Jedan Kerumov mandat dokaz je primitivizma, a peti Milana Bandića tumači se kao politički fenomen Foto: FaH/ Mario STRMOTIĆ
'Tijekom prošle godine na razini PU-a zabilježena su 82 oštećenja automobila, što ne ocjenjujemo zabrinjavajućim podatkom s obzirom na to da pokrivamo područje od pola milijuna stanovnika. Prošle godine od 82 oštećenja vozila, zabilježeno je u četiri slučaja oštećenje vozila sa srpskim registracijskim oznakama. Dva takva događaja su zabilježena u Splitu.'
Eto, riješili smo i taj misterij. Policijski šefovi su za Slobodnu Dalmaciju iznijeli preciznu statistiku prošlogodišnjih kretenskih ispada u najvećoj hrvatskoj županiji, s posebnim osvrtom na nesretnike kojima su se zamjerili baš srpski automobili, pa smo precizno saznali i razmjere divljaštva inspiriranog nacionalističkim ugruškom u mozgu. Dva komada.
Dva slučaja previše, naravno, a da se ista ta splitska policija malo više potrudila i da su njeni prašinari malo revnije trošili đonove svojih cipela, vjerojatno bismo znali i radi li se o organiziranoj bandi srbomrzaca koji u 'prijestolnici hrvatske desnice' rade diverzije na ćirilične toyote i škode, ili o neiživljenim klipanima koji ubijaju dosadu kad s klupice u parkiću ugledaju prijevozno sredstvo čudovišta s istoka. Koja, naravno, osobno nikada nisu vidjeli - jer bi ih valjda prepoznali po rogovima, repu i zakrvavljenom pogledu u očima - ali su o njima dovoljno čuli od Zdravka Mamića, jedine javne osobe koju bi znali prepoznati na ulici. I za koju bi ruku u vatru stavili da je u pravu jer, zaboga, valjda ne bi mlatio toliku lovu i uživao u naklonosti državnih institucija da nije prototip uspješnog i poželjnog poslovnog čovjeka. Taman po mjeri desnice, a kako vidimo po dirljivo skladnoj kohabitaciji - i lijeve vlade.
Uglavnom, šteta što organi reda nisu riješili dva idiotska ispada jer bismo konačno egzaktno spoznali je li Split danas zbilja obojen 'u pedeset nijansi crne', kako tugaljivo konstatiraju novinski komentatori, ili u njemu tek prebiva prosječan postotak neobrazovanih i skučenih mladih mozgova koji se, nažalost, ni po čemu ne razlikuju od svojih vršnjaka iz ostatka države. Uzimajući u obzir policijsku statistiku navedenu na početku ovog teksta, riskirat ćemo optužbu da opravdavamo maloumne noćne akcije i površnom procjenom zaključiti da Split ipak ne odskače od hrvatske svakodnevice. Kakva je, takva je.
Postoje, dakako, i ljudi koji će iz istog primjera i istih brojki zaključiti suprotno: da je ovaj grad - iako 'jedno od najljepših mjesta za život u ovom dijelu svijeta' - u stvari nemoguć za preživljavanje normalne ljudske jedinke, a pogotovo ako ona ima pogrešne registracijske oznake ili spada u skupinu 'Vlaja, Jugoslavenčina i tako dalje'. Dakle, onih koji odskaču od matrice ili stereotipa, svejedno.
Dojam nema ni smisla ni svrhe pobijati, nego tek pokušati proniknuti u njegove vjerojatno dublje uzroke, no u ovoj prilici možda je zanimljivije po milijarditi put primijetiti da je baš Split još jednom poslužio kao zamorac, voodoo lutka na kojoj će dežurni nostalgičari iglicama iscrtati svoju dozu sjete za vremenima koja su - analiziramo li bolje - nepovratno prohujala ne samo pod Marjanom, nego i stotinama kilometara južno, istočno i sjeverno od njega. Želimo li biti zločesti, kazat ćemo da je ovaj grad redovita mušterija brkatih starih napaljenika raspoloženih za kakvu kvalitetnu kolektivnu redaljku.
Počelo je još davno, tamo negdje krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kada je u nacionalni imaginarij ušla sintagma o cijelom jednom gradu kao 'vražjem otoku', čudovišnom i opasnom mjestu gdje su ulice popločane drogom, a iza svakog ugla vreba zločesti barba koji će vam na prepad uvaliti iglu u vrat. Godine su prošle dok je nacija shvatila da je po statističkim podacima problem narkomanije ipak nešto veći u Puli, Zadru ili Zagrebu, taman dovoljno da Darko Hudelist izvali novu bedastoću: uzrok 'podvojenosti' Splita i Splićana je vječni i nikad razjašnjeni konflikt između Dioklecijana i Svetog Duje, osnivača grada s jedne i njegovog zaštitnika s druge strane, dviju mitskih figura čije su kosti budalasti domoroci smiksali i tako sami sebi stvorili vječne patnje, nemir i razdore. Na to se prirodno nadovezao Denis Kuljiš svojom zagrebačkom korporacijskom vizijom Splita kao metropole zaostale, zatucane i beznadno depresivne 'Istočne Hrvatske', naspram superturbocool urbane, moderne i napredne zapadne polovice zemlje u kojoj liberalni i do beskraja osviješteni politički korektni građani doživljavaju napadaje anksioznosti ako propuste redovitu tjednu kavicu na terasi Esplanade.
Činjenice ih koji put demantiraju, poput recimo ishoda referenduma o braku i gotovo identičnih zagrebačkih i splitskih rezultata, ali tim gore po činjenice: jedan mandat Željka Keruma iz ove perspektive uvijek će biti dokaz primitivizma i tužne zapuštenosti južnjaka, dok će se peti mandat Milana Bandića tumačiti tek kao politički fenomen. Vijest o dekapitiranim mafijašima na dnu Jarunskog jezera bit će jedna crtica u novinama, a nesretna turistkinja iz Meksika ubijena na Marjanu povod za sasvim ozbiljne rasprave o ludom gradu prepunom manijaka.
A da se nekom nesrećom pojavio kakav mahniti 'splitski Predrag Raos', pa suzavcem intervenirao na običnoj konferenciji za novinare, dosad bismo vjerojatno pročitali svu silu traktata krcatih naricanjem nad tužnom sudbinom kolijevke hrvatske književnosti.
Ovih dana novi trend je zdvajanje nad tobože crnim i primitivnim, nacionalističkim Splitom, koji se onda automatski komparira s onim blještavim i otvorenim, utopijskim gradom plavih trliša, kreativne scene i beskrajne tolerancije iz sedamdesetih i osamdesetih. Za propast industrije po toj logici krivo je 'skretanje udesno', a nikako ne rat i privatizacijska pljačka koji su više-manje jednako poharali kompletnu Kuljiševu 'Istočnu Hrvatsku', a za dokaz tezi ne treba ništa više od dvije registracijske pločice i jednog kretena koji će našarati klempavo U.
I džabe je u ovoj situaciji dokazivati da ovaj grad baš nikada - pa ni u najcrnjim vremenima sredine devedesetih - na vlasti nije imao desnicu, nego da je redovito birao građansku opciju predvođenu pristojnim HSLS-om. Nema smisla podsjećati ni da je baš danas na vlasti u gradu SDP-ovac Ivo Baldasar. Nema vajde: Thompsonov koncert na Poljudu vječno je dokaz zaostalosti, a onaj na krcatom Maksimiru - veličine i snage jedne milijunske metropole.
Torcidino izviždavanje Franje Tuđmana još 1993. godine i njegov bijeg sa stadiona bit će prešućena, a borba za ime Dinamo pet-šest godina kasnije mitologizirana epizoda hrvatske borbe za stvarnu demokraciju. Jasno: pa tko je vidio da se progresivne ideje događaju u 'gradu pijanih mornara i narkomana', kako ga je svojedobno etiketirala slavna i progresivna stojedinica...
I u čemu je, razriješimo to već jednom, razlika između sramotnih ratnih epizoda na zagrebačkom Velesajmu i u splitskoj Lori? Ili, je li za nedavnu sramotnu epizodu iz Šibenika, kada se cijela jedna ulica pobunila protiv otvaranja skloništa za beskućnike, kriva 'promjena strukture stanovništva i odlazak vojnih lica iz grada', kao što se to u splitskom slučaju pokušava detektirati kada se govori o kakvoj razbijenoj šoferšajbi?
Sociolozi će jednog dana valjda proniknuti u tajnu magične privlačnosti Splita i njegove ponekad zbilja bizarne kaotičnosti, u kojoj u isto vrijeme uspijevaju Feral Tribune i Luka Podrug, TBF i Jole, Miroslav Radman i Nevenka Bečić. I možda je stvar upravo u toj čudesnoj, bučnoj i živopisnoj šarolikosti, jedinstvenom spoju 'mediteranskih emocija, balkanskog divljaštva i slavenske duše' - kako bi stvar opisao pokojni Smoje.
Najlakše je oplakivati neka bivša vremena i zgražati se, recimo, nad kič paradom zvanom Splitski festival, pa poput jedne zagrebačke kolumnistice s visoka zazivati njeno gašenje. Ma nemoj: pa ta gospođa nije ni svjesna da je upravo petparačka zabavna glazba oduvijek bila jedan od zaštitnih splitskih simbola i da će - garantiramo - za koje desetljeće Magazinova 'Kemija' uživati status barem jednak onome koji danas zaslužuje, naprimjer, 'Kokolo'. Ista jeftinoća, razlika je tek u generaciji nostalgičara...
Zato, ljudi, samo naprijed s redaljkom - Split će vam uvijek davati povoda i zavodljivo zanositi bokovima. Nisu problem ni etikete, kad su vam već toliko napete, jer očito ih jako dobro podnosimo. Bolje da se za nama praši, nego da je dosadno.
Splitsko stanje uma I. Otvoreno pismo Marije Martinić splitskim vlastima: Kako su huligani postali mulci