Odavno su se stekli uvjeti za kazneni progon 7700 privatizacijskih pobjednika. Zašto država oklijeva?

"Počinje sudski progon 7700 sudionika pretvorbe i privatizacije – sporno je 100 milijuna eura u dionicama." Tako je glasio jedan od niza naslova u medijima koji su lani, pri usvajanju Strategije upravljanja državnom imovinom u Saboru, po tko zna koji put najavljivali da će, eto, napokon krenuti nekakva istraga i sudski progon svih onih koji su se na nepošteni način obogatili u pretvorbi i privatizaciji provedenima 1990-ih godina.

Mediji su zapravo tada samo prenijeli ono što se navodilo u spomenutoj strategiji Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), a u kojoj je, među ostalim, pisalo i sljedeće: "U početku procesa pretvorbe podrazumijevalo se da ukupno upisana vrijednost dionica, ako se upis realizira u više društava, ne smije prijeći 20.000 DEM. Krajem 1993. pojavili su se ugovori s iznosima većim od tog dozvoljenog iznosa. U rujnu 1996. godine nadležni je sud u zakonito provedenom sudskom postupku donio pravomoćne sudske odluke kojima se utvrđuje ništavnim točno određeni pravni posao u pogledu kojega se i vodio parnični postupak radi utvrđenja ništavosti. Blokirani su ugovori s bespravnim popustom te ni dioničari ni Agencija (misli se na AUDIO, pravnog prednika današnjeg DUUDI-ja te pravnog sljednika bivšeg Hrvatskog fonda za privatizaciju) ne mogu raspolagati tim dionicama dok se ne riješe započeti sudski procesi."  

Riječ je, navodi se dalje, o 7700 osoba s višestruko sklopljenim ugovorima koji ukupno prelaze protuvrijednost nekadašnjih 20.000 njemačkih maraka te 9811 ugovora s „bespravnim popustom“ i 3720 društava u kojima su evidentirani ti ugovori.

"Neophodno je pokrenuti sudske procese i riješiti problematiku tzv. bespravnih popusta", zaključuje se u Strategiji koja je usvojena u lipnju 2013., a mjesec dana kasnije usvojene su i izmjene Zakona o upravljanju državnom imovinom, čime su stečeni svi uvjeti da spomenuti sudski progon zaista i počne.

Od tada se, međutim, nije dogodilo ništa: svi sporni predmeti i dalje stoje u DUUDI-ju, jednako kao što su stajali u bivšem HFP-u i AUDIO-u, premda je takvo „čuvanje“ tih dokumenata zapravo kazneno djelo (članak 302 Kaznenog zakona).

"Tko zna da je počinjeno kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, pa to ne prijavi iako zna da bi takvom prijavom bilo omogućeno ili znatno olakšano otkrivanje djela ili počinitelja, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se službena ili odgovorna osoba koja ne prijavi počinjenje kaznenog djela za koje je saznala obavljajući svoju dužnost, a radi se o kaznenom djelu za koje pokretanje kaznenog postupka nije prepušteno privatnoj tužbi ili progonu po prijedlogu", navodi se, među ostalim, u spomenutom članku Kaznenog zakona.

Za procesuiranje nemaju vremena

Na pitanje kada će se doista početi s procesuiranjem spomenutih (ne)djela, glasnogovornica DUUDI-ja Ivana Ivanković 26. lipnja prošle godine odgovorila nam je kako će usvajanjem Zakona o upravljanju i raspolaganju državnom imovinom dobiti zakonski okvir potreban za rješavanje te problematike te da će to biti jedan od prvih koraka koji će DUUDI u koordinaciji s Državnim odvjetništvom poduzeti.

Od tada pa do danas u više smo navrata provjeravali što je po tom pitanju zaista napravljeno, no uvijek smo dobivali identičan odgovor. U njemu stoji da dokumentacija nije predana Državnom odvjetništvu, jer su "zaokupljeni preustrojem AUDIO i DUUDI organizacije, rješavanjem pitanja osnivanja novog Centra za prodaju i restrukturiranje i sličnim", pa se zato još nisu stigli pozabaviti tematikom iz našeg upita. Ivanković nije mogla reći kada će DUUDI imati vremena da se pozabavi tim "nevažnim" pitanjem, a odbila je i mogućnost da pogledamo tu dokumentaciju jer, kako je rekla, "pravnici su joj rekli da je istraga (koja bi valjda trebala uslijediti) tajna".

- U svakom slučaju, ako i postoje osnove sumnje, ne osnovane, nego osnove, tijela državnog progona moraju reagirati. Hrvatska je mijenjala Ustav da se kaznena djela počinjena u razdoblju pretvorbe i privatizacije mogu goniti jer nakon ustavnih promjena i donošenja Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, takva kaznena djela ne zastarijevaju. Prema tome, ako postoje saznanja službenih i odgovornih tijela, mora se reagirati, to jasno kaže i Kazneni zakon propisujući sankcije u članku 302, kazala je asistentica Kaznenog prava Pravnog fakulteta u Zagrebu mr. sc. Sunčana Roksandić Vidlička.

Nepravilnosti u više od 95 posto privatizacija

Podsjetila je i kako je Izvješće o reviziji pretvorbe i privatizacije Državnog ureda za reviziju iz 2004. pokazalo da su nepravilnosti pronađene u više od 95 posto od 1481 tvrtke koje su prošle reviziju. Što je još važnije, naglasila je, zarada i dobit od te privatizacije nije završila u državnom proračunu ili u rukama dioničara, nego u džepovima onih koji su se obogatili nezakonitom pretvorbom.

Roksandić Vidlička podsjeća i na to da je neprocesuiranje gospodarskih kaznenih djela nakon utvrđivanja nepravilnosti u procesu privatizacije vidljivo i u drugim zemljama koje su prošle ekonomsku i političku tranziciju u 1990-ima te kako bi Hrvatska, s obzirom na to da je stvorila određene zakonske pretpostavke izmjenama Ustava i donošenjem Zakona o nezastarijevanju, mogla biti primjer zemljama u regiji u procesuiranju tih kaznenih djela nakon relativnog duljeg razdoblja „šutnje“ državnog aparata.

Nakon Domovinskog rata, ističe, prednost je dana gonjenju nasilničkih kaznenih djela, dok su ona gospodarska ostala po strani. Koje je to probleme sve izazvalo, vidljivo je i iz spomenute strategije i pronađene dokumentacije, odnosno iz onog dijela privatizacije koja nije prošla uspješno.

Pokrenuto samo osam postupaka

No s obzirom na to da je manje-više sve ostalo samo mrtvo slovo na papiru (otkako je Zakon o nezastarijevanju tih kaznenih dijela stupio na snagu u siječnju prošle godine, pokrenuto je, prema raspoloživim podacima, samo osam postupaka, od  kojih je javnosti najzanimljiviji onaj protiv bivšeg  predsjednik Vlade Ive Sanadera koji je jedini završio u zatvoru), postavlja se i pitanje može li se uvođenje novih pravnih instrumenata smatrati najprimjerenijim i najučinkovitijim pristupom u borbi protiv tranzicijskog gospodarskog kriminala i za povrat imovine.

- Samo slovo zakona ne može vratiti pravdu zemlji u tranziciji ako se njegova provedba neće dogoditi u praksi, upozorila je naša sugovornica te dodala da postoji i opasnost od selektivnog i nesustavnog procesuiranja, što može staviti sjenu na inače pozitivnu reakciju države u zakonskim izmjenama koje trebaju omogućiti gonjenje teških gospodarskih kaznenih djela. Mogućnost poštenog suđenja optuženima je također upitna ako će procesuiranje biti selektivno.

- Mogao bi se pojaviti novi ciklus nepravde, a da se ne riješi ozbiljan problem neprocesuiranja teške povrede procesa privatizacije i vlasničke pretvorbe te povrata nepošteno stečene imovine, naglasila je Roksandić Vidlička.

Da se to ne bi dogodilo, podsjeća da bi službene i odgovorne osobe trebale reagirati sukladno svojem položaju i nadležnosti. Kaže također da je socijalna pravda jedna od vrijednosti hrvatskog Ustava, a nje nema i ne može je biti sve dok se svi ovi sporni slučajevi ne počnu rješavati.

Utvrditi materijalne gubitke

- Hrvatska je zapravo donošenjem Zakona o nezastarijevanju proglasila teška privatizacijska kaznena djela počinjena za vrijeme Domovinskog rata, uz ratno profiterstvo, jednako teškim kao međunarodna kaznena djela koja ne zastarijevaju. Napokon je došlo vrijeme da se pokuša ustanoviti koliki su stvarni materijalni gubici koje je Hrvatska pretrpjela tim kaznenim djelima i da se oni, koliko je moguće više, vrate u državni proračun, smatra.

Napominje također kako će u Njemačkoj, gdje trenutačno piše doktorat na ovu temu, predložiti da tranzicijska gospodarska kaznena djela postanu međunarodna djela prema statutu Međunarodnoga kaznenog suda, jer je, ističe, problem nastao neprocesuiranjem takvih zločina u tranzicijskim državama (Liberija, Kongo, Istočni Timor, države Latinske Amerike...) enorman.

Neprocesuiranje, između ostaloga, pokazuje i da država svojim građanima ne jamči poštovanje njihovih ekonomskih i socijalnih prava. Procesuiranjem se pak može barem pokušati uspostaviti socijalna pravda, ali i vratiti dio novca u ionako prazan državni proračun.

Iz svega ovoga vidljivo je kako Kukuriku koalicija ima na raspolaganju baš sve mehanizme da započne ono što je obećavala dok je bila u oporbi, u predizbornoj kampanji i na početku mandata. Time bi i stranim investitorima poslala poruku da Hrvatska napokon postaje pravna država i da se ne moraju bojati onih koji su na kriminalan način zauzeli pozicije na tržištu.

Bila bi to dobra poruka i svima onima koji su u pljačkaškoj privatizaciji ostali bez posla i trajno osiromašili, a takvih je najmanje 300.000. Nije zanemariv ni iznos koji bi se mogao vratiti u državni proračun, koji se sada puni poreznom presijom i novim, po svoj prilici trajnim osiromašivanjem nove skupine građana ili njihovim "izgonom" iz zemlje zbog nedostatka posla. Trenutačno, naime, 370.000 nezaposlenih građana nema nikakve šanse da pronađe posao jer je otvorenih radnih mjesta samo 6831. Krajnje bi, dakle, bilo vrijeme da Kukuriku koalicija pokaže da poštuje ekonomska i socijalna prava svojih građana.