Od 2016. do 2021. godine samo jedna osoba završila u zatvoru zbog govora mržnje i to na šest mjeseci

„Nevjerojatno, neozbiljno i neprihvatljivo da se sad raspravlja o akcijskim mjerama za 2024. koja je praktički prošla. Ako se misle poduzimati ozbiljne mjere, zakasnili smo i s Akcijskim planom za 2025. godinu. Hoće li se uopće taj Akcijski plan donijeti do kraja godine?! Je li ovaj dokument upućen u zakašnjelu proceduru samo da bi ispunio neku formu?! Ako smo već promašili jednu godinu, moglo se za sljedeću, 2025. godinu donijeti bolji, sadržajniji i konkretniji akcijski plan. U predloženom dokumentu aktivnosti uopće nisu definirane, a kamoli obrazložene, konkretizirane, samo se navode“, izjavila je tjednik Novosti Milana Kreća, voditeljica PGP-a Sisak, povodom objave Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina koji je krajem prošlog tjedna na javno savjetovanje poslao Nacrt Akcijskog plana za suzbijanje diskriminacije za 2024. i 2025. godinu.

Novosti navode da u predloženom Nacrtu stoji potreba unapređenja kompetencija javnih i državnih službenika za djelovanje na području suzbijanja diskriminacije, razvoja sustava podrške žrtvama diskriminacije kroz dodjelu financijskih potpora braniteljima ljudskih prava i samim žrtvama, prevencija diskriminacije, izrade edukativnih materijala, edukacija namijenjenih policijskim službenicima, državnim odvjetnicima povodom govora mržnje, stereotipa i predrasuda u javnom prostoru, vršnjačkog nasilja i nasilja nad ženama...

Ne ističe se pritom uloga udruga civilnog društva među provoditeljima Akcijskog plana, nego su nositelji predloženih mjera Ured za ljudska prava, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Ministarstvo unutarnjih poslova, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Ministarstvo zdravstva... Kreća upozorava da je kontradiktoran planirani porast pritužbi za diskriminaciju tijekom narednih godina. „Vjerujem da je cilj da se građani što više osvijeste što je to diskriminacija, te da istu više prijavljuju, ali zar ne bi bio dugoročni cilj da osvijestimo građane da se ta diskriminacija dešava sve manje. Otkako smo donijeli Zakon o suzbijanju diskriminacije 2012. godine, nije se puno promijenilo, Hrvatska je još uvijek na nivou edukacije, a u realnosti, po našem iskustvu na terenu, diskriminacija se događa nad najosjetljivijim skupinama, nad siromašnima, starijima, nemoćnima, Romima i Srbima. I nije tu u pitanju čak načelna diskriminacija, već diskriminacija kao posljedica stjecaja okolnosti. Građani iz ruralnih i dislociranih mjesta ne mogu realizirati sve mogućnosti kao građani u urbanim sredinama jer im nisu pristupačne institucije, pravna pomoć, administrativna, upravna usluga. Naše stranke ne kažu ja sam diskriminiran, nego govore o svom problemu koji ne mogu godinama pa i decenijama riješiti, a iz kojeg vrište diskriminacije, oni ne žele pokretati postupak dokazivanja, nemaju oni snage ni vremena za duge postupke“.

Da je Kreća u pravu govore i nedavno objavljeni podaci o radu tužiteljstava u prošloj godini prema kojima je podignuta 21 optužnica zbog govora mržnje. Prema statistici Ureda za ljudska prava tužiteljstvo je u 2023. godini postupalo u vezi s 33 kaznena djela, policija ih je evidentirala 62, a pravomoćno osuđujućih presuda je devet. 

O tom problemu govori i Hrvatski pravni centar koji je ovih dana predstavio rezultate empirijskog istraživanja „Govor mržnje u Hrvatskoj“ temeljeno na kaznenim i prekršajnim predmetima u razdoblju od 2016. do 2021. godine provedeno je u suradnji s Vrhovnim sudom i uz sufinanciranje EU. Pravni su stručnjaci sa suradnicima proveli "screening" 59 sudskih spisa u razdoblju od 2016. do 2021. godine kojima je zajednički nazivnik - govor mržnje. U tom je razdoblju samo je jedna osoba osuđena na bezuvjetnu zatvorsku kaznu u trajanju od šest mjeseci zbog govora mržnje.

„I mi smo htjeli u istraživanju doći do odgovora zašto, barem kada je riječ o kaznenom djelu javnog poticanja na nasilje ili mržnju, velika većina prijavljenog govora mržnje završi odbačajem kaznenih prijava. Naime, godišnje u prosjeku imamo tek desetak pravomoćnih presuda za ovo kazneno djelo (kod prekršajnog govora mržnje taj broj je nešto veći). Jedan od razloga jest taj što se uistinu prijavljuje svašta. Nije svaki govor koji nam se ne sviđa, koji vrijeđa naše stavove i uvjerenja govor mržnje, osobito u smislu kaznenog djela javnog poticanja na nasilje ili mržnju“, kazala je tim povodom za Jutarnji list prof. dr. sc. Maja Munivrana, jedna od autorica ovog istraživanja.

Europski sud za ljudska prava ustvrdio je da bi nešto bilo govor mržnje ta izjava mora biti diskriminatorne naravi i pozivati na nasilje ili mržnju prema nekoj skupini u cjelini ili njenim pripadnicima zbog pripadnosti toj skupini, na temelju određenih zajedničkih objektivnih osobina, koje ih u određenom društvu i kontekstu u pravilu čine ranjivima, da bi se mogla podvesti pod kazneno djelo govora mržnje.

Međutim, ima i drugačijih primjera pa su autori u istraživanju naveli da je prijava u deset slučajeva pogrešno odbačena i da je bilo osnove barem za prekršajni progon. Primjer je izjava „Tribalo je njih sve zapalit“, popraćena nizom drugih homofobnih tvrdnji, javno objavljena povodom vijesti o ubačenom suzavcu u jedan LGBT klub. 

Muškarci su najzastupljeniji jer ih je 92,4 posto među 66 okrivljenih za govor mržnje, njihova prosječna dob je 34 godine, a polovica ih je u dobi do 30 godina, ali raspon je od maloljetnika s 15 do onih u trećoj životnoj dobi sa 71 godinom. Samo su dvojica od 66 okrivljenika imala boravište izvan Hrvatske, ali su obojica hrvatski državljani. Pripadnika navijačkih skupina je u postotku 17,2 posto, branitelja 9,1 posto.

Analiziran je i stupanj obrazovanja počinitelja - 70,5 posto ima srednju školu, a samo 3,3 posto višu ili fakultet. Među prijavljenima nezaposlena su 24 počinitelja, njih 42,3 posto, 20 ih je bilo zaposleno, odnosno 35,7 posto, pet je bilo umirovljenika, četiri studenta, dva učenika i jedan "sezonac". Velika većina od 66 prijavljenih, njih 39, prema vlastitim riječima, dok je kazivala riječi mržnje, bila je pod utjecajem alkohola, a ni u jednom slučaju nije zabilježeno da je netko od počinitelja bio pod utjecajem nekih opijata.

U pravilu je govor mržnje vezan za prigode, pa su tako pripadnici LGBTIQ zajednice govoru mržnje izloženi najviše tijekom održavanja Parade ponosa. Najčešće su to komentari na medijske objave o tim okupljanjima. Druga su skupina incidenti govora mržnje kojima se odobravaju ili poriču ili znatno umanjuju zločini iz Domovinskog rata. I kako se bliži Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, mogli bismo svjedočiti novim izljevima mržnje.

U samo dva slučaja policija i tužiteljstvo su ispitali i žrtve govora mržnje. Ali, razlog je taj što u velikoj većini tih kaznenih djela nije bilo fizičke relacije između žrtve i počinitelja. Sudski epilog dobio je i jedan slučaj odobravanja ratnih zločina protiv Hrvata, a jedan negiranje zločina u Jasenovcu - izrečena je tvrdnja da se radilo o „komunističkoj laži“ kao i općenito negiranje Holokausta, za koji je rečeno da je „najveća svjetska prijevara“.

Od svih 59 predmeta, u njih 16 Srbi su bili najčešća skupina viktimizirana govorom mržnje, a u tri su postupka bili žrtve „kolektivne mržnje“ s Romima i Židovima. Kad je riječ o klasifikaciji po vjeri, Židovi se kao žrtve govora mržnje pojavljuju u tri predmeta, kao i muslimani, katolici i pravoslavci u po dva, a u istom omjeru i pripadnici tzv. crne rase. Kad je riječ o ideološkoj pripadnosti, nekadašnji visoki partijski i partizanski funkcionari bili su meta govora mržnje u pet kaznenih postupaka, a u dva navijači određenog nogometnog kluba, a i policajci su u jednom kaznenom postupku bili žrtve govora mržnje.

U zatvoru su najčešće na jedan dan, dvojica su bila u istražnom zatvoru 22 dana, a njih sedmorica 46. Kad su prvi put bili izvedeni pred suca, čak 44 okrivljenika odmah su priznala govor mržnje. To i ne čudi kad su to počinili putem društvenih mreža i ostavili trag. Gotovo petina je porekla krivnju, a sedam posto ih se odbilo izjasniti o krivnji.