Predsjedniče Sabora, ne brinite, navikli smo

predsjednice-sabora-ne-brinite-navikli-smo-4098.jpg

Kanula je suza iz oka Željka Reinera jer se sjetio da ta masa koja s čežnjom gleda u luksuzna crna vozila izdvaja iz vlastitog džepa kako bi njemu redovito stizala plaća profesora, liječnika i akademika, a od sada, eto, i kao predsjednika Sabora
Kanula je suza iz oka Željka Reinera jer se sjetio da ta masa koja s čežnjom gleda u luksuzna crna vozila izdvaja iz vlastitog džepa kako bi njemu redovito stizala plaća profesora, liječnika i akademika, a od sada, eto, i kao predsjednika Sabora
Foto: 
FaH / Denis Cerić

Neka se Reiner ne zamara i ne živcira stanjem u državi negdje tamo na prostranim skijalištima u inozemstvu. Navikli smo mi i na puno veću muku. Istina, možda ne i takav pakao kakav je odlazak na skijanje s policijskim osiguranjem, ali kopanje po kontejnerima je dosta blizu. Hrvatskim, državnim, kontejnerima

Baš je dirljivo kako je novopečeni predsjednik Sabora Željko Reiner poručio građevinama ove države kako je, eto, bio primoran frajerski protutnjati pokraj granične kolone koja je strpljivo i ozeblo u subotu ujutro čekala da obavi te neke formalnosti koje mora svaki, ups, pa i ne baš svaki, građanin kako bi prešao državnu granicu. „Da sam mogao izbjeći pratnju vrlo rado bih to učinio“, izjavio je potišteno Željko Reiner internetskom portalu "20minuta" i tako s nama svima podijelio muku koja ga je sustigla tog subotnjeg jutra. Da pod rotirkama osiguranja mirno i bezbrižno krene na put prema skijalištu.

Stvarno je dirljivo i ganutljivo kako se državni predsjednik našeg državnog sabora poistovjetio s ekipom koja je na granici bila već toliko dugo da su u automobilima započinjale rasprave o načinjanju poslovične sarme u gepeku, mada je dobar dio njih krenuo iz nedalekog Zagreba. Htio je Željko Reiner, stati i čekati mirno u koloni s drugima, neobavezno ćaskati sa suprugom kako će on, eto sad kad je predsjednik Sabora, otvoriti još graničnih prolaza i prijelaza tako da svaki Hrvat u ovoj državi ima svoj pa da nitko ne čeka, no snašla ga je muka da je on, kvragu, sad štićena osoba prve kategorije i da, kao takav, nije nikako mogao izbjeći to da ga se pod rotirkama transportira u zimsko odmaralište. A i supruga, koja je bila za volanom, nije ga htjela slušati i nagaziti na kočnicu.

Požalio se tako, predsjednik Sabora Reiner, i podijelio je svoju muku s građanima kazavši kako cijelu situaciju nije bilo moguće izbjeći jer ga tako „slijedi po (..) novoj funkciji“ iskreno zažalivši što mora odlaziti na skijanje pod policijskom pratnjom. Ne bi Reiner, koji za građane toliko brine da je u predizbornoj kampanji prije nepuna dva mjeseca kao točku svojeg programa isticao da će inzistirati na tome da se zagrebački aerodrom ogrne imenom Franje Tuđmana (ima, očito, nešto s tim preimenovanjima što uzbuđuje Reinera), nikada tako nešto učinio da stvarno ne mora.

Jer svjestan je predsjednik Sabora da baš ti građani koji stoje u koloni plaćaju njegov odlazak na skijanje, pa je stoga posramljeno pognuo glavu i nadao se da će što brže proći pored njih. Toliko ga je bilo sram što se mora voziti pod pratnjom da im nije čak niti mahnuo (Tito, taj bezosjećajni diktatorski probisvijet, bi nekad barem mahnuo obezglavljenom i gladnom puku kad je u svojoj crnoj limuzini prolazio pored njih). Kanula je suza iz oka Željka Reinera jer se sjetio da ta masa koja s čežnjom gleda u luksuzna crna vozila izdvaja iz vlastitog džepa kako bi njemu redovito stizala plaća profesora, liječnika i akademika, a od sada, eto, i kao predsjednika Sabora.

No, što je tu je. Ne može se iz vlastite kože, pa ako ste bahati, bahati ste. Ako ste skromni, poput našeg predsjednika Sabora, onda vam neće biti teško pred svima pokazati kako nemate ništa i kako na jedvite jade spajate kraj s krajem. No, nije to problem. Dok god vas prati grupa dobro naoružanih policajaca.

Stvarno je prekrasno što se Reiner tako brzo obratio narodu kako, jadan, nije imao drugog izbora nego otići na skijanje i to pod pratnjom. Drugog izbora, poput, recimo, odlaska na skijanje nešto kasnije popodne istog dana, kad je sigurnosna situacija sigurno bila puno povoljnija jer nije bilo gužve na putu i nije bilo potrebno pod rotirkama prolaziti pored građana koji su u ovoj državi ionako dobri jedino za čekanje u nepreglednim redovima dok pored njih prolaze povlašteni.

Nije Reiner imao niti opciju odlaska na skijanje sutradan, u nedjelju, kad također ne bi bilo gužve na granici ili na putu, i posao bi policiji koja je zadužena za čuvanje tjelesnog integriteta predsjednika Sabora, bio nemjerljivo lakši jer bi i brže i lakše prošli do destinacije.

Tog, izbora, nažalost za Željka Reinera nije bilo. On je, kao šef parlamenta, morao pokazati pred svima koji su tu subotu ujutro čekali na Bregani kakve mu teškoće donosi ta pozicija kako bi građani shvatili kakva je njegova životna muka. Morao je ukazati svima nama kako su teške privilegije koje donose šefovske pozicije u ovoj državi. Morao nam je Željko Reiner ukazati na sve probleme koje mu je donio izbor na dobro plaćenu poziciju u udobnoj kožnoj fotelji.

Jer moraju građani Hrvatske konačno naučiti kako je težak život ovdašnjih političara i kako je problematična ta muka koju donosi povlaštena pozicija. Krajnje je vrijeme da si utuve u glavu koliko je nesmiljen i upravo kalvarijski život hrvatskih političara. I zato se žrtvuje Željko Reiner za dobrobit ovog naroda negdje na dobro uređenim snježnim padinama. I baš je zato lijepo od njega što je objasnio kako je bio primoran na svu tu gungulu, i sav taj šušur jednog odlaska na skijanje. Jer nije nikako postojala mogućnost da odgodi svoj odlazak za nekoliko sati, kako bi olakšao život profesionalcima koji ga čuvaju i kako bi na skijanje stigao lakše i, ako ništa drugo, diskretnije.

I zato mu, tako zabrinutom za našu psihu, poručujemo da ne brine. Neka ne brine o nama, neka uživa na snijegu i neka niti trenutka više ne gubi na razmišljanje o Hrvatskoj, o njenim građanima, o kolonama, o svojoj skromnosti. Neka bezbrižno uživa u bijeloj idili jer mi smo već odavno navikli na sve. Navikli smo mi na to da su naši dragi i cijenjeni politički vođe (koji samo grubim greškama završavaju pod istragama i u zatvorima) primorani na sve to što dolazi s njihovim dobro plaćenim pozicijama. Da su primorani na blindirane automobile, na državne avione, predsjedničke palače i odmorišta diljem Hrvatske. Navikli smo i na to da naše političare njihove pozicije jednostavno prisiljavaju na to da na javnim natječajima biraju svoje prijatelje, kolege, kumove, sinove, braću, sestre i supružnike. Ne bi oni sigurno da je ikako moguće drukčije, ali eto, kad su na to primorani svojim funkcijama.

I zato neka ne brine predsjednik Sabora Željko Reiner. Navikli smo mi i na vozikanje avionom premijerâ ove države, i na najskuplje odbljeske koji dolaze sa zapešća ruku naših skromnih i požrtvovnih jadnih političara. Navikli smo i na uglancane crne limuzine njemačke proizvodnje koje tutnje pored nas koji u kolonama pred semaforima i graničnim prijelazima s tugom u očima gledamo i žalimo te jadnike koji se voze u njima. Žalimo ih i suosjećamo s njihovim jadom, njihovim tegobama, i njihovom tragičnom financijskom situacijom u kojoj im plaće redovito sjedaju na račune.

Navikli smo, dragi predsjedniče Sabora, i na to da nam ti političari onda, eto, objašnjavaju kako oni sigurno ne bi koristili nikakve povlastice, ali, jebiga, kad su takva vremena, mora se... A što se mora... znamo već.

I kad bi samo postojao neki drugi način, kad bi samo postojala i najmanja mogućnost da se bude odgovoran i skroman, da se bude normalan, naši bi političari tu mogućnost sigurno iskoristili. No, što se tu može kad se ne može drukčije. Kad bi samo netko od svih tih šefova Sabora, premijera, predsjednika i predsjednica bio u poziciji da nešto napravi po tom pitanju, eto, oni bi odmah napravili, ali, kvragu, pa što još može danas jedan predsjednik Sabora osim da se pod rotirkama nevoljko odveze na skijanje pored zgranute i smrznte mase. Ali, eto, on je sad tu gdje jest, u toploj kožnoj fotelji, i ruke su mu vezane. Pa kakve, molim vas, još ovlasti ima jedan obični predsjednik Sabora. Nikakve. On je tu samo da šuti, eventualno predlaže nova imena, i da ga pod rotirkama prate na skijanje. I kad se to desi onda se, nevoljan, mora ispričavati ljudima da on to tako nije htio, ali su ga, eto, natjerali. On je htio otići na skijanje diskretno, negdje u subotu kasno navečer, ali su šefovi osiguranja, koji su skloni tome da štićene osobe stavljaju u što opasnije situacije, naredili da se ima voziti u subotu ujutro, pred svima, i da tu nema govora. I tako se, akademik bez prava glasa pokorio, i šutke posramljen prozujao pored kolone.

Htio je Reiner predložiti da možda ode na skijanje u nedjelju, jer poznatom profesoru sigurno nije promaknulo da je puno sigurnije, sad kad mu pozicija osigurava policijsku zaštitu 24 sata dnevno, na skijanje otići kad na cesti i granici ne bude gužve, no šefovi osiguranja bili su nemilosrdni i naredili mu da nema on što razmišljati, nego su oni tu da razmišljaju i donose odluke i zato se na skijanje ide u subotu u 7 sati ujutro i da tu nema zbora nego se ima pojaviti sve s pancericama, dugim gaćama i rukavicama na dogovorenom mjestu spreman za pokret.

I tako je skromni predsjednik Sabora usprkos svojoj želji da u diskreciji ode na nekoliko dana odmora koje je bez sumnje zaslužio nakon napornog zasjedanja Sabora, bio primoran pored zaustavljene kolone prozujati s policijskom zaštitom. Žao mu je bilo te se učas, kad su ga prepoznali i o njegovom defileu objavili vijest, obratio građanima kako je na svu tu muku bio primoran. Prisiljen čak.

I zato mu još jednom poručujemo neka se opusti. Neka se ne zamara i ne živcira stanjem u državi negdje tamo na prostranim skijalištima u inozemstvu. Navikli smo mi i na puno veću muku. Istina, možda ne i takav pakao kakav je odlazak na skijanje s policijskim osiguranjem, ali kopanje po kontejnerima je dosta blizu. Hrvatskim, državnim, kontejnerima.