Obrana telekomunikacijskog kartela

To što interesi korporacija i inače i konkretno nisu podudarni s interesima zajednice u kojoj posluju, ne smeta ministrici kulture i medija, Nini Obuljen Koržinek, da umjesto zajednice brani korporacije, odnosno jednu za sada, a drugu kada i njoj okonča ugovor sa United Medijom, vlasnicom, uz ostalo, i N1 televizije, te Sport klub kanala, plus niz telekom kompanija i medijskih kuća na potezu od Slovenije, preko Bugarske, pa do Grčke.

Osnove priče, vjerojatno, znate: nakon što je istekao ugovor između United Medije i telekom operatera A1, prvi su drugima poslali identičnu financijsku ponudu za emitiranje kao i do sada, ali su se, eto, ti drugi sjetili da na Sport klubu uskoro neće biti europske košarke, tenisa i još nečega, pa su odustali od suradnje, oglašavajući i nestanak N1 sa svoje platforme.

„Ovo što se događa u odnosu A1 i N1 je poslovni odnos dviju kompanija. Poslovna je odluka vašeg vlasnika da vi kao medij budete registrirani u Luksemburgu i niste nikad zatražili koncesiju. Kad se ovih dana govori, nema pluralizma - ovo je taj pluralizam. Činjenica je da svi ostali naplatni kanali ulaze u ponudu sukladno dogovorima s operaterima pa tako i vi. Danima traje da se govori da je politika mogla na to utjecati. Pokušajmo objasniti o čemu se radi. N1 je nakladnik registriran u Luksemburgu. Poslovna odluka, nije to odluka Vlade i politike, bila je da tako ustroji ovaj kanal. Ako mogu biti potpuno plastična, sutra vaš vlasnik može odlučiti da ste glazbeni, sportski ili bilo kakav drugi kanal. Ništa u sadašnjem i budućem zakonu se neće odnositi na kanale kao što je N1, a to su naplatni kanali“, rekla je, uobičajeno ekstenzivno, Obuljen Koržinek, gostujući u emisiji „Točka na tjedan“ upravo N1 televizije, a onda, u dvije rečenica otkrila kako se, zapravo, pokušava tiho istisnuti United Mediju iz Hrvatske. „Radi se o tome da onaj koji je operater ne može istovremeno biti i nakladnik. To je da se ne bi doveli u situaciju da bi sami sebi nudili svoju platformu jeftinije nego što bi ponudili konkurenciji“.

Godinama, ma desetljećima, su se dva velika operatera – Hrvatski telekom ili T-com, te bivši VIP a sadašnji A1 – lijepo igrali: njemačka korporacija bila je tržišni lider, austrijska drugoplasirana, dok su svaki pokušaj stvaranja ozbiljne konkurencije rješavali elektronskim bankarstvom. Tako je, recimo, operater pod nazivom H1 u početku imao možda i najslabiju programsku ponudu, ali ju je kompenzirao cijenama i humanim odnosom sa klijentima, pa je sve izgledalo idilično dok broj pretplatnika nije povećao i kvalitetu sadržaja. Tada je H1 postao Optima i dio T-coma, pa u roku odmah ostao sadržajno manje-više isti, a u odnosima s korisnicima bivao znatno gori.

Nakon što je United Medija kupila Tele2, pokrenut je i proces preuzimanja Optime, uz navodni uvjet i iste takve garancije da će doći do promjene zakona i omogućavanja, kako kaže Obuljen Koržinek, operateru da bude i nakladnik. Tko je, kada i zašto dao obećanje, nije poznato. Sada će, naravno, svi potencijalni sumnjivci reći da nisu, ali se neće potruditi da objasne zašto je onda UM kupila Optimu riskirajući da ostane vječiti treći igrač u igri koja se po našim pravilima igra u dvoje.

Kada Nina Obuljen Koržinek kaže da se „radi o tome da onaj koji je operater ne može istovremeno biti i nakladnik. To je da se ne bi doveli u situaciju da bi sami sebi nudili svoju platformu jeftinije nego što bi ponudili konkurenciji“, ona ili nesvjesno lupeta ili svjesno radi u korist njemačko-austrijskih korporacija i na štetu kako publike, tako i dijela onih o kojima bi trebala skrbiti po prirodi posla: radnika u granama kreativne industrije koji svoja djela plasiraju preko televizijskih kanala i platformi.

Naravno, točno je da bi operater koji je istovremeno i nakladnik svoje programe sebi poklanjao a drugima prodavao, baš kao što Telekom Srbije sebi poklanja Arena sport kanale, dok ih drugima, pa i T-comu i A1, prodaje.

Kada bi, recimo, Arena imala ekskluzivna prava prijenosa treće tadžikistanske lige u rukometu, pete indijske u pikadu i prve japanske u katama, ne samo da konkurencija ne bi kupovala te pakete, već bi im klijenti išli onima kod kojih mogu gledati „Liverpool“ ili „Barcelonu“, te razne reprezentacije u kvalifikacijskim ciklusima za velika natjecanja.

Da bi, u prijevodu, operater bio uspješan i kao nakladnik, a može i obrnuto, mora i kupovati prava na vrhunske sadržaje i iste takve proizvoditi. Uostalom, da N1 umjesto najbržeg, najsadržajnijeg i najobjektivnijeg informativnog programa prikazuje plinsku bocu krupno, livadu široko i intervjue s udavima koji mogu petnaest minuta odgovarati na pitanje zalažu li se za cijepljenje, niti bi zbog toga Telemach – kako se, inače, zove bivši Tele2 u paketu sa jednako bivšom Optimom – povećavao broj korisnika, niti bi se pretplatnici T-coma i A1 bunili jer ne mogu na daljinskom naći nerazblaženu dosadu.

Svjesno ili ne, za sada nije važno – ali će biti, naravno – Nina Obuljen Koržinek se, forsiranjem zakonskih rješenja koja onemogućavaju operaterima da budu i nakladnici, stavila u službu kartela kojem nikako ne odgovara prisustvo United Media Grupe u Hrvatskoj i posljedična promjena poslovne politike koja više neće moći imati dva nosiva stupa: prodaju gotovo ili potpuno istog sadržaja produciranog drugdje i naplatu usluga po cijenama iznad ponuđene vrijednosti.

Da bi, dakle, United Media ostala ovdje, ona mora imati mogućnost da bude i operater i nakladnik. Proizvodeći svoj, kvalitetan sadržaj, će ili privući više korisnika ili natjerati konkurenciju da ga kupi, ako ne i oboje. No, to je, recimo tako, pasivan otpor, dok će aktivan biti proizvodnja vlastitih programa koji moraju kvalitetom biti ili jednaki Telemachovim ili još bolji, a za doći do njih, i istih i boljih svejedno je, trebat će uposliti dio medijskih i filmskih profesionalaca iz Hrvatske.

Ukoliko horizontalna, vertikalna, kakva li već zakonska regulativa bude skrojena prema željama dva trenutno vodeća operatera, vrlo je izvjesno povlačenje United Medije iz Hrvatske, kao i prateća prodaja Nove TV koja je, čisto da se podsjetimo, postala vlasništvo UM-a nakon što je tvrtka za većinskog vlasnika dobila američki investicijski fond na čijem je čelu bio, ni manje ni više, već general David Petraeus, bivši direktor CIA-e.

Ukoliko se, dakle, dogodi da zakonske izmjene preživi pravilo prema kojem „operater ne može istovremeno biti i nakladnik“, sve će ostati isto kao do sada i točno onako kako odgovara dvjema korporacijama, a ne zajednici kojoj skupo prodaju svoje usluge i sadržaj satkan od nešto sporta i puno repriza. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu