Povijesni rezultat ljevice

Neuobičajeno za izbore na kojima vladajući predsjednik osvaja drugi mandat, ishod francuskih predsjedničkih izbora otvorio je mnoštvo pitanja i dvojbi, a možda i dugoročno rekonfigurirao francuski politički prostor. Čak je i sam Macron oscilirao u izjavama; od priznanja da je svjestan da ljudi nisu glasali za njega nego protiv Le Pen do pobjedničkog govora u kojem je ustvrdio da su oni koji su glasali za njega glasali za evropski, republikanski i humanistički projekt. U trenutku kad je krajnja desnica s Le Pen na čelu ostvarila najbolji rezultat u povijesti, a Macronova pobjeda ovisila o glasovima radikalnog ljevičara Melenchona, ovakva podvojenost ni ne iznenađuje. Macron je, čini se, kao najizraženiji evropski politički predstavnik onog što se sve češće naziva “ekstremni centar”, svojim politikama izazvao nešto za što godinama slušamo da je stvar prošlosti: izričitu, gotovo klasičnu tripartitnu ideološku podjelu na desnicu, centar i ljevicu u kojoj se sve tri opcije kreću između 20 i 30 posto glasova.

Ovo je svakako dobra vijest za ljevicu, ali i ona je, tipično za ove izbore, prožeta ambivalentnošću. Prije svega, u klasičnoj političkoj podjeli nakon Drugog svjetskog rata Marine Le Pen i Nacionalni savez bili bi ili zabranjeni ili nebitni. Danas Marine Le Pen osvaja preko 40 posto glasova u drugom krugu, a njezin je diskurs normaliziran, kako pojavom histeričnog desničara Zemoura, tako i desničarskim politikama i autoritarnošću Macrona. Kao što se naši liberali natječu s desničarima u optužbama tko je potomak udbaša i čiji je dida bio u ustašama, “nadajući” se da će nekim čudom to zaustaviti jačanje desnice, tako recimo Macronov ministar unutarnjih poslova Darmanin u televizijskoj debati napada Le Pen s argumentom da je on stroži prema muslimanima od nje. Mrtvi prosvjednici, policijsko nasilje, antiimigrantska retorika, zakoni koji omogućavaju arbitrarne zabrane građanskih udruga, samo su neka od obilježja Macronove vlasti koja su Marine Le Pen učinile normalnijom i prihvatljivijom, a razliku između nje i Macrona samo razlikom u stupnju.

Već je samo po sebi jasno da se u drugom krugu nije glasalo na temelju velikih razlika u ekonomskim programima. I Macron i Le Pen rješenje vide u manjim davanjima, manje države i više poduzetničke slobode. S ublažavanjem antievropskih stavova Le Pen, ublažilo se i jedno od rijetkih ekonomskih razmimoilaženja s Macronom, pitanje protekcionizma i ograničavanja uvoza. S obzirom na to da se Macron ne može kandidirati na sljedećim izborima, u sljedećih 5 godina Francusku vjerojatno očekuju daljnje politike u korist krupnog kapitala, jedinog subjekta kojem sad odgovara.

Macron nije političar koji mora razmišljati o sudbini svoje stranke i političke vizije nakon što siđe s vlasti već operativac krupnog kapitala koji će nakon njega lako naći novog neovisnog, ideološki neutralnog stručnjaka da mu vodi poslove. Nove porezne olakšice Macronovim prijateljima i sponzorima, daljnja liberalizacija radnog zakonodavstva i konačno provođenje mirovinske reforme djeluju neizbježno. Upravo je mirovinska reforma bila jedna od najvećih kontroverzi prvog Macronovog mandata. Najava podizanja dobne granice s 62 na 65 godina i čvršće vezanje iznosa mirovine uz ostvarene plaće izazvala je višemjesečne masovne prosvjede. Iako je pred izbore u pokušaju umirivanja javnosti Macron najavio neka ublažavanja i pomicanja rasporeda predviđenih reformi, teško je povjerovati da je on spreman odustati od ključnih točaka, kao i da bi javnost prihvatila čak i njegove umjerenije prijedloge. Bez straha od gubitka drugog mandata, Macron će sada imati slobodne ruke da provede svoje naume, osim ako mu planove ne pomrse parlamentarni izbori.

Objašnjenja uspjeha Marine Le Pen, kao i ranije njenog oca, postala su već opće mjesto na ljevici. Većina njenih glasača su gubitnici deindustrijalizacije, bijela radnička klasa iz manjih gradova i pokrajina na sjeveru Francuske posebno pogođenih neoliberalnim ekonomskim politikama. Ta su industrijska mjesta u drugoj polovici dvadesetog stoljeća bila utvrde ljevice, a u njima se za komuniste glasalo kao i danas u Hrvatskoj za HDZ: jer se “znalo”. Međutim, s propadanjem socijalne države, privatizacijama, dereguliranjem tržišta i odljevom kvalitetnih radnih mjesta, ljevica je u tim područjima izgubila svoju materijalnu bazu. Stanje u tim područjima živo je prikazano u djelima Edouarda Louisa i Didiera Eribona koja teško može pročitati bilo tko iz Hrvatske a da ne pronađe i previše jezivih sličnosti, kako u materijalnim uvjetima života, tako i političkoj i ideološkoj nadgradnji koju su takvi uvjeti života proizveli. Svoj obol tom propadanju dala je i ljevica, socijalistička i komunistička, nekada aktivno, nekada pristajanjem, a dobar dio današnjih glasača Le Pen to još nije zaboravio.

Međutim, posljednjih se godina možda i previše olako ponavljala ista priča da ljevica ne priča dovoljno o radnicima, da se je otuđila o radničke klase ili da previše brine o identitetskim pitanjima. Nakon gotovo 15 godina od gospodarske krize i povratka radništva i radničkih pitanja u ljevičarski diskurs, ponavljati to još jednom više je samozavaravanje nego analiza problema. Činjenica je da je u velikim gradovima na sjeveru poput Lillea, Le Havrea i Reimsa, Melenchon odnio pobjede ili ostvario veoma dobre rezultate, iako su i ti gradovi daleko od svog zlatnog industrijskog doba. U drugom krugu Macron je pak u njima odnio uvjerljive pobjede nad Le Pen, s postocima iznad nacionalnog prosjeka. Sve to upućuje da bi ovih 41.5 posto trebali biti vrhunac za Le Pen. Ona, unatoč svim pokušajima peglanja imidža i normaliziranja, u velike gradove ne može ući, pa čak ni u one siromašnije i pogođenije deindustrijalizacijom, a time je njeno osvajanje većine glasova u startu onemogućeno.

S druge strane, ono što ovi izbori također pokazuju jest to da fašisti i fašistički pokreti ne odlaze nigdje, a posebno da ne odlaze jer će se ljevica više baviti radnicima ili tako što će ljevičari radnicima objasniti da glasanjem za fašiste glasaju protiv svojih interesa. Dapače, prvo što bi ljevica morala je priznati da postoje radnici i siromašni koji upravo iz svog golog interesa glasaju za fašiste. Radniku iz propalog industrijskog grada, koji umjesto u tvornici s nekoliko stotina ili tisuća radnika sada radi kao dostavljač ili konobar, kolektivno organiziranje nije ni u sferi fantazije. Njemu je u njegovoj prekarnoj i atomiziranoj svakodnevici puno sigurnija oklada obećanje Le Pen da će ograničiti imigraciju i tako ga sačuvati od konkurencije nego molba ljevice da se u ime dugoročnog zajedničkog interesa, koji je u uvjetima neoliberalne dominacije teško i definirati, odrekne svog neposrednog, kratkoročnog interesa podržavanjem većih poreza i davanja, ograničavanja aplikacije preko koje radi ili veće državne potrošnje na javne potrebe. Seljacima, kojih je 50 posto glasalo za Le Pen, protekcionizam i ograničavanje uvoza od vitalnog su interesa, a većinu onih benefita socijalne države za kojima ljevica nariče on nikad nije ni doživio. Gdje ljevičar vidi javnu stanogradnju, seljak vidi svoj porez koji odlazi u gradnju stanova za gradske lijenčine dok je on svoju kuću sam izgradio. Policajac, kojih debela većina glasa za Le Pen, neće se probuditi sa spoznajom da je njegov pravi neprijatelj kapitalist, a ne arapska sirotinja iz predgrađa, a neće do te spoznaje doći ni razgovorom s ljevičarima i uvidom da je već samo vlasništvo krađa.

To ne znači da se ljevica ne treba baviti radništvom ili da neka druga klasa, grupa ili sloj može zamijeniti radničku klasu kao subjekt, već da se u realnom političkom djelovanju mora prepoznati one dijelove radničke klase kojima je organizacija i politička mobilizacija u neposrednom životnom interesu i povezati ih s društvenim pokretima i grupama sa zajedničkim ili srodnim interesima. Upravo je reorijentacija Melenchona na tom tragu omogućila iskorak i povijesni rezultat na temelju kojeg se pozicionirao kao vođa cjelokupne ljevice na predstojećim parlamentarnim izborima. Melenchon je ljevičar starog kova, sa svim dobrim i lošim stranama. Upravo je on bio jedan od prvih koji je prepoznao gdje Le Pen i Nacionalni Front crpe svoje snagu.

Tako je 2012.godine odlučio se kandidirati za parlament u Pas-de-Calais, izbornoj jedinici Marine Le Pen. Bio je to presedan jer se nikad prije nije dogodilo da se dva kandidata iz netom završenih predsjedničkih izbora suoče u istoj izbornoj jedinici na parlamentarnim izborima. Melenchon je svoju kandidaturu objasnio time što je Pas-de-Calais kolijevka radničkog pokreta u Francuskoj i da kao takva ne smije biti prepuštena desnici. Tada je upravo njegova kandidatura i podrška socijalističkom kandidatu u drugom krugu uspjela zaustaviti ulazak Marine Le Pen u parlament. Nakon godina kliženja ljevice prema centru i vezanja uz bogate gradove, Melenchon je značio povratak starim socijalističkim principima. Ipak na izborima 2012. i 2017. Melenchon je izbjegavao baviti se problemima imigranata i muslimana. Držeći se parola apstraktnog republikanizma, zapravo je izbjegavao dovoljno izričito progovoriti o diskriminaciji, represiji i policijskom nasilju. Pod pritiskom izuzetno jake i aktivne antifašističke i antirasističke scene, Melenchon je ipak postepeno sve izričitije i jasnije progovarao o tim problemima i adresirao ih kroz svoj program, a što mu se obilato vratilo na ovim izborima. Uz velike gradove na sjeveru i istoku, Melenchon je sad osvojio glasove stanovnika predgrađa, rasnih manjina, studenata i mladih i pokazao da je kroz dosljedan rad i otvorenost moguće stvoriti široku koaliciju stranaka, udruga i pokreta bez kompromitiranja i razvodnjavanja programa. S tako postavljenim temeljem i ozbiljnom mogućnošću široke koalicije sa zelenima, socijalistima i komunistima, na predstojećim parlamentarnim izborima u srpnju nije isključeno ni osvajanje parlamentarne većine.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu