Politički atentati: od 1900. do 1913. u Europi su ubijena četiri kralja, šest premijera i tri predsjednika. Doprinos su željeli dati i Hrvati

U historiografskim zajednicama Balkana, ali i Evrope, ovih se dana vodi rasprava o tome je li atentat Gavrila Principa na Franju Ferdinanda bio čisti terorizam ili jedno u nizu anarhističkih ubojstava koja su potkraj 19. i početkom 20. stoljeća potresala Evropu. Budući da je rasprava odmakla, a rješenja s kojim bi se svi složili kao i uvijek nema, zanimljivo je propitati što se u to vrijeme događalo u Hrvatskoj i kako je hrvatska omladina reagirala na anarhističku praksu Evrope.

U posljednjih četrnaest godina 19. stoljeća u svijetu je u prosjeku ubijen jedan državnik na godinu. Od 1900. do 1913. godine ubijeno je 40 važnih ljudi. Među njima četiri kralja (od toga dva na Balkanu), šest premijera, tri predsjednika. Dvadeset osam ubojstava dogodilo se u Evropi, dok je na Balkanu bilo osam uspjelih atentata. Među njima je bilo svega, od anarhističkih ubojstava zbog loše situacije u državi, do teško objašnjivih ubojstava ili pak onih gdje su u višenacionalnim državama predstavnici manjinskog, potlačenog naroda na taj način iskazivali nezadovoljstvo svojim položajem.

U Austro-Ugarskoj je samo u razdoblju od 1910. do 1914. godine počinjeno nekoliko neuspjelih atentata na najviše dužnosnike - Bogdan Žerajić na bosanskog poglavara Marijana Varešanina, oporbeni političar Gyula Kovacs na predstavnika vladajuće stranke u ugarskom parlamentu Istvána Tiszu, Luka Jukić i Ivan Planinščak na kraljevskog komesara Slavka Cuvaja, Stjepan Dojčić na kraljevskog komesara Josipa Skerletza - te samo jedan uspjeli - Princip na Franju Ferdinanda.

Za Hrvatsku su najzanimljiviji atentati Luke Jukića i Stjepana Dojčića, s tim da je Jukić jedno vrijeme figurirao kao nacionalni junak. Razlog za ta dva atentata bilo je ukidanje ustavnog stanja u "jednoj od najstarijih kraljevina u Evropi“. U Hrvatskoj je ukinuto proglašenjem komesarijata 3. travnja 1912. godine s Cuvajem kao komesarom. Dva su osnovna razloga uvođenja komesarijata: prvo, bilo je potrebno produljiti Hrvatsko-ugarsku nagodbu, a to s tadašnjim sastavom Sabora nije bilo moguće (nije bilo ni vjerojatno da bi novim izborima sastav Sabora mogao postati sklon produljenju Nagodbe). Drugo, očekivala se kriza na Balkanu. Ministarstvo rata očekivalo je da će vrlo brzo morati zaratiti sa Srbijom, pa su htjeli imati što veću kontrolu nad južnoslavenskim stanovništvom Monarhije. Protiv komesarijata su bile sve političke stranke, a najradikalnija je bila tzv. Napredna omladina (zagovarali su hrvatsko-srpsku slogu i stajalište da su Hrvati i Srbi jedan narod). Jukić je rubno bio član te organizacije, sudjelovao je u uređivanju brošure Đački pokret čiji je glavni urednik bio August Cesarec.

Neuspjeli atentat na kraljevskog povjerenika Cuvaja dogodio se 7. lipnja 1912. Jukić je prije toga po gradu među učenicima i studentima otvoreno najavljivao da kani ubiti Cuvaja. Sam čin dogodio se na proslavi jubileja Cuvajeva brata Antuna, autora Povijesti školstva.

Jukić je otišao u gostionicu Antuna Kovačića u Mesničkoj i popio nekoliko pića. Izvori nisu suglasni u tome je li pio vino ili pivo. Kada je ulicom prolazio automobil kraljevskog povjerenika, istrčao je, greškom pucao u banskog savjetnika Hervojića - koji je imao nesreću da je sjedio na pogrešnom mjestu u autu - i pobjegao.

Nakon jurnjave i ubojstva stražara Petra Borščaka, uhvaćen je kod Kazališne kavane. Na razgovoru u policiji Jukić je svoj čin opravdavao zadovoljštinom za sva poniženja koja je Hrvatska doživjela zbog ukinuća ustava.

U izjavi je rekao još i ovo: "... Ja sam isticao da bi bila potrebna organizacija djaštva, koja bi odlučno zahtjevala općenitu slobodu, slobodu govora, pisanja i sastajanja. Tako ističući potrebu organizacije osjećali su svi gore spomenuti znanci potrebu tajne organizacije, koja bi imala imati glavnim načelom oslobodjenje hrvatskog naroda, t.j. da se hrvatskom narodu dade samostalnost i potpuna sloboda da se može razvijati slobodno kao i ostali narodi u Monarhiji. Budući smo držali za sada glavnom zaprekom što hrvatski narod ne može doći do slobode komesarijat, a kako je to naša cijela javnost tražila, pa se ni pozivanjem niti manifestacijama a niti demonstracijama to nije moglo postići, to smo raspravljali o potrebi da se imadu pojedinci založiti za to da se ovome stanju u Hrvatskoj stane na kraj... Meni je bila glavna ideja da se odstrani u Hrvatskoj komesarijat, pa sam to medju drugovima propagirao i razložio da se mora makar pojedinac izložiti na taj način, da se kraljevski komesar makne s ovoga svijeta, a onda će se za hrvatske prilike zainteresirati vanjski svijet, pa će Hrvatska morati da i od toga izvuče nekakvu korist."

Posljedica atentata bila su brojna uhićenja i policijska ispitivanja. Zatvoreno je više od 160 učenika u dobi od 14 do 16 godina. Jukić je osuđen na smrt vješanjem, a dio optuženih omladinaca na zatvorske kazne. Jukiću je kazna naknadno promijenjena u doživotni zatvor iz kojeg izlazi nakon stvaranja prve Jugoslavije.

Drugi zanimljiv atentat dogodio se 1913. godine. Stjepan Dojčić doputovao je iz Amerike u nakani da ubije kraljevskog komesara. Kada je kretao, komesar je bio Cuvaj. Njegova smjena nije učinila ništa na Dojčićevim planovima. Dojčiću je bio važan povratak ustavnog stanja. Prije samog atentata razgovarao je sa Stjepanom Radićem koji nije odobravao terorističku djelatnost. Nakon Prvog svjetskog rata i Dojčić je pušten iz zatvora.

Analiziramo li ta dva atentata, ni oni nisu bili dio neke anarhističke priče. Mladi ljudi kod nas jesu čitali anarhističke autore, znali su za ubojstva u svijetu, ali su atentati bili striktno politički. Dojčić nije bio član nikakve organizacije, Jukić jest, ali ta organizacija nije ničim stajala iza njegova čina.

Kako je reagirao ostatak intelektualne Hrvatske? Prikupljali su sredstva za Jukićevu majku, doživljavali su ga kao heroja. Cesarec je nakon atentata dobio pet godina zatvora, Antun Gustav Matoš se javio novinskim tekstom Kuršum je progovorio u kojem podržava Jukića, Tin Ujević je mislio da je šteta trošiti ljude na atentate jer će državna vlast postaviti nekog drugog, Stjepan Radić, koji je dijelio ćeliju s Jukićem, ulazio je čak u rasprave s Dojčićem i nakon Prvog svjetskog rata, a zanimljivo je da su i Ante Pavelić i Mile Budak neposredno pred atentat bili u istoj gostionici s Jukićem, ali dokaza o suradnji nema.