Na stanici u Puli
Na stanici u Puli, pod mesečinom zime, sam palio ti sveću i svirao u suzu.
Godinama, desetljećima prije toga kao srednjoškolci svakog smo ili bar svakog drugog vikenda, uz more, groblje, sred ruševne zgrade u samom centru grada, gdje već, pjevali njegove pjesme. Na stanici u Puli ispratili su nas potom u vojsku, njegovim pjesmama, da bismo ondje, između povečerja i iščekivanja noćne uzbune, pjevali njegove pjesme. O najvećem prazniku ondašnje države bio sam tad po prvi put u životu i javno opomenut, zajedno sa zagrebačkim drugom vojnikom, jer smo blagdanski pano za koji smo bili zaduženi okitili i riječima A gde smo mi, naivni, što smo se dizali na "Hej, Sloveni", kao da smo uz tu priču izmišljeni, i prevareni, riječima njegove pjesme. Nakon vojske, na stanici u Puli odlazio sam studirati, a kad nismo studirali, po zagrebačkim studentskim domovima i unajmljenim stanovima pjevali smo tih ratnih godina njegove pjesme. Na stanici u Puli krenuo sam i na svoj prvi Đoletov koncert. I tako sve do danas, kad nakon svijeće zapaljene na toj istoj stanici u polumraku svoga doma pratim sve te i još toliko drugih slika, dok sam i dalje pjevam njegove pjesme.
Kad netko koga si poznavao, netko blizak, umre, tu smrt još dugo osjećaš kao nestvarnu. Zašto ja taj osjećaj imam i sad, iako Balaševića nisam poznavao? Valjda jer mi je svejedno bio toliko blizak. Valjda jer sam ga, na nekoj razini dubljoj, ipak poznavao i ja. Pa koliko li smo se samo sva ova desetljeća nas dvojica zajedno napjevali, koliko se kava, vina i fićoka rakije napili! Postoje osim toga i različite vrste smrti. Većina ih je individualna. Umre zbilja samo dotični pojedinac, kao ono što je kao pojedinac nekom bio: otac, majka, prijatelj, ljubavnik, učitelj. Ali ima ih ona šačica kolektivnih. S njima umire cijela jedna institucija, a što je pojedinac bio veći, to dotična institucija manje funkcionira doslovno, a više metaforički, pa i simbolično. Kao što je već primijećeno, s Đoletovom smrću stvarno je umrla i Jugoslavija. Zato što ovog puta ona nije umrla politički. Tko to ne razumije, ne zna ništa važno o Jugoslaviji kao spontanoj kulturnoj, duhovnoj stvarnosti, ne smišljenom idejnom i ideološkom projektu, niti ikako može razumjeti Balaševića kao njenog dobrog raspjevanog duha, zaigranog večnog dečaka (kao nekom tko zna ponešto o Indiji zgodno mi je primijetiti da bala s početka njegovog prezimena znači tamo upravo dječak:-) koji kroz neumoran smiješak bdije nad prostorom čije ljude povijest jest uputila jedne na druge, bili oni u istoj državi ili ne. Kada Balašević opjevava svoje trostruko viđenje maršala, ili vojničke dane, ili što se već ikako dade dovesti u vezu s njegovom tadašnjom državom, to nije političko ili ideološko očitovanje, nego uvijek i jedino intiman izraz lirskog doživljavanja svega čisto ljudskog i međuljudskog − i uzbuđenja, baš tako, dubokog uzbuđenja što živi na tom čudesnom prostoru između maltene tek jučer rasturčenog Vardara i već odavno germaniziranog Triglava, prostoru na kojem se i pjesmom i govorom sporazumjeti može sa svima.
Uopće, kad umjetnik priča o nečemu što se može kvalifirati kao politika, čak i kad odgovara na jednosmisleno političko pitanje, on u pravilu progovara o tome kako neki segment s tog područja pogađa njegovu imaginaciju, pa onda kako pokreće njegovu umjetničku kreativnost, što sve zajedno u konačnici i ne mora imati ikakve veze s onim što većina vidi jedino kao politiku. Na kraju balade, u Jugoslaviji su zapeli tek oni koji Balaševića nisu prestajali nazivati Jugoslavenom. Pravi, odrasli, partijski oportunisti. On sam odavno je bio otišao dalje. Kad je prije tri godine, na valjda zadnjem splitskom koncertu, publika tražila da izvede pjesmu "Računajte na nas", Balašević je to i u Splitu odbio, ovaj put sljedećim riječima: Mene zovu jugonostalgičarem, ali ja sam jugoplastičar. Meni nedostaje Jugoplastika, meni samo nedostaju ta vremena, a ne ta država. Država čiju je valjanost, uostalom, i tom prilikom porekao. Gornju izjavu, sročeno tipično balaševićevski, razumjeti ne može upravo jedino političar. Političar današnjeg, i lokalnog kova. Šovinistički političar. Takvome sufliram da je u citiranim riječima i Jugoplastika metafora. Simbol. Ne radi se tu o Jugoplastici kao takvoj, nego o tome da nju nije naslijedila ni Croplastika ni Srboplastika, i o tome da je postojanje prve nekad davalo ljudima njihov kruh, koji ih je zbližavao, dok zbog nepostojanja drugih dviju ljudi danas po kontejnerima skupljaju ostatke kruha tuđeg, koji ih i otuđuje. Radi se o tome da su vremena u kojima se imalo štošta reći, ali se nije smjelo, zamijenjena vremenima u kojima se smije reći sve, ali se nema što. Jesu li jugonostalgičari i klinci koji su i na koncertu splitskom tražili onu Balaševićevu pjesmu? Svakako, način na koji tu pjesmu doživljavaju oni i sam Balašević razlikuje se. Za prve to je prije svega lijepa pjesma, pjevljiva i nabijena emocijama kao i sve Balaševićeve pjesme, pjesma koju možda žele otpjevati i za svoje roditelje, bake i djedove. Ali možda se bar malko prepoznaju u njoj i na način na koji ju je doživljavao sam autor: kao manifest, himna, jedne nove generacije, koja može i hoće drugačije od dotadašnjeg, a da to ne mora značiti i potpuno odricanje od potonjeg. Ipak, ono što prije svega povezuje sve njih jest sama pjesma, još jedan od Balaševićevih mostova tako čvrsto prebačenih svim dobnim i povijesnim razlikama unatoč.
Pretvarati Balaševića u pjesnika jedne države ili čak režima stvarno znači ne čuti i ne vidjeti u tim pjesmama ono o čemu one zaista jesu: o jednoj ravnici, njenim rijekama, i o prostranstvima oko njih, o rađanju, mladovanju, zaljubljivanju, starenju i umiranju na svoj toj širokoj zemlji koje je jedna prosta duša slovenska − i ta Đoletova samodefinicija njegova je najbolja definicija − ispjevala jezikom koji s iskustvom ljudi te zemlje rezonira lako i duboko. Sve je to dozvano slikama koje su žive, bliske, a opet iz te blizine i prekovane u likove i detalje koji u pjesmama zadobivaju neku stvarnost višu: je li Vasa Ladački još uvijek samo lik iz tamo neke pjesme, ili već odavno figura mitska i arhetipska? Zato mi je pomalo i žao što sam ovdje toliko prostora posvetio Balaševiću srozanom na glasnogovornika jedne ideologije, ali, opet, politikanti su soj i preopasan da se protiv njega ne bi trebalo stalno boriti. Kolika je stvarna umjetnička vrijednost Balaševićevih pjesama, ne znam i nikad ni neću saznati − i mimo naše nemoći da takve stvari ikad spoznamo − jer ih nikad neću doživjeti s dovoljno neupetljanosti drugih vrsta. Zna se da se Đole i intelektualci koji važno vrte palce međusobno nisu pretjerano voljeli, i to je za Đoleta golem plus: ovakva inteligencija, koja prezire osjećaje gdje god ih namiriše jer su osjećaji, i nije naročito inteligentna.
Ja, kao pripadnik akademske inteligencije koji sred nje činim sve što znam da druge i nju od nje same spasim, mogu tim slobodnije ovdje ustvrditi nešto tim važnije, a što, koliko sam primijetio, nije primijećeno: Balašević najveći umjetnik sigurno nije bio u svojim pjesmama − bilo glazbi bilo tekstovima − nego kao pripovjedač. Baš doslovno: kao usmeni pripovjedač. I to ne bih nikad bio ni saznao da nije predstavljao svoju knjigu Kalendar mog detinjstva: prvi deo. Atmosfera intimna, bez onih tisuća slušatelja, bez raskošnog benda. Samo dobri stari Đole za mikrofonom, dobri stari Saša Dujin za klavirom, i svejedno dobra stara koncertna četiri sata kazivanja sred kojeg su dedovi, prije i snaše iz sjećanja na djetinjstvo izranjali oživljeni snagom riječi i okupljeni oko povremenih pjesama koje su mi ih po prvi put povezali u stranice jednog jedinog dnevnika. Bez pauze, bez zastajkivanja, bez zamuckivanja, bez traženja prave riječi, bez i kapi vode. A publika, opet sve od šesnaest do sedamdeset šest, ni da zijevne. Kao netko tko se umjetnošću riječi bavi na sve moguće načine mogu samo reći da i sad, dok evociram tu večer, osjećam istu fasciniranost i uzbuđenje spoznajom da sam u današnje doba, na ovim prostorima, imao priliku doživjeti autentičan susret s tom umjetnošću kakva je bila prije no što je sasvim utegnuta u knjige. Osjećao sam se kako su se nekad, prije nego što je televizacija banalizirala svaku ideju zajedništva, morali osjećati još moji ne tako davni preci natisnuti oko vatre i prikovani za starog kazivača koji je izborom riječi, izborom predaha, intonacijom, uživljavanjem u dramske uloge, citatima od deset, sto deset ili petsto deset riječi proizvodio svjetove i sipao ih u uši bližnjima koji su od tih svjetova, tih riječi, živjeli, jače, bogatije, smislenije. Sama knjiga bila je poslije razočaranje. Ruku na srce, kao i gotovo svaka ispisana autobiografija.
Ipak, ono najveće kod Balaševića njegova je jedinstvenost. Baš u doslovnom smislu. Ne onom da je super, nego baš da je jedan jedini, sasvim neponovljiv. Bio sam na mnogo koncerata, raznih vrsta, ali da netko na jednom mjestu okupi i stopi sve od dječurlije do penzionera u jedno grlo i osjećaj, i to osjećaj koji nije proizveden samo glazbom, ili riječima, nego koji sve to nadilazi, pripadnošću nečem višem, ne samo duševnom, nego i zemljopisnom i duhovnom, osjećaj koji čovjeka na licu mjesta preobražava, čini ga boljim, navaljuje kao bezumna katarza koja pročišćuje i suzama i željom da zagrliš čovjeka do sebe, pa i ako je nepoznat, pogotovo ako je nepoznat − to sam doživio samo na njegovim koncertima. Balaševićeve pjesme ni izdaleka se ne daju sabiti formulom tekst+glazba, jer njihova je glavna dimenzija ono nešto što se ne da formulirati, one, da opet dadnem glasa njemu samom, neke neprevodive dubine, neke stvari neprevodive u reči, ne znam.
Na Balaševićeve se koncerte nije odlazilo. Na njih se hodočastilo. Onaj na početku spomenuti moj njegov prvi koncert bio je u Mariboru, 1996., na Svetog Nikolu, i bio je dar kakav se od tog sveca inače ne prima. Kao što se zna, bilo je to doba slovenskih Balaševićevih koncerata namijenjenih prije svega hrvatskim hodočasnicima, jer su u to doba obnavljanja kršćanstva udaranjem križem na susjeda samo ako je komšija i krstom na komšiju samo ako je susjed i u Hrvatskoj i u Srbiji bili objeručke dobrodošli izvođači koji su domoljubno ili još uvijek samo rodoljubno pozivali na odmazdu i linč, dok su nepoćudni bili koji su domoljublje razumijevali upravo kao ljubav prema domu. Tvom i mom, pa čak i domu njihovom. Meni, došlom iz takvog ozračja u kojem se još nije sasvim slegao ni dim s ratnih razvalina, nestvarno su izgledali transparenti s natpisima kao što su Osijek te voli, ili I Šibenik je ovdje, ili Tvoji Iločani. Mislim da sam cijeli koncert više odgrcao nego otpjevao. Tlo na kojem bi Balašević nastupio ostajalo je duhovno dekontaminirano bar onoliko godina koliko je sati trajao koncert. A, znamo, bili su to dugi, vrlo dugi koncerti. Zbog te svoje nadkantautorske, katartične, jedinstvene dimenzije Balašević je bio i ostao i odličan lakmus-papir stanja duše svakome od nas. Naime, posve je razumljivo da se nekom njegovi tekstovi mogu sviđati ili ne. Ili melodije. Tako je sa svom poezijom i sa svom glazbom. Razumijem i da kakvoj oporijoj duši njegovi nastupi mogu izgledati sladunjavo, da i sve skupa može biti prepatetično. Ali kad netko za njega izjavi da mu se gadi kao čovjek, ili čak da ga mrzi, ako čuje poziv na mržnju i u samim njegovim nastupima s kojih poziva na ljubav − onda to stvarno govori jedino nešto vrlo zabrinjavajuće o samom tom čovjeku: on je ili paranoidan pa prijeteću pesnicu vidi i u šaci rastvorenoj u blagoslov, ili cinik pa čovjek ne može biti nevin i naivan nego samo prikriveno proračunat, ili jednostavno zloban pa dobar čovjek postoji samo kao neugodan podsjetnik na vlastitu kvarež. I doista, ono nekoliko takvih ljudi od kojih sam takovrsne izjave čuo spada bar u jednu od navedenih kategorija. Balaševićevi su koncerti bili potop. Koji te ili pomeo, ili te nije ni bilo.
Na ne tako davnom jednodnevnom izletu u Sloveniju vodič je putnike u autobusu obrazovao o toj egzotičnoj zemlji pa smo među ostalim saznali tako i da su "Slovenci skroz različiti od nas". Sjetio sam se ovih dana tih jezivih riječi. Hoće li bez Balaševićevih koncerata, na kojima se događalo bratstvo i jedinstvo autentičnije nego ikad u sklopu ideološkog projekta koji je dotičnu vrijednost proklamirao, ostati samo generacije Hrvata koji će vjerovati da su skroz različiti od Srba? Generacije Srba koji će verovati da su skroz različiti od Hrvata? Generacije srušenih mostova, podmlaci plemena koja iscrtaše granice unutar kojih su tobože suverena pa onda još i proglasiše svako svoj jezik, plemena koja su svaku ideju očitog zajedničkog bogatstva trampila za svako svoju duhovnu i materijalnu bijedu u kojoj se autistički valjuška. Hoće li ga naslijediti klinci ovih novih klinaca koji nadomak glavnog trga glavnog grada najkatoličkije i najlatiničkije države na svijetu ispisuju бећарац, ili klinci ovih najgorih izdanja drugara milutina i baneta koji u tome umiju vidjeti isključivo političku provokaciju, jer je njima ćirilica politički a ne kulturni pojam, jer ne poznaju pjesmu koja sav taj spontani čin pijeteta, ne performans, čini citatom, jer za tu pjesmu ne žele znati, jer pojma nemaju da je, naposletku, ćirilica jedno od pisama u povijesti i hrvatske pismenosti? Da, baš smo toliko različiti.
Sviđalo se to nekom ili ne i htjeli mi to ili ne, kulture i potkulture i na ovim će se prostorima nastaviti miješati i međusobno oblikovati. Možemo jedino birati hoće li to biti Ekatarina, Balašević ili turbo folk. S Balaševićevom smrću umrlo je raspjevano i nasmijano utjelovljenje onog osjećanja mojeg i svih meni sličnih koje se kod kuće osjeća svugdje gdje ima čistoće, vedrine i radosti, a već sasvim ušuškano ako takvo neko mjesto još odjekuje jezikom, senzibilitetom, odrastanjem, asocijacijama koji se prepoznaju kao svoji. Dvadeset i prvog veljače dvije tisuće dvadeset prve, istovremeno dok mi je trajao i dvadeset i prvi februara dve hiljade dvadeset prve, uz rakiju punjenu u unučić dunjevače s jedne od novosadskih dunavskih čardi hodočastio sam na zadnji Đoletov koncert u pulskoj areni. Za svijećama oblikovanima u pjesmu "Život je more" niže se pjesma za pjesmom, a s mora, kroz maglu, ne treperi devet sveća na torti, nego samo par osvijetljenih bivših dizalica bivšeg brodogradilišta, tih morbidnih turističkih atrakcija napravljenih od lešina još predjugoplastičnih vremena koja su hranila mnogo, mnogo gladnih usti. U visini, moje raskvašene oči pune onaj isti mjesec koji nad vrbakom i dalje tinja i za lepu protinu kći. Sad kad je i ova predstava završena, kad bez tebe drveni konjići tužno stoje, golemi prsten moje stare arene po prvi put vidim tek kao okrugli trag na mestu šatre, šatre pod kojom se predstava odsad ima izvoditi isključivo unutar mene, bez vanjske pomoći. I dobro je što, i dalje, neko to odgore vidi sve, povlači te konce, igra se.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu