Ovdašnji socijaldemokrati pronađu problem za svako rješenje

Sporogoreći zagrebački gradonačelnik Milan Bandić dugo se nije obradovao nekom poklonu kao ove godine. Dobio ga je, ni manje ni više, od svoje nekadašnje stranke, Socijaldemokratske partije Hrvatske u kojoj su odavno shvatili da s Davorom Bernardićem ne mogu ništa, ali još nisu spoznali dubinu ponora u kojem su ih ostavili i on i Zoran Milanović.

Poklon o kojem je riječ je, naravno, propast pregovora SDP-a i platforme Možemo o zajedničkom kandidatu za Bandićevog nasljednika; pregovora koje je mogao pokvariti samo netko tko od non do stop živi u deluziji o vlastitoj snazi u glavnom gradu.

A sve je izgledalo tako prokleto jednostavno: jedna stranka i jedna koalicija su se, činilo se tek formalno, trebale dogovoriti o potpori Tomislavu Tomaševiću, te odvojenim listama za Skupštinu Grada Zagreba pokušati osvojiti što više mjesta i, zajedno s budućim saveznicima manje moći, imati osigurač od žetončića koji se u ključnim momentima uvijek sjete tko je zaposlio njih, supruge, rođake, malog od ujca i malu od mamine najbolje prijateljice.

Ovdašnji socijaldemokrati, kako je nekada, naravno u drugom kontekstu, rekao bosanskohercegovački pisac i scenarist Abdulah Sidran, imaju problem za svako rješenje. Gospodi koja glume drugove palo je na um da Tomaševića mogu podržati samo ukoliko će SDP i Možemo imati zajedničku listu za gradski parlament. U protivnom, zaključili su valjda nakon slabijeg moždanog udara, oni idu sami i sa svojim gradonačelničkim kandidatom, a Možemo neka se bori kako zna i umije. To što SDP ozbiljnog pretendenta na Bandićevo mjesto ne može naći ni uz pomoć forenzičara iz CSI-ja nije nešto čime su se zamarali dok su ucjenjivali.

Još dok je Dragan Markovina predsjedavao Novom ljevicom i sa Rankom Ostojićem razgovarao o predizbornom savezu te stranke i SDP-a u Splitu, teže je bilo zagrebačkim članovima i članicama objasniti zašto to radi, nego se dogovoriti sa splitskim partnerima. Markovina je povjesničar, ali mu nisu nepoznate osnovne matematičke operacije, niti ima nekih problema u suočavanju sa stvarnošću, a ona je takva da Nova ljevica ili Možemo, svejedno je, u Splitu bez SDP-a može postići puno manje nego s njim. Tako je i drugdje, kako u Dalmaciji, tako i na Kvarneru ili Slavoniji. Možemo je, jednostavno, dominantno zagrebačka politička organizacija bez većih i utjecajnijih gradskih odbora izvan prijestolnice gdje je - lako je dokazivo, ukoliko očito uopće treba dokazivati - potrebnije SDP-u nego SDP njima. Socijaldemokrati, naime, godinama tavore po Skupštini, Bandiću suprotstavljaju osuđene na poraz i općenito daju znakove života samo zato što se veliki organizmi sporo raspadaju.

S druge strane, dugogodišnji aktivizam Tomaševića, Sandre Benčić, Rade Borić i mnogih drugih, suvremeni načini komunikacije s biračima i nova energija koju su donijeli u javni prostor, Možemo u Zagrebu čine potentnijim i od SDP-a i od HDZ-a, ali i, posebice, Stranke rada (u holdingu) i solidarnosti (s odanom glasačkom bazom).

Sve je, da ponovimo, bilo prokleto jednostavno: dvije liste, jedan kandidat i... I onda su se u SDP-u sjetili da su oni stariji, infrastrukturno snažniji i da su nacionalni i lokalni izbori isto. Problem je, naravno, što nisu.

Pisali smo ovdje, pa tako dvadeset sedam puta, kako je dugoročna perspektiva zeleno-lijeve koalicije strateško partnerstvo sa SDP-om na nacionalnom nivou. Ne s bilo kakvim SDP-om, već s oporavljenim, ideološki izbrušenim, kadrovski osvježenim i više lijevim nego u cijelom ovom stoljeću. Ojačali SDP, drukčije rečeno, treba jako Možemo koje iz te pozicije može, prvo, pomoći općem skretanju ulijevo, a onda biti i korektivni faktor većoj stranci sklonoj lutanjima.

U Zagrebu za sada vrijede neka druga pravila i njih je Tomašević svjestan u istoj mjeri u kojoj Peđa Grbin i njegovi nisu. Kako, da i to ponovimo, Možemo više treba njima nego oni zeleno-lijevoj koaliciji koja, pri tome, ima respektabilnog gradonačelničkog kandidata, trebalo je ući u otvoreni i bespoštedni sukob sa zdravim razumom, postaviti se paternalistički i, u konačnici, upropastiti lijepu priliku za oporavak stranke u kojoj nikako da nauče da su im loši lideri predstavljali problem, ali i da su imali još neke, ma mnoge.

Od SDP-ove zaguljenosti oni ne mogu dobiti ništa, ali može profitirati Milan Bandić. HDZ i Most su mu ionako servirali svoje gubitnike, SDP-ovi i drugi kandidati i kandidatkinje centra i lijevog centra mogu tek otežati posao Tomislavu Tomaševiću kojeg će, osim ako se ne žele samoubiti, socijaldemokrati svakako morati podržati u drugom krugu glasanja, samo je pitanje hoće li tada Bandićeva prednost biti dostižna - ona prednost koja bi, sasvim sigurno, bila manja da na Iblerovu trgu ponekad pomisle da stvarnost nije ono što oni vide kada se okupe u stranačkim prostorijama.

Ukoliko u najvećoj oporbenoj stranci zbilja vjeruju da je Možemo nastalo samo zbog nezadovoljstva Zoranom Milanovićem ili Davorom Bernardićem, te da su u zeleno-lijevoj koaliciji spremni da ih socijaldemokrati usisaju i pretvore u svoju tihu frakciju, onda im hitno treba ozbiljan medicinski pregled. Ako, pak, misle da su novi predsjednik i sjećanje na bolju prošlost te stranke dovoljni za rast rejtinga i prateće pozitivne posljedice, onda je pitanje može li im i medicina pomoći. Ukoliko ne shvaćaju da će ova ucjena dio njihovih potencijalnih glasača preusmjeriti ka Možemo, onda je odgovor na prethodno pitanje negativan.

Tomislav Tomašević i Možemo najozbiljnija su prijetnja aktualnoj zagrebačkoj vlasti iako još uvijek nemaju ni program niti vidljive konture kampanje. Socijaldemokratska partija, međutim, nema ništa osim deluzije o vlastitoj snazi, važnosti i kadrovima kojima je za pobjedu dovoljna dobra volja, novi sako i kravata crvene boje.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu