Nuhanović: Ne mora ti se ništa dogoditi u životu, a opet možeš napisati vrhunski roman

Pisac i novinar Gordan Nuhanović nedavno je objavio zbirku beskrajno duhovitih putopisnih priča "Šale su ostale kod kuće" u izdanju Profila u kojima vrlo plastično i s autoironijom opisuje svoje doživljaje s putovanja po zemljama bivšeg SSSR-a u Srednjoj Aziju i Kavkazu, oslikavajući tamošnju postsovjetsku stvarnost opterećenu siromaštvom i korupcijom.

Kako je urednik Velimir Visković izjavio na promociji zbirke, riječ je o "izvrsno pripovijedanoj i duhovitoj knjizi" u kojoj autor donosi prikaz "živog pulsiranja života i ponekad tragičnih sudbina likova, koji kao da su izašli iz romana magijskog realizma".  Nuhanović je objavio i novi roman "Agenti kulture" u izdanju Algoritma u kojem se bavi aktualnom teme hrvatske kulture –  sve većom festivalizacijom kulturne scene, što u nekim situacijama poprima, kako kaže, groteskne razmjere. 

Na predstavljanju knjige rekli ste da biste odmah sutra ponovo krenuli na put u te zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, dok vas odlazak u Beč kao simbol zapadne kulture nimalo ne zanima. Što vas je najviše privuklo putovanjima u te zemlje?  

Počeo sam putovati u srednju Aziju i Kavkaz u drugoj polovici 1990-ih, kada se u nas malo putovalo, prvo u Armeniju, a zatim i u Azerbajdžan, Gruziju, Moldaviju, dvije međunarodno nepriznate državice Nagorno Karabah i Pridnjestrovlje, odnosno Transnjistriju te Latviju, Litvu, Estoniju i Kalinjingradsku regiju, sve do  2012., kada sam bio u Kazahstanu. Prvo me privukla Armenija, koja je odjednom iznikla iz Sovjetskog Saveza sa svojom nevjerojatnom historijom i tradicijom, kao zemlja koja je prije Rima prihvatila kršćanstvo. Također, godinama sam želio vidjeti Azerbajdžance. Čak sam potkraj 1990-ih krenuo u Sloveniju na nogometnu utakmicu gdje je igrala azerbajdžanska ekipa no morao sam se vratiti jer mi je ženi, koja je bila u visokom stupnju trudnoće, pozlilo na putu. Nije me toliko zanimala ta povijest, nego više sraz sovjetske baštine i postsovjetskog, tranzicijskog vremena opterećenog siromaštvom, korupcijom i diktatorskim režimima te kako se te promjene prelamaju u njihovim društvima i kako podnose kapitalizam. To je bilo zanimljivo i zbog toga što sam te promjene mogao komparirati s našim putem u kapitalizam.

Što je s baltičkim zemljama, koje nisu uvrštene u zbirku?

Nisu mi upale u koncept ove zbirke. To je sjever, druga civilizacija. No možda ću u nekim drugim književnim pokušajima i njih uvrstiti. I tamo je bilo zanimljivih događaja. 

Knjiga "Šale su ostale kod kuće" definirana je kao zbirka putopisnih priča. Je li riječ o novom žanru na hrvatskoj književnoj sceni?

Donekle. Htio sam da priče imaju fizionomiju pripovijetke, znači, da imaju uvod, glavni lik i neki zaplet te kraj, kao pripovijetka, iako o jednoj zemlji pišem kroz nekoliko poglavlja. Mislim da je ljudima dosadno čitati o nekim statističkim ili geografskim podacima, koji se mogu skinuti s interneta. Današnji čitatelji vole pročitati priču koja je dinamična i zanimljiva, bogata živopisnim likovima, a usput duhovita i donekle edukativna, odnosno, da kroz te događaje i likove prepoznaju konture zemlje o kojoj pišem.

Što je najbitnije za dobar putopis? U hrvatskoj književnosti osjeća se manjak putopisne proze, doduše, pojavila se generacija mlađih putopisaca, no njihova je proza promjenjive kvalitete.

Ti mlađi autori više grade putopise na osvajanju nepoznatih teritorija, na opisima iscrpljivanja i dugotrajnog pješačenja, odnosno pokušajima da se nadmaše uvriježene ideje o tome koliko čovjek može fizički izdržati u nekim neuobičajenim okolnostima. Putopisac treba imati moć zapažanja zanimljivih i jedinstvenih detalja u određenoj zajednici, književni dar i literarnu snagu, pa će se onda te vrijednosti odraziti i na putopisu. Budimo objektivni, za dobar putopis ne treba otići predaleko. Ako odem u Ugandu, ne znači da ću se odande vratiti s odličnim putopisom. Ili ako imam uzbudljiv život, ne znači da ću napisati vrhunski roman. Ne mora ti se ništa dogoditi u životu, a opet možeš napisati vrhunski roman. Matoš je putovao do Velikog Tabora i s tog putovanja donio prvorazredan putopis, također i Matko Peić, koji je pisao izvrsne putopise putujući po Slavoniji.

Putopisi u zadnjih nekoliko godina jako dobro prolaze u Hrvatskoj.

Može li se reći da je to jedini književni žanr u Hrvatskoj koji ima sve brojniku publiku?

Da, to primjećujem i po prodaji svojih putopisnih priča "Šale su ostale kod kuće", koje se već sada jako dobro prodaju. Roman "Agenti kulture" pisao sam dvije i pol godine, mučio se, konstruirao priču, a roman je na kraju, barem za sada, naišao na slab odjek. A putopisne priče napisao sam za dva mjeseca i zbirka je doživjela puno veći odjek.

Što vas je onda motiviralo da u "Agentima kulture" pišete o organiziranju jednog festivala u malom mjestu u srednjoj Dalmaciji?

Roman je nastao kao plod mog praćenja kulturne scene u Hrvatskoj na kojoj sam primijetio trend festivalizacije, što ne mora biti loše, ali počelo je poprimati čudne dimenzije kroz karikaturalno groteskne inscenacije nekih povijesnih bitaka. Međutim, to je sve malo naivniji pokušaj prezentacije naše baštine, koji se uvezao sa Zapada, gdje taj trend postoji već desetljećima, kao što postoji i taj homo festivus turist, koji obilazi festivale i želi da mu se kultura nekog područja prezentira baš na takav način.

Priča govori o pokušaju organizacije jednog takvog festivala u malom srednjodalmatinskom mjestu, koje ima svoju kulu i brendirano je po kralju Žigmundu. Najvažnije mi je bilo da pokažem traumu organizatora festivala, njihovu opsesiju kako će to sve završiti, hoće li se akteri međusobno uklopiti i hoće li publika prihvatiti festival. U cijelom tom kolopletu briga i strahovanja nižu se tragikomični događaji, a priča se zapravo najviše odvija u glavama organizatora, a manje u stvarnosti, i završava dan uoči početka festivala.

Svoje putovanje po Armeniji indikativno ste naslovili "Ajmenija". Kako ste doživjeli svoj prvi susret s tom zemljom?

Moj je let bio zakazan za 1. svibnja. Curi sam rekao da, ako se ne javim u roku od dva tjedna, neka moj nestanak prijavi nadležnom veleposlanstvu u Ateni. Kad sam stigao u Erevan, činilo mi se da su ispred mene tri duga i nepodnošljiva tjedna. Armenija je potkraj 1990-ih izgledala zaista užasno, čak je nestao i kriminal jer se nije imalo što pljačkati. U hotelu nije bilo ni vode ni struje, Erevan je godinama živio u mraku, svuda se širio miris uznojenih pazuha. Odmah sam pokušao pronaći neku aviokompaniju koja bi mi skratila put, jer sam se odmah htio vratiti kući. No, kako su dani prolazili, bilo mi je sve bolje i bolje. Na kraju mi je bilo žao što sam se morao vratiti. Te 1998. godine bio sam najvjerojatnije jedini turist. Svi su me u Erevanu pitali, kao i u Zagrebu, zašto sam došao, a ja bih petljao o njihovoj povijesti, crkvicama i sovjetskom nasljeđu. Oni su me promatrali s nepovjerenjem i odmahivali rukom, vjerojatno misleći da sam došao zbog trgovine oružjem, uranom i ženama. Otišao sam i u nepriznatu republiku Nagorno Karabah, gdje sam spavao u hotelu bez prozora za jedan američki dolar. Put u Armeniju bio je put inicijacije i nakon toga sam nastavio istraživati tu regiju, koja je za nas u to doba bila prava terra incognita.

Majka vam je podrijetlom Ukrajinka. Koliko su vaši geni odredili čežnju prema tim krajevima, koji većini putnika nisu zanimljivi jer odlaze ili na Zapad ili u daleku Aziju?

Ta podjela je rezultat stereotipa koje proizvode turističke agencije. One diktiraju poželjne top-destinacije pumpajući narod bombastičnim informacijama o određenim zemljama i stvarajući od njih takozvane brendove. Zemlje Srednje Azije nisu se brendirale i njihov izlazak na globalno tržište i danas je upitan. Moji rusinsko-ukrajinski geni nisu bili presudni, iako bih volio otići u Zakarpatje, odakle ih je carica Terezija svojedobno naseljavala u ove naše krajeve – područje Vojvodine i zapadnog Srijema. Više su to bili unutarnji porivi, koje sam pokušao opisati u zbirci na duhovit i zabavan način. Nikome nisam mogao objasniti da mene zanima samo da odem i budem tamo... 

Priče obiluju vrlo živopisnim likovima, koji često djeluju nestvarno, čak karikaturalno, poput Giorgija iz Gruzije. Koliko su oni predimenzionirani?  

Najtragičnije je to što je sve opisano u pričama toliko istinito i stvarno da ništa nisam trebao posebno dodavati nego samo malo stilizirati. Čak sam u nekim situacijama neke stvari malo prigušivao kako ne bi ispalo da sam došao u tu regiju s namjerom da s visoka ili iz „zapadne perspektive“ analiziram njihovu stvarnost. Dakle, manje je fikcije, a više fakcije. Giorgi je snimatelj, Gruzijac, pomalo čudan, koji je živio neko vrijeme u Americi, a vratio se u domovinu zbog bolesti oca. U to vrijeme, nekoliko godina nakon rata s Rusijom, situacija je u Gruziji bila prilično loša, što je ionako krhku industriju gurnulo u ponor. Nije bilo puno mjesta za zabavu i humor, uglavnom se preživljavalo. Giorgi je bio jedan od tih koji je nosio u sebi svu tu težinu i gorčinu tog stanja gdje se elite užasno bogate, a s druge strane masa živi u teškom siromaštvu.

Upravo u jednom od poglavlja o Gruziji "Mutni oproštaj" Giorgi vas je prilično razdrmao govoreći vam da se o vama raspitivala vladina službenica, zanimajući se tko ste i što snimate. Jeste li tijekom putovanja bili u životnoj opasnosti ili osjetili da vas budno nadgledaju tajne službe?

Osim što me je napao pekinezer na stadionu u Armeniji, nisam bio u životnoj opasnosti, niti sam igdje osjetio pritisak tajnih službi. Zapravo, u države poput Turkmenistana, Uzbekistana i Bjelorusije, koje imaju jake diktatore, nisam ni uspio ući, iako sam tražio vize, no bezuspješno, jer se valjda za ulazak u te zemlje treba imati neka jaka politička preporuka. Jedino se ta priča u Gruziji počela nekako čudno okretati. No pokazalo se da je to bio plod nekih Giorijevih paranoja, što se i vidi u priči, koje su se onda prenijele i na mene. U jednom trenutku zaista sam pomislio da će me policija uhapsiti i privesti zbog toga što nisam imao dopuštenje za razgovor s njihovim oporbenim političkim čelnicima, koji su dosta kritizirali tadašnju vladu Mihajla Miše Sakašvilija. Zadnjih dana ta se psihoza pojačala toliko da sam u svima vidio pripadnike tajnih službi. A Gruzijci izgledaju nezgodno – jaki su i golemi, mrgodni, iako se u razgovoru s njima ubrzo uvjerite da ta opasna vanjština ne komunicira s njihovom gostoljubivom unutarnjom prirodom.

No, opisujete da ste se u Azerbajdžanu ipak družili s ljudima koji su imali revolucionarne ideje....

U Azerbajdžan sam došao kada je njihova revolucija bila na izdisaju. Obračun je bio kratak i surov.  Dakle, pokušaj izvoza ukrajinske i gruzijske „narančaste revolucije“ u Azerbajdžan nije imao šanse pred tabadžijama predsjednika Ilhama Alijeva, no repovi tih prosvjeda još su se vukli po ulicama. Pričao sam s nekim ljudima iz tog revolucionarnog miljea, ali nisam se miješao jer sam znao da bi to za stranca moglo biti kobno. Policija je u Azerbajdžanu dosta jaka i nemilosrdna, pa sam sve to promatrao s distance. Osim toga, bio sam gost jednog svog prijatelja naftaša, koji je konzervativan i pazio je na svoj posao trudeći se da se ne miješa u politiku.

Kakve predodžbe o Hrvatskoj imaju ljudi te regije? Znaju li nešto o nama, naravno, osim preko nogometa i Šukera?

Kad su čuli da sam Hrvat, bili su malo razočarani. Bilo bi im draže da sam Amerikanac, a ne Hrvat. Znaju za bivšu Jugoslaviji o kojoj imaju predodžbu arkadijske, mekosocijalističke zemlje, o kojoj su im sa zanosom pričali roditelji, prenijevši taj mit na svoju djecu. Jugoslaviju su svi željeli posjetiti, no s obzirom na to da su njima putovanja gotovo neizvediva, to im je za sada nedostižan san. Spomen Jugoslavije i Tita, koji se nalazi u kolektivnoj memoriji, uvijek pomaže u komunikaciji.

Na tim putovanjima pokušavali ste se, ne bez autoironije, plasirati i kao pisac na tamošnjim književnim tržištima tražeći mogućnost da se vaše knjige prevedu na azerski ili gruzijski jezik? 

Kako se sada svi pokušavaju probiti na neka nova tržišta, tako sam se i ja u zbirci autoironijski pokušao plasirati na tržište Srednje Azije. Uvijek sam nailazio na neke tipove koji su mi obećavali da će oni to začas srediti. Ti hoćeš prijevod na naš jezik, govorili su, ma nema problema, samo se javi tu i tu i sve će biti riješeno! Budući da sam se družio s njihovima kulturnjacima, bio sam u nekim pregovorima s nekim izdavačima, ali s obzirom na to da su u tim zemljama uvijek u pitanju neki drugi interesi, to se nije realiziralo. No uspio sam prevesti jednog suvremenog gruzijskog pisca na hrvatski.

Koliko vas je to iskustvo obogatilo, što ste naučili?

Svaki odlazak iz ove naše neprovjetrene stvarnosti i male kulture zaista širi horizonte, to nije fraza. Uočio sam zanimljive spone Balkana i Kavkaza, postoji puno sličnih riječi i običaja, oni jesu žešći gorštaci od nas na Balkanu, ali nismo daleko od njih. Putovanja u te zemlje ruše onaj poznati nadmoćni hrvatski stav, koji imamo, posebno prema cijelom tom Istoku. Kad dođeš tamo vidiš da Hrvati nisu nikakvi übermenschevi i da nas neke od tih zemalja i gospodarski već poprilično šiju.