Svi borci za slobodno tržište, kao mjere svih stvari, povukli su se u zavjetrinu i potiho promatraju kako tone carstvo onoga koji je po njima bio simbol "našega" kapitalizma Foto: FaH
Sva vojska kolumnista, ekonomista i biljarista nije načistu treba li Agrokor spašavati ili pustiti da ga nosi financijska voda u koju je svojevoljno zakoračio.
Gazda Ivica Todorić je, u skladu s nacionalističkim narativom svih političkih opcija, svoju nevolju prebacio na drugoga, a to se ovdje u pravilu radi tako da morate kazati da sve svoje žrtve ostavljate Hrvatskoj Državi, sve s velikim "H" i velikim "D".
Iako se već dulje zna o velikim Agrokorovim dugovima, kao što se dobro znalo da ga svojim nedobrovoljnim strpljenjem predugo kreditira sva vojska dobavljača, od kojih su mnogi zbog toga propali, uglavnom oni najmanji, odjednom su svi zatečeni Gazdinom pauzom u bicikliranju.
Kolumnisti i urednici brojnih medija koji su se divili Gazdinu bogatstvu i uredno ga bilježili, dobivajući od njega izdašne količine novca kojim su osigurali izlaženje svojih biltena, odjednom se čude kako nitko nije primijetio da je čovjek u dugovima većim od njihova gazde.
Što reći o onima koji su, u skladu s onim istim nacionalističkim narativom, slavili njegovo preuzimanje Mercatora kao hrvatsko osvajanje cijele slovenske države, sve s malim "s" i malim "d", da bi danas upravo u tome pronalazili razloge njegove propasti.
Svi borci za slobodno tržište kao mjere svih stvari povukli su se u zavjetrinu i potiho promatraju kako tone carstvo onoga koji je, po njima, bio simbol "našega" kapitalizma, u odnosu na "pravi" kapitalizam, koji bismo danas disali da nije bilo Todorića.
Ovako izdaleka, nije još sigurno je li Gazda prestao disati i moguće je da ritne koga približi li mu se previše pa je najbolje sve pratiti iz sigurne udaljenosti.
Ima, dakako, onih koji već po refleksu napadaju medije za socijalistički mentalitet i širenje crnih misli, a ima i onih koji su kao razloge ponudili potpunu potkapacitiranost pravosudnog sustava da se bori s ovim problemom, iako se već po refleksu zalažu za manju državu i otpuštanje u javnom sektoru, pa tako i u pravosuđu.
Činjenica je, međutim, da je Todorić upravo slika tog "pravog" kapitalizma, i sve ovo što mu se događa samo je ono što je sasvim uobičajeno u tom "pravom" kapitalizmu. U Hrvatskoj je na sceni Kapitalizam s velikim "K" i plusom u nastavku – riječ je o običnom wannabe-monopolistu koji je zahvaljujući svojoj veličini svoj monopol ljubomorno čuvao koristeći sva raspoloživa sredstva, prelazeći preko ekonomskih leševa koje je sam uzrokovao. Ovo što se događa s Agrokorom već je bezbrojno puta viđeno u Americi s bankama, Europi s automobilskom industrijom... Ovo je jednostavno sistemsko ponašanje, i ništa više.
Mi smo blagoslovljeni ovim događajem jer smo vidjeli ruku koja je obično nevidljiva, i na tome moramo biti zahvalni, iako ćemo svi skupa platiti sve greške sistema. Ali tako to ide kod nevidljive ruke tržišta, svaki vidioc mora platiti svoju cijenu.
Ovako to otprilike ide, znaju to dobro Grčka, Italija, Španjolska ili Hrvatska, a znaju to i brojne privatne tvrtke: kreditne agencije, koje su u američkim rukama, sruše vam kreditni rejting, koji formiraju prilično slobodno, i onda vam sve kamate polete u nebo, a vi shvatite da se možete zadužiti samo ako ste se spremni napraviti sve što zatraže od vas – bila to potpuna rasprodaja s popustom od 54,99 posto, bilo to rezanje socijalne države. Usput vam dovedu stečajnog upravitelja – zvao se on Antonio Alvarez III. ili Mario Monti.
Onda se, odlučni da nastavite voziti poslovični poslovni bicikl, obratite dovoljno moćnom kreditoru da vam da nešto povoljniji kredit koji ne možete naći na Zapadu, pa ga, uzmimo bez veze samo za primjer, nađete u Rusiji. Rusi su nakon katastrofe u devedesetima dobro naučili kako stvari funkcioniraju. I zapadnjaci i Rusi zapravo imaju samo jedno na umu – uzeti vam prilično vrijednu imovinu po što jeftinijoj cijeni. Svaki kvartovski kamatar vulgaris zna kako se to radi. I to je sva mudrost ovog "pravog" kapitalističkog sustava. Usput se tu nađe nešto manjih riba koje su još davno bacile oko na vašu imovinu pa gledaju da i one nešto gricnu. To je win-win situacija za sve.
Mnogi od boraca slobodnog tržišta slave Branka Roglića, najpoznatijeg regionalnog veletrgovca, kao heroja koji je Gazdi rekao – dosta! I odlučio čovjek čiji se godišnji prihodi broje u milijardama kuna, da mu je 12 milijuna kuna Todorićeva dugovanja nužno za daljnje poslovanje. I netko se potrudio da to svi saznaju. Ono što su započeli Amerikanci, dovršit će bezbroj malih i velikih riba koje će bez problema pogurnuti Gazdu ako zastane na putu prema provaliji. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se Roglić javiti za kupnju koje Agrokorove firme.
Pravila su već davno postavljena, znamo i mi to dobro iz devedesetih i dvijetisućitih, ali još nismo naučili kako stvari funkcioniraju: sve ide na bubanj pa neka borba počne. Cilj kupca je postići što jeftiniju cijenu i ne dati Gazdi manevarski prostor da kožu proda što skuplje.
Ponovimo, dakle: ovo nije nikakva geopolitička igra jer je Hrvatska beznačajna zemlja za takve igrice. Ovo je samo igra "pravoga" kapitalizma koju su počeli Amerikanci, a završit će Rusi kao dobri učenici, nakon što su sve to naučili na teži način.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu