"Postoje važnije stvari u životu od udaranja lopte unaokolo"

Ponekad se čini da sav nogometni svijet može stati u sjeverni London. Ili, nešto drukčije, da je sjeverni London dovoljno velik da primi sav nogometni svijet. I sve njegove junake, naravno, pozitivne i one druge. Noćas, nakon što su "vatreni uspješno prošli ispit u prašumi" (Iva Repač, podnevni Dnevnik HTV-a), to bi se stajalište moglo dodatno potkrijepiti. Ali krenut ćemo izokola da bismo istaknuli samo jedan argument, odnosno izdvojili jednu figuru (ne)dostojnu izdvajanja, onu koja je očevidno pala "na ispitu u prašumi".

Još se utakmica nije ni ohladila, a mediji su, kao i sve njihove društveno-tehnološke ekstenzije, bili zatrpani ponovljenim prizorima međusobnoga vulgarnog sukoba dvojice kamerunskih igrača na terenu u posljednjim trenucima igre i medijacijskom mirotvornom ulogom Samuela Eto'oa neposredno nakon njezina svršetka. Benjamin Moukandjou i Benoît Assou-Ekotto prešli su granicu verbalnog i lagano krenuli prema fizičkom kontaktu. Prednjačio je potonji, lijevi bek Kameruna, neutješno nervozan i nakon Eto'oove mirovne misije u tunelu. Spekulativni rasizam koji će iznova proključati u analizi afričkog nastupa na Svjetskom prvenstvu već je raširio krila i spremio se za trijumfalni let u ništa: Afrikanci, Balkanci, nedovršene nacije, taktička nepismenost…

Kad je tuča u publici, kad idioti skandiraju svoj repertoar, kad papci goli utrče na travnjak ili kad netko na tribinama zapali cigaretu, kamere su slijepe, a modro je nebo prekrasno zvjezdano. Kad se na terenu netko počupa, eto skandala i sramote. I zato BAE.

Benoît Assou-Ekotto, poznat kao Disco Benny ili jednostavno BAE, vezan je ugovorom za bijeli ("lillywhites") dio sjevernog Londona i svojedobno je dijelio svlačionicu s Vedranom Ćorlukom, Lukom Modrićem i, zakratko, sa Stipom Pletikosom. Bila su s njima tu još dvojica kojih sinoć nije bilo (a mogli su biti): ozlijeđeni Niko Kranjčar i preskočeni Sebastian Bassong, centarhalf u čije nogometne kvalitete selektor Kameruna Volker Finke već neko vrijeme otvoreno dvoji. U to je vrijeme Tottenham Hotspur zbog nacionalne nogometne demografije bio iznimno zanimljiv hrvatskim medijima koji su se natjecali u osmišljavanju ili kopiranju kojekakvih doskočica tipa Crottenham.

Istodobno se, na drugoj sjevernolondonskoj strani, onoj crvenoj s bijelim rukavima, pridošloj iz Woolwicha, nalazio drugi sinoćnji negativni junak, "vatreni lakat" Alex Song (nasljednik Aljoše Asanovića, čiji su nogometno-reprezentativni memoari ukoričeni upravo pod tim kongenijalno-stupidnim naslovom Vatreni lakat – čitav život udaraš nogom, a onda ispadneš "lakat"). Bio je tu i Eduardo da Silva, jednako tako bivši igrač Arsèneova Arsenala. Sve, dakle, ipak nekako stane u sjeverni London. Jedino strši Benoît Assou-Ekotto odnosno BAE.

BAE-ov je otac David sa šesnaest godina došao iz Kameruna da bi se okušao kao profesionalni nogometaš u Nici. Kako igračka karijera nije ispala bogznašto, ostao je u nogometu kao trener na amaterskim razinama i tako je započela inicijacija malog BAE-a u svijet nogometa. Rođen je u Arrasu, na samom sjeveru Francuske prije trideset godina, trenirati je započeo u Lensu kao desetogodišnjak, u dvadesetoj je ušao u prvu momčad i nakon dvije sezone 2006. potpisao ugovor s Tottenhamom, klubom koji je prvi u Engleskoj osvojio duplu krunu i izišao još početkom 1980-ih kao "trgovačko društvo" na burzu.

Posao je odradio Damien Comolli, sportski direktor Tottenhama od 2005. do 2008., kontroverzan lik, uglavnom izravno zaslužan za dovođenje Garetha Balea, Dimitra Berbatova, Alana Huttona (zvali su ga „bijeli Cafu“), Kevin-Princea Boatenga, Adela Taarabta, Gioa Dos Santosa (koji napokon zrelo predvodi odličnu momčad Meksika i s kojim još jednom u odlučujući ponedjeljak dijelimo neku od brojnih fusnota pripovijesti o bijelom i ljepšem dijelu sjevernog Londona), Romana Pavljučenka, Ćorluke, Modrića i još nekih figura i figurica na White Hart Lane.

BAE je igrao solidno, štoviše vrlo dobro. Poziciju u momčadi napadao mu je s klupe povremeno tek mlađahni Bale, onda ju je osvojio, ali kako ga je igra vukla više naprijed nego nazad, Harry Redknapp je pronašao dobitnu kombinaciju za lijevu stranu: BAE nazad, Bale naprijed, Kranjčar na klupu. U tih par sezona zabio je barem dva spektakularna gola momčadima iz Liverpoola.

Na gostovanju kod Stoke Cityja 20. ožujka 2010. ušao je u sukob s Ćorlukom veoma sličan onom sinoćnjem, samo malo nježniji jer je udarac glavom zamijenio s "Fuck off!". BAE je pucao na gol i promašio, Ćorluka se zatrčao prema njemu, navodno jer nije defanzivno pokrio ono što je trebao pokrivati, i krenulo je do psovke, naguravanja i pomoći jednog igrača Stokea u razdvajanju. Igralište je nakon utakmice i pobjede Spursa (1:2, golom Nike Kranjčara), BAE napustio sam, a Redknapp je izjavio da je on čudan dečko, da slabo govori engleski, da rijetko komunicira i da uglavnom na glavi ima slušalice.

Tu je negdje BAE debitirao za Kamerun, uz napomenu da za rodnu Francusku nikad nije poželio zaigrati jer ga emotivno ništa ne vuče, ne osjeća ništa, niti mu je do toga stalo. Na lijevoj strani njegova abdomena nalazi se ogromna tetovaža Afrike koja krvari stisnutih šaka u lancima s kamerunskom zastavom. Pletenice na glavi, rad lokalnog frizera iz Tottenhama, zamijenila je nešto razuzdanija "mikrofonka", uzgred primirena trakom kao što je to bilo sinoć, kad je i onima koji se sjete nogometa u sličnim pivsko-cikličkim prilikama, lijevi bek Kameruna odmah upao u oči.

Kao igrač je uglavnom izgubljen posljednje dvije sezone. Dolaskom Andréa Villas-Boasa ispao je iz momčadi pa je posuđen QPR-u, gdje se, kod starog Harryja, nije baš naigrao, ali je ponudio barem nekoliko impresivnih kikseva. QPR se vratio u Premiership, BAE ne zna gdje će završiti, Tottenham ima novog čovjeka na klupi, biološki sat kuca.

Automobili, muzika, stolni nogomet, mobitel kao najbolji prijatelj, humanitarna i karitativna djelatnost u lokalnoj zajednici i u Africi, nogomet kao rad i posao – to je osnovni BAE-ov socijalni repertoar. Za njega je nogomet rad kao u tvornici. Ustaneš ujutro, odradiš trening, osiguraš reprodukciju, živiš bolje od drugih, i to je to. Emocije su nestale s profesionalnim ugovorima i dobrom plaćom. Ostao je samo rad: "Igram za novac, nogomet nije moja strast". Kad su ga prošle godine pitali je li čuo za Paulinha (velik je sjeverni London) i njegov transfer u Tottenham od 17 milijuna eura, odgovorio je da ne prati takve vijesti, da je otprilike sve ok, upoznat će momka, odraditi s njim sve što treba, a kad tvornička sirena zasvira, razići će se u miru kućama.

U kolovozu 2011. kad su izbili neredi u Tottenhamu, oni takozvani rasni koji su uglavnom svedeni na krađu "pametnih telefona" po trgovinama, BAE je bio jedini koji je progovorio o odgovornosti nogometaša u zajednici i uključio se u javnu raspravu. Bio je odmjeren i jasan: kad bi nogometaši zavukli dublje ruku u svoje džepove i vratili zajednici barem jedan posto svoje zarade, svijet bi izgledao bolje. BAE, iako voli automobile, ima pokaz i vozi se gradskim prijevozom. Nema kontakta s društvom ako nisi među ljudima.

"U nogometu su rijetki ljudi poput mene", rekao je u jednom od svojih intervjua, onih što ih mediji proizvode na tekućoj traci kad namirišu "robu" i krv. Šteta što će ga svijet pamtiti kao "kontroverznu" figuru koja nije licemjerno slatkorječiva kao većina nogometaša. Šteta što će sinoćnji eksces biti samo još jedna epizoda u prilog "kontroverznog BAE-a" koji je nasrnuo na suigrača. "Postoje važnije stvari u životu od udaranja lopte unaokolo", ipak je rečenica koju vrijedi zapamtiti.

Večernji trening 1

postoje-vaznije-stvari-u-zivotu-od-udaranja-lopte-unaokolo-1939-1946.jpg

Ustaneš ujutro, odradiš trening, osiguraš reprodukciju, živiš bolje od drugih, i to je to, deviza je Benoît Assou-Ekotta koji se na utakmici s Hrvatskom sukobio sa suigračem, što mu nije bilo prvi put
Ustaneš ujutro, odradiš trening, osiguraš reprodukciju, živiš bolje od drugih, i to je to, deviza je Benoît Assou-Ekotta koji se na utakmici s Hrvatskom sukobio sa suigračem, što mu nije bilo prvi put
Foto: 
FaH/EPA