Zanimljivo je da se u našoj regiji kao u zrcalu preslikavaju retrogradne politike, a mi se u Hrvatskoj hvalimo da smo napredniji od susjeda. U čemu?, pita Rada Borić
"Kada propadnu poduzeća u kojima su većinska radna snaga žene, javnost pokazuje suosjećajnost s njima, ali zaboravlja da su o sudbini tih poduzeća odlučivali – muškarci"
Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije, članica Ženske mreže Hrvatske i, prema časopisu Forbes, jedna od sedam najmoćnijih feministica na svijetu, u utorak je na zadnjoj sjednici Sabora prije ljetne stanke, zajedno s ostalim aktivisticama Ženske fronte za radna i socijalna prava, izbačena s galerije sabornice. Nakon usvajanja Zakona o radu aktivistice su pokušale otpjevati Internacionalu i tako dati do znanja da je ZOR, prema njihovu mišljenju, i antiradnički i "antiženski" . Stihovi "Ustajte, prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad..." nisu, međutim, baš dobro sjeli saborskim zastupnicima SDP-a, čijom je većinom izglasan novi ZOR. Kao iskusnoj aktivistici, Radi Borić izbacivanje nije bilo neko iznenađenje, ali sigurna je da će se loše strane ZOR-a vrlo brzo pokazati.
Što ste mislile postići pjevanjem Internacionale? Neki od zastupnika su vas ismijali, nekima je bilo neugodno što su digli ruku za njega.
Dakako da smo znale da će Zakon biti izglasan. Htjele smo, makar simboličnom gestom, pokazati svoj stav, svoje neslaganje. Ne znam je li nekim zastupnicima i zastupnicama bilo neugodno što su digli ruku za njega. Svi su, nakon predlaganja amandmana, ako ga nije predložila vladajuća stranka, dirigirano glasali protiv boljih rješenja. Na taj su način trenutno sačuvali svoje privilegirane plaće, no i oni će morati jednom živjeti od svoga rada i suočiti se s nekim od zakonskih rješenja ovoga zakona.
Upozoravale ste od samog početka da je zakon i antiradnički i "antiženski". Je li u strankama, posebno u SDP-u, bilo razumijevanja za vaša upozorenja?
Upozoravale smo, posebice kolegice članice sindikata, ali i članice Fronte, koje su bile daleko aktivnije od mene, da su pojedina rješenja ne samo na štetu sindikata, na primjer ograničavanje slobode sindikalnog organiziranja i otežavanje konzumiranja prava na štrajk, nego svih radnika i radnica: od povećanja sati radnoga tjedna, provedeno pritom i bez javne rasprave, ili smanjivanje dana godišnjeg odmora pa do posve ishitrenih, ali opasnih rješenja oko ustupanja radnika, od kojih neka, na primjer davanje svog radnika u podnajam, podsjeća na, vjerovali smo, zaboravljen robovlasnički sustav, pri kojemu radnik ili radnica nisu čak ni robovi, nego su roba. Dodatno su diskriminirane radnice. Trudnice i rodilje nisu zaštićene od otkaza, a više ne postoji apsolutna zabrana noćnog rada za žene.
Znam da će neki reći kako žene traže "socijalistička rješenja" u tržišnoj, neoliberalnoj ekonomiji i da nije moguće sačuvati naslijeđena radna i socijalna prava i pritom ostvarivati profit, ali dok god građani svojim radom osiguravaju profit, pa i državi, i ona bi trebala štititi prava radništva. K tomu, takva rješenja ipak nije smjela donijeti Vlada koju, uvjetno, predvode socijalisti. Doista bi ih trebalo pitati zašto su toliko inzistirali na ovakvom ZOR-u, zašto trguju našim pravima? Jedino ako i sama Vlada nije postala robom onih koji odlučuju o profitu.
Koje su mogućnosti ženske borbe za radna i socijalna prava? O radnicama obično razmišljamo kada propadnu poduzeća u kojima su većinska radna snaga (Kamensko, DTR, Uzor, Arena) ili kada čitamo o tužnim sudbinama potplaćenih radnica u trgovačkim lancima, kada ih vidimo na ulicama kako štrajkaju glađu i traže svoje zaostale plaće. Mnogi se sažale, ali brzo i zaborave. Razumiju li hrvatski sindikati specifičan položaj žena u uvjetima opće društvene i gospodarske krize?
Kao što se pokazalo, mogućnosti za žensku borbu ne samo da postoje, nego je borba za ženska radna i socijalna prava nužna. I to više nije pitanje, a nikad nije ni trebalo biti, samo sindikata. Dakako, ženske sekcije sindikata, koje godinama surađuju sa ženama iz civilnog sektora, a neke su i članice Ženske mreže Hrvatske, znaju zašto je važno posebno se baviti pravima radnica i što je to 'specifično žensko' vezano uz poslove radnica. I to čelništva sindikata, često, na žalost, sastavljena od muškaraca, ne razumiju u potpunosti i traže "jedinstvo pokreta". No, ponajprije trebaju razumjeti što im žene govore, a one će sigurno znati zastupati i cjelokupno radništvo.
Dakako, nema većeg uspjeha nijedne "sektorske" borbe, dakle ni borbe samo jednog, ni granskog, sindikata ili samo ženskog pokreta bez solidarne borbe svih. Borba mora biti uključiva i solidarna, moraju se stvarati nova savezništva, kao što je to studentsko i radničko, da bi borba imala smisla, tj. donijela promjene.
Kada propadnu poduzeća u kojima su većinska radna snaga žene, kao što su to Kamensko, DTR, Uzor, Arena, javnost pokazuje suosjećajnost sa ženama, ali zaboravlja da su oni koji su odlučivali o sudbini tih poduzeća, tj. koji su ih doveli do stečaja, bili muškarci. Možda je doista vrijeme da se ostvari zahtjev Viviane Reding da se u državama EU-a uvede kvota od 40 posto žena koje bi bile u upravama poduzeća izlistanih na burzama. Tada bismo možda mogli govoriti o 'profitabilnosti jednakosti', kao što je to slučaj u Norveškoj, gdje poduzeća koja imaju 40 posto žena u svojim upravama posluju bolje. Dakako, kao feministkinja vidim i opasnost u tome, jer je sada "otkriveno" da su žene "nedovoljno iskorišteni resursi" koji donose dodatni profit.
Globalno se vodi dosta zanimljiva rasprava o ulozi i potrebi feminizma u novim uvjetima. Koliko su te teme prisutne u Hrvatskoj? Koliko je feminizam poznat i priznat među mlađim generacijama?
Feminizam je potreban sve dok postoji nejednakost između muškaraca i žena – kao teorijsko promišljanje, politika i etika, te kao aktivizam. U novim uvjetima on propituje upravo te nove uvjete i pokušava odgovoriti na "stara" i nova pitanja, kroz intersekciju roda i klase ili roda, rase i klase, i povezan je s antikolonijalnim i queer-teorijama, na primjer. On je potreban kao teorijsko promišljanje, ali i aktivistička praksa koja mijenja patrijarhalne obrasce ili ih pomaže mijenjati. Mlađim bi se generacijama možda željelo reći da je feminizam apsolviran, da živimo jednakost, ali nas diskriminatorna ili pak seksistička svakodnevnica opovrgava.
No, mlade žene i muškarci su zainteresirani za feminizam i to pokazuje i interes za ženske studije. U posljednje dvije godine više od 80 polaznika se prijavilo na izvaninstitucionalni studij pri Centru za ženske studije. Oni imaju priliku u Centru za ženske studije odslušati dva semestra ženskih/rodnih studija, program koji je osmislila filozofkinja Ankica Čakardić, i u kojemu sudjeluju najznačajnija imena hrvatske feminističke i uopće društvene scene, uključujući feministkinje iz neposrednog susjedstva.
Obično se kaže da Hrvatska ima sve potrebne zakone koji jamče ravnopravnost i da je to pitanje nepotrebno i apsolvirano. No čak i donošenje ili prepisivanje najboljih zakona nije automatsko jamstvo ravnopravnosti?
Dakako, ravnopravnost spolova ne može se garantirati zakonodavstvom. Zakonski okvir je nužan i dobro je da, napokon, postoji, jer može biti pretpostavka za smanjivanje diskriminacije. No, rodna se jednakost treba živjeti dnevno, a za to je potrebna i promjena društvene klime, najčešće i ravnopravna podjela posla u kući.
Koliko je uopće tzv. žensko pitanje prisutno izvan kruga nevladina sektora. Osnuju se uredi za ravnopravnost spolova, o tome se povremeno i prigodno razgovara, ali najčešće nema vidljivijih pomaka.
Žensko pitanje prisutno je i izvan nevladina sektora, dakako, ovisno o kontekstu. Tim se pitanjem bave npr. i mediji u "ženskim podliscima" – u promociji konzumerizma. Hrvatska je, što kao obavezu iz pristupnih ugovora, što zahvaljujući radu ženskih udruga, osigurala niz 'mehanizama' za promicanje ravnopravnosti spolova, ali je provedba politika rodne ravnopravnosti, kao što je to Nacionalna politika za ravnopravnost spolova 2011-2015, zakazala i razočarala. Ova Vlada nije pokazala nikakav interes za promociju rodne jednakosti.
Kakva je razlika po žene ako je na vlasti lijeva ili socijaldemokratska vlada ili desna i konzervativna. U zemljama regije (Srbija, Makedonija) sve se češće spominje mogućnost zabrane pobačaja ili barem sužavanje mogućnosti izbora. Može li se to dogoditi s dolaskom neke nove konzervativne vlade?
Razlika po žene trebala bi postojati ako je na vlasti socijademokratska vlada. No, kao što smo vidjeli oko ZOR-a, ova Vlada zagovara neoliberalni pristup, a čini "demokratski kompromis" s ljudskim pravima. Dolaskom desne vlade sigurno možemo računati s retradicionalizacijom rodnih uloga, smanjivanjem autonomije žena i restrikcijom ženskih prava, posebice reproduktivnih, jer je tih najava već bilo. Zanimljivo je da se u našoj regiji kao u zrcalu preslikavaju retrogradne politike, a mi se u Hrvatskoj hvalimo da smo napredniji od susjeda. U čemu?
Kada govorimo o stanju u regiji, često se dotičemo prava i mogućnosti žena, obiteljskog nasilja, trauma žena silovanih u ratu, kočenja napredovanja žena. Dugogodišnja ste aktivistica, organizatorica prosvjeda i zagovornica tih tema. Koliko se aktivizam u beznađu uopće isplati? Ljude je teško motivirati na bilo kakav bunt, a nevladine uduge se sve češće tretira kao parazite koji žive na donacijama, a ne čine bitnu razliku u društvu.
Brojna su "traumatska mjesta" u regiji, ne samo vezana uz rat i postratno razdoblje tranzicije, nego istinski zabrinjava nezaposlenost mladih, visokoobrazovanih mladih također, zabrinjava vrijeme bez iluzija, nade, a sve to garnirano neokonzervativnim trendovima, kojima također smeta angažman nevladinih udruga, pa ih se proglašava parazitima. Zanimljivo je da se takvima ne proglašavaju sve udruge, nego samo one koje se bave ljudskim pravima ili zaštitom žena od nasilja. A upravo su te organizacije zaslužne i za dio osvojenih ili sačuvanih prava, pa tako i za Zakon o životnom partnerstvu. Dakako, trebalo bi usporediti koja sredstva građani izdvajaju za te udruge, a kolika za neke druge čije su aktivnosti netransparentne, a da o učincima i ne govorim.
Gdje su žene najzaštićenije, najravnopravnije, ako se uopće može govoriti o tome? Obično se govori o Skandinaviji, ali i tamo traje borba za jednakost: jedan euro ne vrijedi jednako za muškarce i žene, a postoji i problem tradicionalnih vrijednosti useljenika, koji donose svoje običaje i pravila, često vrlo konzervativna, s kojima se razvijena Europa ne nosi uvijek najbolje.
Ne bi trebalo govoriti "najzaštićenije", "najravnopravnije", nego naprosto jednake, jednako tretirane po zakonu, ali i u stvarnosti. Dakako, Skandinavija ima dulju povijest uživanja ženskih prava, od prava glasa i ranijeg izlaska na tržište rada, dakle, ekonomske neovisnosti žena do nacionalnih strategija o ravnopravnosti spolova ili ureda i ministarstava za jednakost spolova. Švedska je dobila i prvu zastupnicu u EU-parlamentu iz feminističke stranke Feministička inicijativa. Pa ipak, kao što ste primijetili, i dalje "ženski euro" iznosi 20 posto manje u Finskoj, na primjer. Ta je razlika vezana uz napredovanje na poslu, jer će muškarci preuzimati zahtjevnije uloge (ne nužno i poslove!) u upravljanju, dok će žene, a vraćamo se opet na neravnomjernu podjelu poslova u kući, odustajati od upravljačkih poslova koji zahtijevaju veći angažman i izvan predviđenog radnog vremena. Dakle, tradicionalne vrijednosti zabetonirane su i u našim zajednicama, pa i onim skandinavskim, a ne samo useljeničkim.
Kako komentirate Zakon o životnom partnerstvu? Loš kompromis, kako tvrde jedni, ili civilizacijski iskorak, kako kažu drugi?
Jedni tvrde, odnosno zakonodavac tvrdi da je Zakon napravljen kao "demokratski kompromis" iako su ministra Bauka iz redova oporbe pitali s kim je taj kompromis napravljen, s obzirom na to da je za oporbu taj zakon neprihvatljiv. Dakako, znam da je zakonodavac htio "pomiriti svjetonazorske podjele", ali dio LGBT-zajednice s pravom osjeća kao diskriminaciju da se posebnim zakonom uređuju njihovi obiteljski odnosi. U Kontri smatraju da jedino bračna jednakost ostvaruje ustavna načela ravnopravnosti i poštivanja ljudskih prava, no ipak želimo vjerovati da je Zakon korak naprijed u tom smjeru. I sama želim vjerovati da će se odnos prema istospolnoj zajednici, kao i prema pojedincima istospolne seksualne orijentacije, promijeniti, a indicije postoje. Ipak je Zakon izglasan s 89 glasova za, a 16 protiv, a prisjećam se da se još donedavno iz tih istih saborskih klupa čulo da je homoseksualnost bolest. Nadam se da neće proći previše vremena kada će istospolne obitelji moći posvajati djecu.
Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.