Ovogodišnja Alka? Ocjena dva

„Ajde, bar je sve prošlo u redu. Nije bilo pizdarija“. Tim je riječima jedan od Sinjana neposredno nakon 298. Alke komentirao cjelonedjeljno događanje s trosatnom završnicom održanom na temperaturi koju živa u jeftinijim toplomjerima nije izdržala.

A i kako bi itko, pomislit će svatko dobronamjeran, po najvećoj ovoljetnoj žegi poželio rušiti državu?  

E pa da ste bili ovdje prije deset i kusur godina vidjeli biste kako je po istom takvom zvizdanu iz više desetaka autobusa dolazila naručena publika iz svih dijelova Hrvatske da bi u režiji ondašnje opozicije predvođene Ivom Sanaderom i ojačana desnokonzervativnim krilom Katoličke crkve počela pripremati teren za nasilno svrgavanje nenarodne vlasti.

Tuklo se tada po izdajniku predsjedniku Stjepanu Mesiću i još žešće po komunjari premijeru Ivici Račanu, koje su trebale pojesti „crne vrane“. Zazivala se Gospa Sinjska da uzme Stipu, a vrati Franju. Tukao je tada iz svih oružja i alkarski vojvoda Ante Kotromanović, koji je na jedvite jade – mučeći se ne samo s konjem nego i s arhaičnim rječnikom u govoru što mu je napisan u sinjskom franjevačkom samostanu – uspio izmucati prijetnje koalicijskoj vlasti pred pravovjernom publikom koja je s neskrivenim ushitom dočekala ono što je uspjela razumjeti.

Pristojan se domaći svit pritom crvenio, a ono malo stranaca s upitnikom iznad glave pitalo se kako je mlađahni vojnik čiji su lik na majicama preko crne halje nosile švore skandirajući pritom njegovo ime, tako rano dospio na listu blaženika.

Nije danas aktualni ministar obrane jedini iz velike alkarske svite koji je promijenio kaput u proteklih dvadesetak godina. Mnogi su mijenjali političku ideologiju kao što nogometaši mijenjaju klubove i svaku od njih zagovarali kao da su je isisali s majčinim mlijekom. Sa svakim je njihovim transferom ugled ionako politički prostituirane Sinjske alke dodatno padao. Još od 1990. godine, kada je alkarski barjak preko noći zamijenjen onim Gospe Sinjske pod kojim su odmah ničice popadali dojučerašnji istaknuti aduti SKJ, sve do 2001. kada je Mesić postao „Vaše Visočanstvo“, a među nepravovjernim kopljanicima provedena čistka. Ove su godine, eto, „pizdarije“ izostale.

Pitanje je zašto je jedna manje-više zanimljiva tradicijska svečanost, zapravo folklorna igra na konjima u spomen na davnu i povijesno krajnje sumnjivu pobjedu nad osmanlijskim osvajačima postala toliko politički relevantan događaj da pola države sa strepnjom iščekuje što će reći neki tamo alkarski vojvoda čiji ne samo politički nego i osobni utjecaj ne prelazi granice nevelike Cetinske krajine i za kojeg nitko prije ni poslije tog narodnog derneka nije čuo.

Kao Sinjanin, ne znam odgovor.

Mogu pretpostaviti da u sezoni kiselih krastavaca, kada mediji boga mole da poskoči barem temperatura, jer se onda nešto ipak dogodilo, pa se može izvještavati o „nezabilježenim vrućinama koje ne pamte ni najstariji stanovnici Ludbrega“, čak i ovakvi događaji – koji bi trebali biti zabava za turiste sklone etnografiji – mogu postati politički važni.

Mogu zaključiti da deset tisuća ljudi koji se na plus osamsto gužvaju na daskama što ih organizatori iz nepoznatih razloga nazivaju tribinama, plus trosatni televizijski prijenos s milijunskim auditorijem, plus naslovnice sutrašnjih novina – mogu poslužiti za solidan PR i plasiranje političkih poruka.

Mogu shvatiti i da je Sinj blizu obali, pa je političarima zgodno jednu kolovošku nedjelju provesti u druženju uz besplatnu i iznimnu spizu sastavljenu od vrhunskog pršuta, božanstvene pašticade, nevjerojatnih arambaša i nedostižne janjetine.

Sve to mogu nekako prihvatiti.

Ako su gladni pažnje i spize, neka se zasite i jednoga i drugoga, ali pod uvjetom da od Sinja ne dolaze praviti politički grad slučaj u kojem žive zadrigli desničari kojih se treba kloniti. Neka se drže svoje svečane lože i obnovljenih Alkarskih dvora, pa onda hodočaste kod Zorica da se prejedu pečenoga i napiju vinčine.

Jer, Sinj je ionako grad slučaj. Socijalni. U središtu Dalmatinske Zagore radi samo nekoliko tvrtki, sve ostale su propale. Uglavnom tiho, bez upletanja medija koje je zainteresirao tek slučaj Dalmatinke. Po bilo kakav posao, osim u javnim i državnim službama, mora se u Split jer ga ovdje, osim za one uključene u Viteško alkarsko društvo, jednostavno nema. Čak ni ulazak u povorku više nije jamstvo, jer viška zaposlenih ima i u policiji i u vojsci.

Jedino što uspijeva, a po čemu se Sinj ne izdvaja od ostatka Hrvatske, brojni su trgovački centri (Super Konzum, Kaufland, Getro, Mercator, Lidl...) i još brojnije banke (Zagrebačka, Privredna, Splitska, Erste, OTP, Centar, HPB...), koje su zauzele najbolje gradske lokacije, pa su tako dvije od njih svoje poslovnice smjestile u same Alkarske dvore.

Nema u toj društvenoj slici nikakve romantike. Uglavnom tuga i jad. Vlaška sirotinja i ljudsko beznađe. Tek nešto manje nego tamo šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su ljudi bez ikakve perspektive za zaposlenjem s tog surovog krša odlazili u Njemačku.

Ipak, ima u sinjskoj priči i nešto dobro. Socijala je plodno tlo za nastanak rock bendova. Tako je zadnjih godina u Sinju u okviru nekoliko neprofitnih organizacija koje neumorno organiziraju različita događanja nastalo više grupa koje polako počinju izlaziti iz lokalnih okvira. Trenutačno je favorit skupina M.O.R.T., inače pobjednik Demofesta, festivala mladih bendova koji se pod okriljem srpskog Jelen piva i MTV-ja ove godine održao u Banjoj Luci. M.O.R.T. je iza sebe ostavio drugoplasirane Slovence i treće Makedonce, što mu je omogućilo da dobije pet tisuća eura za snimanje prvog albuma i promociju putem MTV-ja.

Možda do tada svladaju probleme koji ih muče jer, kako je rekao legendarni rock kritičar Petar Janjatović, zvuče raspadnuto, pa je očito da su se jedva skrpali jer ne znaju svirati. Ipak, imaju karizmu i dobre pjesme.

E, taj bi Sinj trebalo podržati. O takvom kreativnom Sinju treba pisati i pomoći mu da nadraste one stokilaške kopljanike koji po četedeset godina galopiraju bezuspješno gađajući mali prsten. I njima se samima sve to skupa već pomalo gadi. A kako i ne bi – s gotovo šezedeset na leđima teško je glumiti konja i unucima, a kamoli neustrašivoga viteza golemom auditoriju. Ali, strah od gubitka teško stečenih privilegija ipak je jači. Zato ne treba čuditi što je u nedjelju jedan takav „teški“ kopljanik na pitanje prijatelja kako je prošao u trećoj trci, brišući znoj s čela ispod šubare rezignirano odgovorio:

„Dva. Ka i u školi!“