Novinama nema tko pisati: kako nestaju novine

Posljednji broj Vjesnika izašao je 20 travnja 2012. godine, u kolovozu iste godine izašao je posljednji broj tjednika Forum, kratkotrajan projekt dnevnog lista 21. stoljeće ugašen je nakon nepuna tri mjeseca izlaženja u veljači 2013., a u veljači 2015. konačno je prestao izlaziti i poslovni list Business.hr.

Ono što je zajedničko urušavanju svih ovih naslova jest kriza, no zapravo svaki ovaj naslov ima svoju priču koja nije značajnije vezana sa sudbinom ostalih. Ili?

Borna Keserović, nekadašnji glavni urednik tiskanog tjednika Forum, a potom i kratkotrajnog dnevnog lista 21. stoljeće, kaže da ni u Hrvatskoj ni u svijetu gašenje dnevnih novina više nije vijest. „Kad je glavni urednik USA Todaya, najčitanije američke novine, lani najavio da će prestati tiskati USA Today za pet-šest godina, to je jedva odjeknulo izvan novinske profesije. Zašto? Jer publiku to nije briga, većina ljudi više nema emocionalan odnos prema novinama, već se godinama obilato informiraju preko ekrana mobitela, tableta, laptopa, tv-a, čak i s novinskim sadržajem, a da novine nisu primili u ruke. Klasični novinski biznis potrošen je kao model, naprosto nema dovoljno ljudi zainteresiranih za kupnju novine, pa onda ni oglašivača kao druge poluge prihoda. Tu treba biti pošten i reći da se u Hrvatskoj i u 'zlatno doba' manje kupovalo i čitalo novine nego na Zapadu, zato je i kriza veća“, smatra Keserović.

"Dajmo im što žele"

Nasuprot tome, međutim, smatra da interes za kvalitetnim novinskim sadržajem raste, a analize, komentari, kritike, reportaže i intervjui „gutaju“ se preko drugih platformi, a najčitaniji i najcitiraniji tekstovi i autori ne objavljuju se u novinama nego na internetu. „Mislim da se npr. Dežulović čita više nego ikad, sad kad nema angažman u nekoj jakoj novinskoj kući. Mediji koji su to prepoznali, na vrijeme pronalaze model preživljavanja, kombinacijom platformi i kvalitetom sadržaja. Vani je situacija bitno bolja: glavne novine su se posve digitalizirale, razvile su i posebne opinion portale pored matičnih izdanja, čuvajući svaku krišku kolača na medijskom tržištu. Kod nas su novinske kuće, nakon prvotnog nesnalaženja na internetu, zadnjih godina zauzele prve pozicije na webu, ali tu nema tog novca za tako skupi produkcijski pogon. U takvim okolnostima šansu imaju samo one kuće koje će znati prilagoditi sadržaj multimedijskom tržištu i novim navikama konzumenata. Da pojednostavim, desetljećima dominantna uređivačka politika 'dajemo ljudima ono što trebaju', mora se promijeniti u 'dajmo ljudima ono što žele'. To još nisu osvijestili u većini naših novinskih kuća, razmišlja se staromodno“, kaže Keserović, dodajući da je i novinarstvo stradalo u godinama dramatičnog srozavanja tiraža i borbe za opstanak novina.

„Kompromisi su srozali kvalitetu i vjerodostojnost, a novinarstvo je kao profesija dotaklo dno društvenog ugleda. Iako su nesumnjivo žrtve, novinari nisu nevini i sigurno snose dio krivnje. Počevši od novinarskog društva koje je izgubilo smisao, koje svih ovih godina nije ponudilo nijedno rješenje osim serije terapeutskih tribina o propasti novina(rstva), pa više nije u stanju ni zaštititi ni osnovna ljudska prava svojih članova. Očajnička identifikacija s politikom izdavača, dio je novinara u novinama pretvorila u propagandiste, dok se dio novinara odmetnuo u aktiviste za ovu ili onu stranu. Objektivno, objektivnosti u našem eteru ima tek u tragovima. Žalosni je paradoks da je novinarski 'klasni rat' na vrhuncu kad su novinari, istraživačkim radom na baš svim platformama, doveli do najbrže smjene ministra u povijesti. To govori da je novinarstvo neophodno i nezamjenjivo i tu je prilika za stvarno kvalitetne i neovisne medije, one koje će okupiti najviše dobrih novinara i raditi najmanje novinarskih kompromisa“, zaključuje Keserović.

Profit za podobne

Saša Leković, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, međutim tvrdi da HND čini sve što može u korist poštivanja temeljnih profesionalnih i etičkih načela. „Uskoro ćemo javno iznijeti što mislimo da treba napraviti nova vlast a što mislimo da možemo i moramo učiniti mi, kao profesionalna novinarska udruga“, najavljuje Leković.

On nadalje smatra da bi država, za dobrobit novina privatnih izdavača, trebala dati zakonodavni okvir koji potiče ravnopravnu tržišnu utakmicu i omogućava slobodan rad redakcija te sankcionira kršenje/neprovođenje tih zakona. Niti jedna vlast nije ispunila taj zadatak. „Primjer Vjesnika pokazuje da se vlast nije brinula niti za vlastite novine jer je političke interese ostvarivala kroz privatne medije upravo ne radeći ono što je trebala raditi pa joj Vjesnik kao Vladino glasilo nije bio potreban. Za interes građana nitko nije brinuo“, kaže Leković.

I u novinama koje još uvijek izlaze situacija je vrlo loša, smatra predsjednik HND-a. Neke su novine pred gašenjem, a nema naznaka da će nova vlast pokušati popraviti ono što su ranije pokvarile. Naprotiv, jasne su poruke da će profitirati podobni, odnosno oni koji budu poslušni, kaže Leković.

Iako su novine konačno prije koju godinu ipak natjerane da usvoje redakcijske statute, koji bi trebali jamčiti više neovisnosti same redakcije od uprave novina, Leković smatra da to nije riješilo problem, jer se statuti jednostavno u većini novina – ne poštuju. Stoga, smatra Leković, ne samo da nije točno kako su redakcije neovisnije nego ikada nego bi se, zbog niza razloga, prije moglo reći suprotno.

Novine koje su dosad uspjele preživjeti u velikoj mjeri guši činjenica da su se pretvorile u biltene oglašivača, a vlastite novinare pokušavaju i često uspijevaju, pretvoriti u PR-ovce. „Sve je jači trend podmetanja plaćenih priča kao autorskih tekstova, dok pada broj klasičnih, jasno označenih reklama“, upozorava Leković.

Izmrcvareni Vjesnik

Čini se da je upravo to prostituiranje profesije i podilaženje vlasniku i došlo glave kapitalca u ovoj grupi ugašenih. U toj je skupini Vjesnik vjerojatno list i najvećeg i najnižeg ugleda. U svojoj 72 godine dugoj povijesti imao je svijetlih trenutaka, a naklade su mu znale prelaziti 100 tisuća primjeraka. Imao je također i sramotnih epizoda ulizivačke uređivačke politike, pa su se rijetki čitatelji Vjesnika u mandatu Sanader/Kosor HDZ-ove vlade znali zabavljati prebrojavanjem fotografija premijerskih portreta. Tako je u jednom primjerku iz 2010. godine, dok je novine potpisivao Darko Đuretek, a državu vodila Jadranka Kosor, na stranicama Vjesnika objavljeno ukupno 13 fotografija premijerke Kosor. Štoviše, u prvih 18 dana lipnja te 2010. godine čak se 13 puta s naslovnice Vjesnika osmjehivala upravo – Jadranka Kosor. U tih 18 dana imenom na naslovnici nije spomenuta samo jednom. Slučajno ili ne, upravo je vlada Jadranke Kosor Vjesnik pomagala dotacijama u iznosu od – 18 milijuna kuna. Bezuspješno.

Čitatelji su takav ulizivački i nekritički dnevni list davno napustili, a na životu su ih držale tek obaveze javnih službi da se pretplaćuju na Vjesnik i izdašne dotacije države. Nakon dolaska SDP-ove koalicije na vlast očekivalo se da će država konkretnim akcijama prema Vjesniku pokazati svoju deklariranu želju da mediji budu neovisni. U slučaju Vjesnika zapravo nisu učinili ništa, a ulogu egzekutora formalno je preuzela Tiskara zaustavivši rotaciju zbog duga od 14 milijuna kuna.

“Dopustili ste da vam se uzme ime, da vam uzmu imovinu, da vam uzmu tiskaru... Dozvolili ste da vam se uzme sve. Prema tome, ovo vas ne može hraniti, a sve ostalo ste izgubili”, poručio je tadašnji ministar financija Slavko Linić vjesnikovcima koji su tih posljednjih dana pred Vladom tražili pomoć i uskoro ih gotovo stotinu uputio put Zavoda za zapošljavanje.

Novinar Miroslav Edvin Habek, koji je nedavno izdao i knjigu „Propast kuće Vjesnik“, smatra da drugačiji ishod tog duboko kompromitiranog lista i nije mogao biti drukčiji. „Vjesnik je trebao propasti i to je neupitno. Siguran put prema gašenju izgrađen je onog dana kad je novinarska struka dopustila da im politika vodi novine i stoga je taj Frankeštajn trebao propasti“, kaže Habek. On ne vjeruje da bi neki novi pokušaj spašavanja Vjesnika tada urodio plodom, jer su svi slični pokušaji nakon devedesete uvijek rezultirali uredništvima koji su sve nakaradnije list pretvarali u stranački bilten. „Svaka vlast je imala priliku spasiti Vjesnik i nakon svakog njihovog nazovi pokušaja bilo je još gore“, kaže Habek.

Dakle, iz svega bi se moglo zaključiti da na gašenje Vjesnika ključnu ulogu zapravo nije imala kriza koja je, istina, teško pogodila medije, prvenstveno one tiskane.

Odustali i Šveđani

I dok su umorstva Foruma i 21. stoljeća priča za sebe (Forum je vlasniku poslužio da se riješi neposlušnih novinara  koji su se usudili štrajkom tražiti svoja prava, a 21. stoljeće je jednostavno bio neozbiljan projekt), poslovnom listu Business.hr prva je nogu podmetnula gospodarska kriza, a posljednji čavao u lijes zabila je novinarska prostitucija.

Novine je 2005. godine pokrenula švedska grupacija Bonnier i to, za hrvatske prilike, s neviđeno dobrom organizacijom i ogromnim financijskim sredstvima. Okupivši respektabilna novinarska imena iz svijeta biznisa i politike, zadaća im je bila samo jedna – pravo novinarstvo bez kompromisa. Jedan je to od rijetkih listova koji je kritički pisao o aferama Agrokora i najmoćnijeg Hrvata Ivice Todorića. Prepoznali su to i čitatelji, iako u ne baš onako velikom broju kojem su se vlasnici nadali. Nisu očekivali da se hrvatski poslovni ljudi uglavnom informiraju s portala i iz žutog tiska. Tako im je pretplata, njihov zapravo glavni kanal prodaje, u jednom trenutku iznosila oko sedam tisuća primjeraka, dok je istodobno slovenski list Finance, u vlasništvu iste grupacije, dakle na upola manjem tržištu, znao prodati i po 14 tisuća primjeraka. 

„Bile su to doista sjajne novine koje su se po svemu razlikovale od konkurencije. Samo za ilustraciju ću navesti da su u to vrijeme ljudi iz marketinga i prodaje bili fizički odvojeni od redakcije, a s novinarima i urednicima nisu smjeli ni razgovarati. Nažalost, u današnjim novinama, naročito onim poslovnim, situacija je znatno drukčija“, kaže Josip Jagić, jedan od posljednjih glavnih urednika Business.hr-a.

No, unatoč sjajnoj organizaciji, solidnoj prodaji i velikom novcu koji je pratio projekt, Business.hr danas više ne postoji. Prvi je problem nastao dolaskom velike gospodarske krize uslijed koje posrću novine diljem svijeta. Iako im u Hrvatskoj ne ide loše, Bonnier ipak odlučuje žrtvovati Business.hr i stavlja ga na bubanj. Čak se u jednom trenutku činilo da će novine jednostavno ugasiti, no onda se u posljednji čas pojavljuje bosanskohercegovački poduzetnik Mujo Selimović, kojem je hrvatska javnost tepala „bosanski Todorić“ i kupuje Business.hr, te angažira famoznu Mrežu znanja kao svoje partnere koji će mu u Hrvatskoj voditi i ovaj projekt.

S goreg na gore

„Zanimljivo je da se doslovno deset dana od najave Šveđana da će prodati novine, broj pretplatnika prepolovio. Istina je, to je bila 2009., čitavu branšu je tresla kriza, ali uvjeren sam da je ovo bila točka preokreta“, kaže Jagić, dodajući da je jedna od prvih grešaka novih vlasnika bila raspuštanje službe za pretplatu, a krenulo se i mekše prema velikim gospodarskim ribama. „Novine su tada prestale biti beskompromisne prema oglašivačima i politici, pa su i čitatelji izgubili povjerenje“, smatra Jagić.

Pred kraj Business.hr-a u vlasništvo je ušao Andrija Kević koji je ubrzo prestao izvršavati preuzete financijske obveze. U trenutku kad su pravnim vratolomijama fiktivno mijenjali vlasnika, dotadašnjim zaposlenicima bili su dužni četiri plaće. Iako su potpuno izgubili kredibilitet, Business.hr pokušao je nastaviti izlaziti kao tjednik, ali ni to nije uspjelo.

Iz ovih je primjera vidljivo da je propasti novina u Hrvatskoj samo djelomično kumovala kriza. No, pravi pad u provaliju nastupio je onog trenutka kad je redakcija izdala novinarsku profesiju i odlučila podilaziti ili svojim vlasnicima ili oglašivačima. Ako je tome doista tako onda je za očekivati da se uskoro ugase još neka izdanja. I naravno, za sve okrive krizu. 

Tekst je nastao u okviru nezavisne novinarske teme "Novinama nema tko pisati", koju financijski podupire Ministarstvo kulture. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva.