sobi gdje ste pružali psihološku pomoć ženama žrtvama nasilja. Kakva su vaša iskustva u radu sa ženama žrtvama nasilja?

Ženska soba, da tako kažem, krpa rupe i daje prvu pomoć, no svakako nije dovoljna za ono što ženama žrtvama nasilja treba. Mnogo se žena javlja u Žensku sobu, dok istodobno često na kraju odustaju od sudskog procesa koji je u pravilu retraumatizirajući. Procesi traju godinama te često izgledaju kao da je riječ o suđenju žrtvi, a ne počinitelju. Sve se temelji na pitanju “laže li žrtva ili ne i kolika je vjerojatnost da ipak laže” te se cijeli proces vrti oko toga. Naš sustav zaista nema empatiju za silovane žene. Primjerice, sjećam se kada mi je bio ukraden bicikl, otišla sam prijaviti krađu na policiju. Svi su bili puni suosjećanja, postavljali su mi pitanja poput koliko je bicikl star, kako se krađa dogodila, izražavali svoje žaljenje i vjerovali mom iskustvu. A kada dođe žrtva silovanja prijaviti nasilje na policiju, što je mnogo veća trauma nego kad vam netko ukrade bicikl, onda se od samog početka ide hvatati žrtvu na navodne nelogičnosti. Je li izazivala, je li ga pozvala u stan, jesu li bili u vezi i tako dalje. Osim samog sustava, nepravedno je i kako obitelj često reagira u takvim slučajevima. Nema nikakve podrške, silovanje se tretira kao sramota žrtve, ali i obitelji, koja se onda sama ograđuje od žrtve.

Trenutačno radite u udruzi Trans Aid. S kojim se problemima najčešće susreću osobe kojima pružate psihološku pomoć?

Ovdje dolaze transrodne osobe i LGBTIQ osobe, budući da za LGBTIQ osobe nema besplatnog savjetovališta. Najčešće dolaze zbog toga što žele s nekim podijeliti svoj LGBTIQ identitet, a ne znaju kako to komunicirati sa svojom okolinom. Zanima ih kako donijeti odluku, kome i kada reći, odnosno kada donesu odluku, kako se nositi s posljedicama. Realnost tzv. coming outa jest da će određene ljude iz svoje okoline izgubiti. Malo je ljudi koji neće baš nikoga izgubiti. Pitanje je kako se nositi s tim gubitkom, posebno ako je riječ o ljudima koji su nam važni. Također, može biti riječ i o gubicima koji prijete samoj egzistenciji osobe, primjerice gubitku radnog mjesta ili nekoj drugoj vrsti diskriminacije ili nasilja zbog kojega je ugrožena egzistencija, primjerice ako stanodavac otkaže stan, ako je osoba fizički ugrožena i sl. 

Dakle, veći je problem odnos s okolinom nego što je odnos prema vlastitoj transrodnosti?

Prihvaćanje svog transrodnog identiteta drugi je najčešći razlog zbog kojega osobe dolaze u savjetovalište Trans Aida. Mislim da LGBTIQ osobe, nažalost, ne dolaze na savjetovanje u trenutku kada uspostavljaju identitet ili kad imaju problem sa samodefiniranjem. To odrađuju potpuno sami zbog činjenice da postoji odsutnost pozitivnih poruka okoline i vrlo je teško u tom nekom ranjivom razdoblju, kada se uspostavlja identitet, tražiti podršku od te iste homofobne i transfobne okoline. Transosobe često imaju jasnoću oko toga da su trans, no ne znaju što bi s tim. Rekla bih da je to najveće pitanje transrodnosti. To što je netko transrodan, daleko je od rodne disforije – kako glasi dijagnoza. Znači potrebe da se mijenja tijelo. Tome pripadaju različite operacije, hormoni i sl., što nije uvijek slučaj. Nekome, recimo, treba samo drugo ime koje je suprotnog ili neutralnog roda, a ne trebaju mu operacije i hormoni. Teško je odlučiti što je osobi potrebno od svega toga, ako nema prostora za istraživanje. Društvo od transrodnih osoba očekuje da znaju što žele i da to jasno artikuliraju kako bi se ta činjenica onda što lakše razumjela i prihvatila. Društvo ne želi prihvatiti da se transrodne osobe istražuju, ispituju i da trebaju našu podršku u tome kao i prostor slobode za promišljanje i donošenje odluka. Taj prostor onda dobivaju ovdje u savjetovalištu. Naravno, on nije identičan onome što njima zapravo treba jer ni ja ni soba u kojoj se zbiva savjetovanje ne možemo zamijeniti svijet s kojim se oni susreću. Zato aktivistički djelujemo na raznim frontama. Ipak, ovdje u savjetovalištu dobivaju sugovornicu kako bi mogli barem u tom prostoru eksperimentirati.

Jedna ste od osnivačica udruge Dugine obitelji.

Tako je. Postojimo od 2011. godine kao neformalna grupa iz koje se onda stvorila udruga. Duga je simbol LGBTIQ zajednice, pa otud inspiracija za ime. Udruga Dugine obitelji ima dvije skupine aktivnosti; jedna se odnosi na povezivanje i osnaživanje zajednice duginih obitelji, a druga je zagovaranje. Zagovaranjem nam je vrlo bitno senzibilizirati javnost. Većina problema dolazi iz činjenice da nas ljudi nikada nisu upoznali i zapravo ne znaju o čemu i o kome govore kada prozivaju te strašne gej lobije koji će im indoktrinirati djecu. Mogu razumjeti taj strah jer je činjenica da se svi mi bojimo stvari koje ne poznajemo i imamo predrasude.

Svrha slikovnice koju smo izdali ponajprije je bila ponuditi djeci iz duginih obitelji mogućnost identifikacije. Na drugom je mjestu bilo da se svim roditeljima koji žele razgovarati s djecom o duginim obiteljima i LGBTIQ osobama pruži mogućnost konkretnog alata kako to činiti. Vjerujem da djetetu od dvije godine nije lako objasniti različitost identiteta, no ako imate slikovnicu, tada dvogodišnjaku ne morate objašnjavati sociologiju društva jer imate crtež na kojem je sve prikazano te dijete ima mogućnost učiti o LGBTIQ identitetima baš kao što uči i o svemu drugom u toj dobi.

Ne mislite li da je nužno da i druga djeca nauče da postoje različite obitelji?

Naravno. Imali smo crowdfunding kampanju kojom su nam građani donirali novac upravo za dotisak slikovnice s tvrdim koricama te će svoj primjerak moći dobiti besplatno svi koji ga žele. Također, tražit ćemo stručnu recenziju koja će nam omogućiti da prijavimo slikovnicu u Ministarstvo znanosti i obrazovanja na didaktičku procjenu. Naime, bilo koji sadržaj koji ide u škole ili vrtiće mora proći didaktičku procjenu što je svakako dobro i potrebno. Ne bi bio nikakav presedan da se slikovnica o duginim obiteljima uvede u vrtićki i školski program jer se takvi sadržaji već upotrebljavaju u školama i vrtićima, primjerice u Njemačkoj, Kanadi, Švedskoj, Francuskoj i desecima drugih zemalja. Naravno da ne može svaka slikovnica proći didaktičku procjenu, ali kriterij nije jesu li u njoj dvije mame i dva tate, već su kriteriji nešto sasvim drugo: je li prekompleksna, za koju je dob, koristi li se jednostavnim jezikom... Nadam se da će proći. Brojne knjižnice su već pokazale interes za našu slikovnicu, tako da primjerak možete posuditi u brojnim gradskim knjižnicama diljem Republike Hrvatske.

Jeste li razmišljali o tome da slikovnicu prodajete?

U Hrvatskoj je pravilo da civilno društvu “krpa rupe” kada institucije ne rade svoj posao kako treba. Mislim da je uloga institucija, ponajprije Ministarstva znanosti i obrazovanja, a onda i knjižnica, da naručuju od izdavača takve sadržaje. Budući da se do sada to nije radilo, mi smo preuzeli na sebe zadatak da omogućimo čitateljima takve sadržaje. Za sada je slikovnica besplatna i mislim da je važno da imamo besplatne materijale koji senzibiliziraju društvo.

Svojedobno ste dosta istupali u medijima.

Bila sam često u medijima tih godina jer sam (2011.) unutar udruge Zagreb Pride na neki način to osjećala kao svoju dužnost. Mislim da argument “četiri zida” stvarno više nije argument na koji se može pozvati jer to nikada nisu ni bile privatne stvari. Na radnom mjestu svi znamo osnovne informacije o svojim kolegama, a o bračnom statusu pita se u gotovo svakom formularu i svakom neformalnom razgovoru te zato mislim da to ne pripada najdragocjenijoj intimi. Intima je ono što se događa unutar nekog odnosa, a ne odnos sam po sebi. Mislim da nema razloga da svi ne budemo ponosni na svoje obitelji koje gradimo, bez obzira na to ima li u tim obiteljima djece ili nema. U trenutku kada sam se ja autala, izgubila sam luksuz izbora je li moja veza i moj identitet intima ili nije jer je to dovoljno interesantna informacija da si svatko daje za pravo da ju komentira. Cijela ta priča kulminirala je 2013. godine s referendumom u kojem su se svi građani eksplicitno pitali o tome što, konkretno, misle o mojoj vezi, identitetu i mom životu. Tada sam se osjećala dosta izloženom i željela sam o tome javno govoriti. Mislim da je coming out važan i da o njemu treba javno govoriti. Moja mama i ja smo izašle u Globusu jer je to bio naš način da uzmemo stvari u svoje ruke i da o tome govorimo. Meni se nebrojeno puta dogodilo da ljudi imaju homofobne predrasude, a kada me upoznaju, shvate da se mogu mnogo više identificirati sa mnom nego što su to mislili. Takav mikroaktivizam, da svojom pojavom mijenjam okolinu, vrlo mi je bitan. Primjerice, kada odem na plac, kupujem hranu uvijek kod istih kumica, pa me znaju pitati: “Budete svom mužu to skuhali?”, a ja odgovorim: “Ne mužu nego ženi”. Najprije budu zbunjene pa me onda proglase modernom, ali u tom direktnom kontaktu događa se promjena svijesti.

Jedna od najdražih anegdota dogodila mi se kada su se počeli skupljati potpisi za referendum. Tada sam bila koordinatorica Povorke ponosa, a moja sadašnja partnerica voditeljica PR-a Povorke ponosa 2013. Otišle smo na Trg bana Josipa Jelačića vidjeti štand na kojem su se prikupljali potpisi za referendum. Umjesto potpisa na papir na kojem su se skupljali potpisi ispisale smo “Gej is ok”. Volonterke na štandu su nas napale rekavši nam da to nije u redu i da ne možemo tako šarati po papirima te se razvila diskusija. Rekla sam im da smo moja partnerica i ja ovdje i da nas zanima na koji način mi njih ugrožavamo ako se vjenčamo. Nakon pet minuta besmislenog razgovora one su nam rekle da smo mi skroz okej i da one vide da smo dobre cure, ali da pazimo da nas oni iz “parade” ne povuku k sebi, jer ako nas gej lobi dograbi, vidjet ćemo što će nam se dogoditi. Na to joj ja kažem: “Ali mi jesmo Zagreb Pride, ja sam koordinatorica, a ona je PR i nema nikakvog lobija iznad nas. To je to. Trenutačno pričate s 'vrhom organizacije' Povorke ponosa.“ “Ma niste”, kažu one: “To vam oni tako samo kažu”, a ja opet kažem: “Ali nema ‘njih’, to smo mi”. Ništa im nije bilo jasno jer najprije nisu mogle shvatiti da žene mogu koordinirati, a onda da to nije neki “strašan gej lobi” kakav one zamišljaju.

Objasnite nam još terminologiju koja se upotrebljava, odnosno koja bi se trebala upotrebljavati.

Izbjegavamo upotrebljavati naziv “istospolni parovi” jer je seksualna orijentacija pitanje identiteta, a ne spola. Koristimo se terminom “transrodne osobe” i “LGBTIQ parovi”. Homoseksualnost također izbjegavamo jer se taj pojam opet odnosi na seksualnost, a ne na pitanje identiteta, koje je mnogo važnije. Zatim, općenito ne upotrebljavam razne -izme jer označavaju društveno-političke pokrete. I na kraju: transrodnost je širi pojam od transspolnosti, a transeksualnost je naprosto krivi prijevod s engleskog jezika.

Intervju je objavljen u mjesečniku Zaposlena