Pjevač, manje od pjevača i više od pjevača

Posljednje su dane obilježili slučajevi tri paradigmatska pjevača, svi pričaju u koordinatama tog trokuta. Ukoliko je dvojicu među njima uopće moguće nazvati pjevačima, svakoga iz njegovog razloga.

Da se veličanstveni ispraćaj pjevača Olivera ostvario kao inverzija veličanstvenog dočeka srebrnog fudbalera Thompsona – o tome se napose govori na svakom ćošku. Njih su dvojica doista antipodi. Thompson je polarizacijski, jedni ga obožavaju (loše svjedočeći o sebi), drugi ga se gnušaju (ako imaju gram mozga), dočim Olivera svi vole (čitava populacija, sav spektar po Gaussu). Dok je Oliver bio gospodin u najboljem smislu riječi, Thompson je oduran smrad, bard primitivizma, sorta gnjide. Ne može ga se nazvati pjevačem zato što ne doseže do te kvalifikacije. Thompson je uvredljiv u najgorem smislu riječi, rasističko-fašističkom, govora mržnje; Oliver nikad nije nikoga uvrijedio.

Pa nam se Oliverova vrijednost još najbolje ocrtava kao kontraslika onome što je danas došlo kao nacionalna estrada: "Nekad, pjevači su imena dobijali po Oliveru Twistu", piše jučer Dežulović. "Danas ih nose po strojnim puškama. Nekad pjesma nije smetala. Danas uživamo kad pate onima kojima smeta."

NIJE NIKOGA UVRIJEDIO

Naslušao sam se toga jučer i danas: nije nikoga uvrijedio. Veliki umjetnik zato što tolike stihove otpjevao – a nikoga nijednim uvrijedio, povrijedio, sablaznio, naljutio, rasrdio, učinio da nekoga zaboli. Sve-inkluzivan. Evocirao je Dežulović i vlastiti Oliverov odgovor o tajni njegove duge sveprisutnosti u našim životima: "Ja nikome ne smetam."

Bilo ih je i s drugačijim umjetničkim programima. Thomas Bernhard, recimo – Nestbeschmutzer. U jednom eseju, Louis Begley smješta Bernharda uz bok Gombrowiczu i Celineu, po toj nestbešmucerskoj poveznici da je, kaže, veličina sve trojice u tome kako pakosno su uživali "u pljuvanju svojih zemljaka i u ogoljavanju šuplje razmetljivosti svojih zemalja". Ili Nietzsche: "Moja riječ treba da poput rila vepra razdere samu osnovu duša vaših; hoću da budem za vas raonik." (Što da se lažemo – to se meni više sviđa, to ja cijenim.)

Viralnom je postala slika s Oliverove komemoracije s paradom političarskih raga u prvom redu, čak se i rodbina morala stisnuti da napravi mjesta za njih. Ali u čemu promašuje unisoni kor koji svu dramu prizora iščitava u nezajažljivosti političke elite (gore od rulje) – zgražajući se nad njima što su se ugurali i da im nije tu mjesto, itd.? No, pa to su nabiguzice i vucibatine od profesije, čemu čuđenje, samo zato i jesu tu. Impotentno je zdvajati nad njima i njihovim potezom. Nemjerljivo je produktivnije pitanje: kako to da im nije smetalo nacrtati se te blaženo zasjesti u čast pokojnika? I ima li to kakve veze s onim programatskim "ja nikome ne smetam"?

Napravljeno je veliko pitanje od toga da bi bulumenta Oliveru po svoj prilici zasmetala, ne bila mu skroz po volji i ukusu, koji bi kao gospodin od čovjeka takvo što od sebe otklanjao. Bilo je paralela i s Arsenom, čiji je rođendan pao dan prije Oliverovog umiranja. Nijedan, govori se, ne bi odobrio taj overkill s političarima, topovnjačama i paradama. Jedan bi se otrovno narugao, drugi dobrodušno nasmijao, ali obojica bi umakla, odbila sudjelovati u kravalu. Ali nije pravo pitanje bi li njima smetalo. Pravo je pitanje, ponovit ću ga, zašto smeta ili ne smeta ovima s druge strane: kako to da koncelebriranje mise Oliveru ne predstavlja problem recimo eliti nabiguzica i vucibatina?

Ono što je i Dežulović propustio imenovati (završivši s poantom u tome da nekad pjesma nije smetala): osim ka vrlini – u kontraslici prema thompsonovštini, s uživanjem kad pate oni kojima smeta – nesmetanje nikome može odvoditi i u minus. Što ćemo s time da bi pjesma baš i trebala smetati, zaboljeti neke?

Zamislimo iste te užegle, prostačke njuške državnog vrha na ispraćaju Arsena (da kojim slučajem nije izričito otklonio sve osim obiteljskog ispraćaja). To je ono što meni (osim Štulićevog stiha "seljačine uvijek u prve redove") prvo prolazi kroz glavu kad gledam sliku s komemoracije: da nije slučajnost što prije tri godine nije tako bilo. Nezamislivo je. I to ne valjda zato što je Arsen imao nešto nepoželjnih krvnih zrnaca, nego prije svega zato što je Arsen imao tu neugodnu osobinu koju Oliver nije: smetao je; njegov je prosede bilo rilo vepra. Nekakav Njonjo tu iz vlastitog skanjivanja ne bi htio ni imao što tražiti, dapače, boljelo bi ga, jer radi se o rilu koje ga direktno proburazuje, kojem je on među metama; jasna stvar da mu neće doći u prvi red na svetkovinu.

Ali razliku ne treba svoditi na spremnost da se pljune u lice vlasti i političarima. Ja pjevam da mi prođe vrijeme... ta slojevito ironična pjesma, koja jednim potezom uzima na zub i one što pjevaju tek da im prođe vrijeme i suviše bukvalističke zahtjeve za angažiranom umjetnošću – kaže baš sve o tome. Nije na kantautoru da bude politički novinar. Niti je kunst u tome da rilom smetaš tek političarskim njuškama i uglednim kriminalcima. To mogu i drugi, vjerojatno bolje. Što je s proburaženjem ostalih? Samo da nema uigrane sprege visoke politike i niskog podzemlja, cvalo bi cveće u naše preduzeće?

Ja pjevam da mi prođe vrijeme

aha - i ni na šta ne mislim

Ja pjevam tek da nešto radim

aha - da ispunim dan

Ja pjevam tek da mi prođe vrijeme

aha - i da zaradim nešto

Jer ja znam da svak na kraju svoje pjesme

aha - je ostao sam

Činili su to i prije mene

aha - još bolje moj stari

I nikada ništa nije mijenjalo stvari

aha - pa neću ni ja

I zato su mi smiješni Donovan, Dylan, Antoine i drugi

aha - angažirani pjevači

Jer ja znam da nikome ništa ne znači

aha - taj nemirni glas 

ČUDNA, MRAČNA, OPASNA SNAGA

To me podsjeća na jednu prigodu, ima tome već, kad je Nataša Govedić kenjkala (po) Krleži. Što ju je smetalo? Ah, same-old-same-old: Krležina "hamletovština", salonskost u ljevičarenju. No, s malo težim riječima. Naslov članka: "Krležina demonizacija slobode govora". Opa! Tražeći od glumaca koji igraju Na rubu pameti "osobniju konfrontaciju s Krležinom filozofijom", umjesto da slijede "defetističke tonove Krležina teksta", "Krležinu ideologiju sigurnoga gubitništva ako se usprotivimo kriminalnom režimu". Strahovito je ljuti što su njegovi likovi "heroji beznađa i nemoći, a ne heroji revolta", koje obilježava "nepovjerenje u likove koji ih okružuju", što je pokazao "da glas savjesti i zdravog razuma nema nikakve šanse zaživjeti kao politička i etička norma", što naglašava "PORAZ slobode mišljenja i slobode govorenja", što pobuna biva prikazana "tek kao sofisticirana verzija samoubojstva", što "Krležin tekst ne samo da progovara o determinizmu straha, nego nas i svim snagama nastoji obeshrabriti od ičega nalik Doktorovoj avanturi istinoljublja". Sublimirano u apel glumcima: "Kad nas već Krleža toliko uporno i sumorno zastrašuje, mislim da bi ga vrijedilo igrati pod znakom kritike ideologije drhtanja."

Onaj tko u Krležin tekst učitava apologiju straha i drhtanja ili odvraćanje od postupanja poput Doktorovog – nije čitao istu knjigu kao ja. Pa valjda nije napisano na našem jeziku djelo koje bi više promoviralo to o čemu Govedić da odvraća! Bože svašta. Salonskim ljevičarima ona zamjera što "njihov socijalni ugovor otprilike glasi ovako: 'Ravnodušan sam prema zlu, dakle postojim'." Ali sve što ona tu stavlja na dušu Krleži, sluša zapravo iz Doktorovih ustiju, koji dijeli Krležino postavljanje, a nije li upravo Doktor taj koji je pljunuo Domaćinskom u lice – kako mu onda prikačiti ravnodušnost? Pa baš on jedini je napravio što drugi nisu – ali onda ćemo od svih njega ići prozivati za grijeh nečinjenja? Nema smisla.

Nesporazum je samo u definicijskom opsegu onoga naspram čega se ustaje, kontra čega se angažman događa. Govedić ga poglupljuje tako što ga reducira. Već "zlo" kao izbor riječi me pomalo žulja i smatram ga indikativnim za uslijedjelo zabrijavanje. Domaćinskom bi se moglo prikačiti svojstvo baš zla, da. No, je li sve što je predmet kritike nužno – zlo? Ili drugačije rečeno – je li samo zlo ono što treba biti predmetom kritike? Na tom tragu, Govedić vrši svoju redukciju: rečeno društveno zlo opisuje kao "sav taj kriminal", kao "sustav nepravde", kao "kriminalni režim", kojem se valja usprotiviti, nalazeći k tome "prikladnim podsjetiti da su mnogi reformatori uigrane javne korupcije PREŽIVJELI odluku da ne sviraju o zajedničke gusle s kriminalcima". Nju zadovoljava da antagonist – kojem se onda treba suprotstaviti i sav je prijepor samo oko toga hoćemo li se na tome angažirati ili nećemo – nosi ime kriminal/korupcija. I to je to. Sva ostala ekipa je odriješena. Što može biti legitimno gledanje, ali je neshvaćanje pročitanog i nametanje autoru što je on htio reći pa u tome zakazao.

U one protiv kojih Doktor ustaje, kao protiv društvenog problema, u prvom redu spadaju možda skroz građanski pošteni likovi poput same njegove persone donedavne, gospoda doktori koji "nikad u životu ni kutiju sardina nisu kupili na dug" i koji su "spavali jedino sa svojom zakonitom gospođom". Te svih poštenih malograđana, filistara i cilindraša – za proburaziti rilom vepra, razderati samu osnovu duša njihovih. "U svijetu malograđanskih bluna oko mene nastala je nevjerojatna uzbuna. Ti ljekarnici, književnici kućevlasnici, ti kavanari i upravitelji dječjih skloništa i sirotišta, ti trubljači i internisti koji svi gmile jedni preko drugih, koji se svi svrdlaju jedni u druge, koji se tove kao trakavice u tuđim crijevima i vrve kao crvi po trulim lubanjama, sva ta djeca kišobranara i muzikanata, ti troimeni i tropridjevni glupani u sjeni naših velikih imena, zvjezdoznanci koji kradu drugim zvjezdoznancima tekstove, krijumčari kokaina, krivotvoritelji radničkog osiguranja, ciglari, vlasuljari, umirovljeni vojni suci, svi su se oni uznemirili od pomisli da među njima živi i diše jedan njihov najprosječniji sugrađanin koji umije da ih prekine u pola rečenice, da im skine šešir i ostavi ih nasred ulice pošto im je izazovno okrenuo leđa i otplovio niz drvored kao lađa pod svojom vlastitom zastavom."

Niti je na Krleži da bude Eliot Ness, jebemu, niti je to što ga muči svodivo na zlo kriminalnih i korumpiranih. "Primjećivao sam da su ljudi pod svojom maskom zapravo nesusretljvi, hladni, okrutnoindiferentni spram svega što momentano ne spada u sferu njihovog neposrednog interesa, da su ograničeni, dosadni, nametljivi, (...) da se majmunski slijepo, ograničeno, praznovjerno, tašto, slavohlepno guraju za životnim probicima (uglavnom probicima crijeva i tjelesne udobnosti) i, u takvim potištenim, zapravo vidovitim raspoloženjima, ja bih se odbio od tog ljudskog žamora jer mi je u štali s tim preživačima i dvopapkarima postajalo od vremena na vrijeme suviše zagušljivo." Ne tek od (ne)dokazanih kriminalaca, dakle – niti bismo mogli govoriti o zlu – nego od "ljudskog žamora" uopće: "Okruženi smo glupanima, kućevlasnicima, vlasnicima tvornica soda-vode, gospodom građanima i malograđanima koji nose suknene melone na glavi kad se međusobno pokapaju, i što može čovjek takvom jednom svom bližnjem sugrađaninu, takvom uzor-rodoljubu u članu središnjeg odbora te i te stranke, koji je gradski otac, vijećnik, tvorničar, dobrotvor i javni radnik"...

"Možda Doktorov 'pad' s najviših balkona bogataških trokatnica društvene himbe prati i apsolutna mizantropija, a ne samo pravednički bijes" – razotkriva Govedić. Pa dobro jutro! Ne "možda" nego je mizantropija osnovna stvar koju tu treba ubrati, koju nam Krleža tu nudi – ni u kojem je trenutku ne krijući (pa da bi je angažirani kritičari trebali prokazivati), glasno je i eksplicitno donoseći na stol, kao samu poantu djela. Temeljna misao romana je da okružen ljudima koji nisu pošteni prema sebi, čovjek može pribjeći poštenju jedino tako da spram njih bude "mizantrop", u vidu netrpeljivosti prema tim praksama, pa ako i beznadno, s tek kutijom olovnih slova. Arhitema: što se događa kada netko – čisto iz fascinacije i iz nemoći ustuknuća ("ja sam, fasciniran bezazlenošću svoje male istine, osjetio kako bi podvući rep u tome momentu značilo doista pasji nestati pod stolom, a da postanem pas upravo onog momenta kada sam nakon pedeset godina prvi put izrekao ono što mi je izgledalo ljudski logično, to nisam mogao") – proba s istinom tjerati javno do kraja? "Godinama živio sam u našem smrdljivom zvjerinjaku gotovo gluhonijem, pritajen i povučen u sebe kao puž i pravi puzavac, i godinama sam razmišljao o gluposti ljudskoj, osjećajući mutno kako iz raznih ljudskih postupaka izbija čudna, mračna unutrašnja snaga koja ljude smeta kod svake kretnje, koja ljudima nikako ne da da požive potpuno i neposredno, jedna opasna snaga zapravo, koja ljude truje i rastvara"...

Ono što tu zovemo mizantropijom ne odnosi se na netrpeljivost prema zbiru pojedinaca i njihovih osobina, nego prema društvenom mehanizmu koji ima vlastitu logiku i ostvaruje se neovisno o kvalitativnom materijalu individua koji ga čine. To je ta čudna, mračna, opasna snaga, koja je uvijek prisutna... Ništa tu Krleža ne izmišlja da bi živcirao Natašu Govedić. Jung je pisao o jastvu i personi, Heidegger o bezličnom Se, Arendt o banalnosti zla, itd. – sa zajedničkim nazivnikom u proširenju imena problema s individualnog zla, kriminaliteta i monstruoziteta na široke prostore društvenog mehanizma – a i još Diogen je znao reći: tražim čovjeka. Sloterdijk je Diogenovim tragom čak ispisao cijelu jednu povijest fenomena, kao povijest cinizma (skužimo i da cinizam tu nije prispodobljen uz mizantropiju, nego upravo uz pristajanje uz ljude oko nas i njihove poštovane idealne vrijednosti, dok je "mizantropsko" rilo koje ih hoće razoriti kiničkog soja).

S OVIM MOJIM LICEM STRANCA

U svojoj staroj pjesmi, Arsen se (auto)ironično našalio s izvodom po kojem bi zato što je umjetnik u biti salonskog, hamletovskog tipa – te ne spada najstrože u angažirane pjevače po mjeri kakvu bi možda zahtijevala Govedić – odmah značilo kako je netko tko pjeva da mu prođe vrijeme, tek da nešto radi, da ispuni dan i da zaradi nešto. O, radilo je njemu rilo vepra, baš kao i Krleži!

Nezamislivost za njega ispraćaja poput ovoga za Olivera ne sastoji se samo u tome da bi nezamislivo bilo vidjeti hadezeovske njuške u prvom redu, nego i da bi napunio rivu, bio tako konsenzualno prihvaćen i omiljen od svih. "S ovim mojim licem stranca"... Nije poetizirao svačija iskustva, nego svog tipa čovjeka, stranca među ljudima, od kojih je – i povrh neopjevavanja ih, sa svim mitološkim općim mjestima, poput Olivera što je činio – još i uzimao izričitu distancu. Podozriv prema njima – ili točnije, prema čudnoj, mračnoj, opasnoj impersonalnoj snazi za koju je znao da im prebiva u pozadini – ne krijući da mu nije do bratimljenja, sarkastičan, inokosan, povremeno i neprijateljski nastrojen, ili kako se to nekad kaže, "mizantropski". Nije baš bio u dobre s narodom. Jer rilo vepra: znao je taj ujesti, ubosti, uvaliti kajlu – smetati – i lako što bi se neki uguženi njonje osjetili nelagodno s tom umjetnošću, proburažavanima i raskrinkavanima, ali isto bi vrijedilo i za mnogog hrvatskog čovjeka, o bezličnom Se da i ne govorimo. Najbolje još da će mu dolaziti na sprovod!

Logična je stvar: prema filistarskim narodnim masama, Arsen nije bio nešto dobar ni simpatična lica, pa ga filistarski narod i ne voli tako ludo kao Olivera, koji mu je bio super i mazio ga, medom ga hranio.

A nije da bi se i poželjelo isti takav tretman za Arsena. U tome bi nešto skroz krivo zvonilo. Opravdana je paralela koja ja također povlačena na lokalnoj razini: da isti taj Split Smoji bome nije upriličio čast kao Oliveru, štoviše, vrlo se ružno prema njemu ponio. A zar ćemo Smoju okarakterizirati kao manje zaslužnog velikana od Olivera? Ali nije to pitanje zasluživanja. I opet logična stvar: ta i Smoje je bio Nestbeschmutzer – reklo bi se onda "mizantrop", premda to uopće nije to – i zar bi s tim na umu i bilo moguće da bude prihvaćen poput bezopasnog, koncilijantnog Olivera? Ne samo što je to iluzorno očekivati nego bi predstavljalo i alarm da možda nešto nije u redu s njim... U njegovom bih slučaju to doživio kao naznaku da se Smoji potkrao feler u bivanju Smojom. Samo izuzetni oliveri i samo vrlo loši smoje ili arseni mogli bi završiti konsenzualnim odobravanjem. U biti je smoja ili arsena da budu takvi da to ne bude moguće.



Ne gledam Olivera preko nišana, daleko bilo. I ja ga volim kao i svi – to je valjda upisano u neizbježnost. Ni meni nije smetao, kao ni ikome. Dapače, uživam u nizu njegovih pjesama. Gospodin čovjek, okej mi je to. Ne uzimam mu za minus ni kao pjevaču što nije imao lice stranca niti ikakvo rilo u sebi kojim bi konstruktivno povrijedio duše bilo njonja bilo šire populacije. Senzacionalan u svome zanatu – i treba honorirati kako ekstraordinaran zanatlija je bio. Konzekvenca svejedno postoji: Oliver je fenomenalan pjevač – ali i samo to, ne može biti ništa manje ni ništa više od toga.



Kao ni Thompsona, ni Arsena nije baš moguće tek tako nazvati pjevačem, ali za razliku od Thompsona, kojeg nije moguće zato što je manje od pjevača, ne doseže tu ulogu, kod Arsena je to s obratne osnove: zato što je transcendira, više je od pjevača. Prije nego pjevač, on je par excellence autor, kreator, netko tko je djelovao iz mozga, tip iz roda kentaura, koji pali reflektore i sve vidiš. Oliver? Ne... određeni osjećaj nelagode koji mi, uza svo poštovanje prema njemu, dolazi pri svjedočenju svom ovom urnebesu obogotvorenja u službenog nacionalnog genija je upravo u tome što on, u svojoj interpretatorskoj fenomenalnosti, nije međutim ničime transcendirao bivanje interpretatorom: ništa paljenje reflektora, ništa rilo, nijedan se atom naših lažnih vrijednosti nije zatresao od njegovog zlatnog glasa.