Pišanje u lonac

pisanje-u-lonac-7747.jpg

Matijanićeva mučna smrt krunski je argument da je čitave svoje novinarske karijere imao neporecivo pravo. Neizmjerna je žalost što nije doživio da mu je država to napokon, mada na stravičan način, priznala
Matijanićeva mučna smrt krunski je argument da je čitave svoje novinarske karijere imao neporecivo pravo. Neizmjerna je žalost što nije doživio da mu je država to napokon, mada na stravičan način, priznala
Foto: 
Index.hr

Država nije baš najbolje razumjela da joj je Matijanić svojim sjajnim tekstovima u kojima je otkrivao afere, razbucavao samozvane velmože i glasno i jasno upozoravao na nebrojene krive Drine činio dobro. Štoviše, samu je državu nalazio krivom Drinom, trudeći se izravnati je svojim oštrim perom

"Nije to za bolnicu, neka piša u lonac kraj kreveta, onda prolijte u zahod", tako je Andrei Topić, novinarki Indexa, u telefonsku slušalicu rekao nezainteresirani ženski glas hitne infektološke u Splitu svega nekoliko sati prije nego što je tragično, puno prerano preminuo njezin životni drug, također novinar Indexa, Vladimir Matijanić.

„Neka piša u lonac”.

To je sve što su Andrei imali reći nakon tri dana Vladimirove agonije u makabričnom kolopletu kovida i nekoliko imunoloških bolesti. Imali su još jedan iznimno koristan savjet poslije tri dana sumanutog nazivanja hitnih i imunoloških službi pa su tako za Matijanića koji više nije mogao ni jesti ni piti ni stajati ni sjediti ni ležati, uz neizdrživu bol u mišićima i iskašljavanje sluzi procijenili da „nema potrebe” da ga odvezu u bolnicu.

„To su normalni simptomi, nek pije tekućine i jede slane štapiće", tako su joj rekli dok joj je Vlado umirao pred očima.

"Gospođo, to je sve normalno. Jedino ako ne može disati dovozi se u bolnicu", prisnažili su.

Pišaj u lonac i jedi slane štapiće, poručila je velevažno struka umirućem čovjeku koji je preostalim minimalnim atomima snage nekako vukao svoje zadnje udisaje.

To make long story short: Vlado je umirao, Andrea je bdjela, brinula, liječila kako je znala i umjela sve dok mu nije bila potrebna ozbiljna liječnička intervencija i skrb, tražila pomoć, molila nadležne, sve do u detalje po n-ti put objašnjavala njegovo zdravstveno stanje, preklinjala, zapomagala, plakala, vrištala, urlala, a njima su bili godišnji, praznici, blagdani, fjaka i histerična žena koja ih telefonski maltretira. I Vlado je dok ga je držala za ruku otišao u najgorim mukama. U najboljim godinama u kojima je imao još toliko dobra dati ovom društvu i državi.

Država, za istinu reći, nije baš najbolje razmjela da joj je Matijanić svojim sjajnim tekstovima u kojima je otkrivao afere, razbucavao samozvane velmože i glasno i jasno upozoravao na nebrojene krive Drine činio dobro. Štoviše, samu je državu nalazio krivom Drinom, trudeći se izravnati je svojim oštrim perom.

I njegova mučna smrt dala mu je krunski argument da je čitave svoje novinarske karijere imao neporecivo pravo. Neizmjerna je žalost što nije doživio da mu je država to napokon, mada na stravičan način, priznala.

Matijanić je bio novinarčina od one sorte koja se nije ženirala popu reći pop, a bobu bob, i to nimalo ugodnim i milozvučnim vokabularom. I nije pišao u propisani lonac pa su stoga valjda izostali tronuti, uglavnom licemjerni telegrami sućuti onih što vole da ih se naziva državnim vrhom kada je riječ o pripadnicima žurnalističke sorte. I bolje da jesu, Matijanić bi ih prezreo i vjerojatno se pitao gdje je, dovraga, pogriješio.

Da nije pogriješio potvrđuje i besramna reakcija ravnatelja Zavoda za hitnu medicinu Splitsko-dalmatinske županije HDZ-ovca Lea Luetića, nakon bolnog i mučnog svjedočanstva Andree Topić o umiranju njena životnog partnera dok je hitna služba ignorirala njegovo letalno stanje, koji je lakonski, potpuno bezosjećajno i neempatično, čak bez minimalnog pokušaja makar i licemjerne kurtoazije i sućuti, ustvrdio „čujte, svatko ima svoje iskustvo”.

Ne manje sramotna je i facebook objava splitskog kirurga Hrvoja Tomasovića, također HDZ-ovca, koji je pokojnom Vladi posprdno poručio da ”tko mu je kriv što je bio pošten i što nije imao vezu i nije očito bio dobar ni sa svojim jugo-doktorima pa je umro na dosta blesav način”.

Istina, Matijanić nije štedio baš nikoga, s lijeva na desno pa natrag, svaka mu je stranka bila na radaru. Nije se libio udariti ni po Hrvatima ni po Srbima, nagaziti svakog krpelja i zlosretnika, od načelnika najmanje općine pa do šefa države, sve uz argumente i temeljito provjerene činjenice. Od onih opakih i žilavih je bio. A takvi u pravilu skončaju s preporukama za pišanje u lonac i grickanje slanih štapića.

Sve što je na kraju dobio od države koju se trsio činiti boljom i pravednijom za svako čeljade inspekcija je Ministarstva zdravstva u splitskoj hitnoj službi i izvidi policije i DORH-a postoje li elementi kaznenog djela nesavjesnog liječenja. Njemu to više ništa neće značiti, možda njegovim najbližima malo pomogne u borbi s neizrecivom tugom i boli dođe li se do pravde i istine i kazne za smrt do koje nikako nije smjelo doći da su sustav i ljudi koji ga čine uredno radili svoj posao.

Vladimir Matijanić nije pišao u lonac. Nije mogao. Možda nije htio, nikada nećemo saznati.

Ali nećemo pretjerati kažemo li da treba pišati na državu u kojoj su ovakve užasavajuće tragedije moguće.