POCAHONTAS (božićna priča)

Stavili mi sliku u novine, reče čovjek u ranim tridesetim godinama kompanjonu s kojim je podizao kontejner za papir u jednom novozagrebačkom naselju. Vrata starog i zahrđalog kombija otvorili su širom kako bi u njega što brže ubacili reciklirane novine.

Pa kako, zašto, u koje novine?

A otkuda da znam, kada ne znam da čitam. Mislim da su one što imaju plava i crvena slova, reče, pa krene tražiti po hrpi slične novine tima da ih pokaže prijatelju.

Evo ove, samo su te bile skroz nove, eno ih još ima u dućanu.

Čovjek ne viši od metar i pol, kovrčave kratke crne kose, tamne kože, žbunaste brade, širokog lica i gustih obrva što mu se spajaju na korijenu nosa opsuje i pljune na pod.

Moramo što prije odavdje, možda me policija traži.

Ma ti si to nešto sve krivo, krene ga smirivati prijatelj u razdrljenoj bijeloj košulji i širokim plavim štofanim hlačama. Tko je ikada vidio da se u novine stavljaju sakupljači starog papira? I zašto bi te tražili kada nisi ništa ukrao, a sve što imaš zaradio si sa svojih deset prstiju, krene ga umirivati prijatelj, pokušavajući sakriti da je vijest o prijateljevoj slici u novinama i njega prilično uznemirila.

A da nije zbog one bakrene žice?

Ne može biti, pošteno smo je platili i preprodali, to svi rade.

A jel' ti slika na prvoj strani ili unutra, upita kompanjon glasom koji je u tom trenu odnekuda izvukao, jer mu se učinilo da bi baš na taj način i policija postavila takvo pitanje.

Unutra je bila.

Pa kako si je onda mogao vidjeti? Nisi valjda raširio novine posred dućana kao oni što se prave da će nešto kupiti, a dođu samo da besplatno pročitaju što u novinama ima, reče mu prijatelj glumeći opuštenost.

Neki čovjek, taj neki čovjek je imao novine u rukama i otvorio ih baš tamo gdje je moja slika. Ujutro je to bilo kad sam išao kupiti one konzerve i kruh. Samo sam se zeznuo što nisam vidio da je i mala ušla za mnom. Ona najmlađa. Pustila je ona moja, ali će me čuti još, i za to i za druge gluposti koje mi radi. I tako, em je sve skupo, em mi se žuri da ti ne zakasnim na dogovor, a mala k'o za inat navalila na neku glupost. Zablejala se u ono što prodaju prije Božića, znaš one male čokolade u nekakvom kartonu na kojem je Djed Mraz, i na kojem svaka ima svoj kao prozor. Jedu ih svaki dan po jednu i tako broje dane do Božića. Kažu da je to kalendar, adventski ga zovu, znaš. I jurim ti tako ja oko tih polica, psujem zbog cijena, iako, priznajem možda malo preglasno. To nikada nemoj raditi, tako nepotrebno privlačiš na sebe pažnju, i evo ti sranja, a da nisi ni trepnuo.

I dođemo tako mi na blagajnu, a red velik kao Sava nakon kiše od sedam dana. Stavim nakon nekog vremena konzerve i kruh na onu pokretnu traku, blagajnica me, majku joj njezinu, odmjeri preko naočala, pa reče: Je li to sve?

Je, kažem, ništa ne sluteći.

Jesi li siguran?

Je, kažem, a u sebi mislim, jer neću naglas da ne privlačim pažnju, nisam ja s tobom papir teglio da mi govoriš ti.

A mala, mala nema ništa, upita me opet i stane se cerekati.

Kakvo je sad ovo sranje, pomislim, što bi mala imala, uz mene je cijelo vrijeme?

Neka raskopča kaputić pa da vidimo, reče opet ova, jadna mu majka koji je doma ima.

Okrenem se prema maloj da joj vidim lice, ako me je sad uvalila u nevolju s onim adventskim kalendarom neće biti dobro. A ona, ona uopće ne gleda ni u mene ni u tu ženu. Zabuljila se negdje u drugu stranu dućana na kojoj je stajao samo neki mali njezinih godina. Tko zna kamo su joj misli odlutate? Niti čuje niti vidi što se pored nje događa. Ona ti tako stalno, kao da nije s ovoga svijeta, sunce tatino.

Primim je jednom rukom da mi ne pobjegne, zamahnem drugom kao da ću je opaliti, da ljudi pomisle da sam strog kako i treba biti prema djeci u takvim situacijama, i naredim joj da raskopča kaput. Mala se krene otimati, pa mi to bi već pomalo sumnjivo i povičem nešto glasnije da je prestrašim, da ubrzam stvar. Srce mi se paralo, ali što ću, nije bilo druge, stadoše već ljudi gunđati zbog zastoja. I pogodi što onda bi. Sad ću ti reći što bi, a ti mi samo kaži da lažem.

Odnekuda se pojavi taj fino odjeven čovjek, ništa na njemu, matere mi, nije odavalo da nije normalan. Teško mi ga je podrobnije opisati, znaš da oni meni svi isto izgledaju, ali je naočale imao, toga se sjećam. Valjda je neki učen čovjek, pomislim glupan, valjda zato što ga ni riječi isprva nisam razumio.

Približi se on nama, otvori te novine što ih je nosio, presavije ih i podigne visoko u zrak. A u novinama - moja slika. Pljunuti ja, majke mi moje.

Znate li tko je ovo, poviče taj čovjek, i stade se okretati oko sebe da svi u dućanu mogu vidjeti mene u novinama.

Znate li tko je ovo, pitam?!

Nitko mu ne odgovori.

Dame i gospodo, to vam je Isus, upravo je tako izgledao, baš kao ovaj čovjek ovdje.

I pokaže prstom na mene. Jedna se baba krene krstiti, a neki tip opsuje da je sada dosta čekanja i da treba zvati policiju.

Ponovo biste Isusa osudili, poviče onaj učeni čovjek.

Dvije tisuće godina prošlo a ništa se promijenilo nije, kaže on njima.

I raširi novine i krene čitati na glas: "Isus je imao tamnu kožu, kratku crnu kosu i žbunastu bradu".

O majke ti mile, samo što me nije srušilo. Ja da izgledam kao Isus, pa još na Advent? Nadrapat ću kao žuti zbog ovog luđaka, pomislim sad već dobrano znojan. Na malu sam i zaboravio, valjda se otrgla u toj gužvi i pobjegla van. Nešto je onda taj pričao o nekakvim znanstvenicima, o tome da nije istina da je Isus imao dugu, smeđu kosu i blijedu put i da je sada definitivno dokazano da je to izmišljotina. Isus je izgledao baš kao ovaj čovjek pred vama, poviče učeni čovjek opet.

Ako ova budala ne prestane, odnijet će me rulja do nasipa i u Savu baciti, pomislim.

Isusa bi opet dali razapeti, a barabe bi pustili, je li tako, dame i gospodo vjernici, ne prestaje onaj manijak vikati, a neka žena prestravljeno krikne.

Luđak će me skroz u govna uvaliti, pomislim. Ostalo ga nisam gotovo ništa razumio, nabrajao je neka čudna imena i nekakve slikare spominjao koji su Isusa krivo slikali. Sigurno ni jedan od njih nije taj koji je slikao mene, jer me je ovaj skroz pogodio, pomislim. Ali, otkuda u novinama moja slika, da me nije netko od konkurencije opisao, samo mi je to sijevalo kroz tintaru. Joj, samo da se nekako izvučem odavdje, a Boga molim da im nisu odali i gdje stanujem, jer ako piše, gotov sam.

Na kraju taj čovjek s novinama plati adventski kalendar koji je mala navodno ukrala pa me pustiše, ali mi zabranili da ponovno dolazim.

 I neću, nikada vam više neću ući u taj vaš smrdljivi dućan, nisam lud, mater vam nenormalnu, kažem u sebi, jer sam već i previše privukao pažnju. Izađem van, ali male nigdje. Doći će ona kad-tad doma pa će vidjeti svoga Boga. Tako sam pomislio, ali samo zato što se to tako kaže. Inače joj ne bih nikada ništa nažao učinio.

............

Devetogodišnja djevojčica duge, blago valovite crne kose, odjevena u jesenski kaputić sive boje s velikom plavom dugmadi, trčkarala je za muškarcem ne višim od metar i pol.

Čovjek kovrčave kratke crne kose, tamne kože, žbunaste brade, širokog lica i gustih obrva što mu se spajaju na korijenu nosa, mogao joj je biti otac ili stariji brat.

Djevojčici je gutala velikim očima adventski kalendar s čokoladicama na polici na kojoj ih je bilo bezbroj. Odglumi da se bezbrižno i nezainteresirano okreće plešući oko sebe kako bi vidjela gleda li je netko. I odluči u jednom trenu posegnuti za kalendarom, ali se brzo predomisli.

Ne, ne smijem ništa dirati, obećala sam, siguran sam da je to pomislila.

Rekao sam ti da nemam za te gluposti, uzet ćemo samo po što smo došli, i to je to, progovori pomalo grubo čovjek koji je bio s njom.

Djevojčica molećivo podigne glavu prema njemu, ali je nije mogao vidjeti, već joj je bio okrenuo leđa i nastavio gunđati.

Kad dođoše na red za plaćanje, blagajnica otkuca cijene pa upita glasno da je cijeli dućan čuje: Je li to sve?

Je, reče crnomanjasti čovjek.

A mala nema ništa ispod kaputića, nastavi blagajnica.

Nema, gospođo, odgovori joj.

Neka ga samo raskopča pa ćemo vidjeti ima li ili nema, nastavi žena smijuljeći se.

Nema kad vam kažem.

Idemo, idemo, vidiš da ljudi čekaju u redu.

Crnomanjasti čovjek grubo primi djevojčicu za ruku, zaprijeti joj dlanom i naredi da skine kaput, ali se dijete prestrašeno istrgne iz stiska i pobjegne van iz dućana što je brže moglo.

Mala je uzela adventski kalendar i morate ga platiti, povisi blagajnica glas.

Nije uzela ništa, majke mi, reče čovjek.

Je, je, pričaj ti što god hoćeš, vidjela sam je kako se mota oko police i da ga uzima, sigurno ga je pod kaput stavila; svi ste vi isti, konstatira stručno, a ljudi u redu kimnuše glavama na odobravanje.

U tom mi trenutku prekipi, mrak mi padne na oči, pa otvorim novine koje sam već prelistao i u njima našao zanimljiv i prigodan članak. Presavijem ih tako da se ne vide naslov i podnaslov i podignem ih visoko u zrak. Slika je prikazivala Isusa čije su lice rekonstruirali znanstvenici sa sveučilišta u Manchesteru, a nije nimalo nalikovao na ono kakvo stoljećima poznajemo. Ne, ovaj Isus nije imao dugu smeđu kosu niti bijelu put, već je izgledao identično kao i čovjek s djevojčicom što ga je blagajnica optužila za krađu.

Znate li tko je ovo, počnem svoju iznenadnu edukaciju. Znate li tko je ovo, pitam vas?!

Nitko mi ne odgovori.

Dame i gospodo, to vam je Isus, upravo je tako izgledao, baš kao ovaj čovjek ovdje.

I pokažem prstom na tog prestrašenog čovjeka.

Jedna se žena krene krstiti, a neki tip opsuje da je sada dosta čekanja i da treba zvati policiju.

Ponovo biste Isusa osudili, povičem. Dvije tisuće godina prošlo a ništa se promijenilo nije, kažem im.

Vidio sam da me čovjek zahvalno gleda, pa mu ponudim da platim i adventski kalendar. Ponudu je sa zahvalnošću prihvatio.

Vidio sam i da je djevojčica bila odsutna dok se sve to događalo, da se zagledala u drugu stranu dućana gdje je stajao dječak njezine dobi, pa se ona onda istrgla iz čvrstog stiska i pobjegla van. Mislim da nitko osim mene to nije vidio.

...................

Vidio sam djevojčicu kakvu u životu nisam. Izgledala je kao princeza Pocahontas iz knjige koju je mama donijela neki dan da mi je stavi pod bor, a ja sam je uspio krišom vidjeti.

Motala se ta djevojčica oko police s adventskim kalendarima, ali joj ga čovjek s kojim je bila nije želio kupiti, ili možda nije imao dovoljno novaca. Ne znam to točno, kao što ne znam je li joj to bio tata, ali znam da je izgledala kao da ga se boji. A on je stalno nešto vikao i gunđao, pa je i mene bilo pomalo strah.

S kolicima punim nekakvih konzervi i kruha stigli su do blagajne.

Kad su došli na red, ona je teta rekla da je Pocahontas, tako ću sada stalno zvati tu djevojčicu, ukrala adventski kalendar i stavila ga ispod kaputa.

Znao sam da to ne može biti istina, jer sam je gledao cijelo vrijeme, ali nisam uspio ništa reći jer je nastala gužva.

Njezin tata je grubo primi za jednu ruku a s drugom je htjedne ošamariti pa se ona poče migoljiti ne bi li mu pobjegla.

U tom se trenutku pojavi neki čovjek s naočalama i raširi novine u kojima je bila slika Pocahontasinog tate.

Ne znam što je sve rekao, ali je jako vikao na sve oko sebe.

Vikao je da je Pocahontasin tata Isus, i da nema više dugu kosu, jer se ošišao, ili tako nešto. 

Pocahontas je bila pogledala prema meni i u tom mi trenutku sine - uzet ću dva kalendara sada dok nitko ne gleda i istrčati van. Jednoga ću uzeti za nju, a jednoga za sebe. Prestrašim se te ideje na trenutak, ali pomislim da bi to bilo pravedno pa hitro uzmem kalendare s police i u trku glavom pokažem Pocahontas da me slijedi. Trčao sam brzo kao nikada do sada, iako sam i inače najbrži u razredu. Jurio sam kao da sam na biciklu s pet brzina i utrčao u prve garaže. Bila je iza mene. Sjeli smo na zidić onako strašno zapuhani i šutjeli nekoliko minuta dok nismo došli sebi. Onda sam joj pružio jedan adventski kalendar pa otvorio na svome nekoliko prozorčića. Strpao sam odjednom sigurno četiri čokoladice u usta. Nasmije se, pokaže prekrasne bijele zube, pa i ona učini isto. Smazali smo oba kalendara u tili čas.

Moj je tata Isus, reče s ostatkom čokolade u kutu usana. A moj je tata sada anđeo, kažem, i ponosno i tužno istovremeno. Samo, mislim da je onaj čovjek nešto pobrkao, Isus ima dugu smeđu kosu i nije crn. Izgleda ovako kao ti, upita me. Kao ti i ja zajedno. Jesmo li onda ti i ja Isus? Jesmo, kažem, i primim Pocahontas čvrsto za promrzlu ruku.