Prijedlog zaštite (od) Tuđmanika

Nakon najnovijeg atentata na najpoznatiji tuđmanik u zemlji, koji se ovaj put odigrao kao napad jajima, postavlja se pitanje: što više učiniti da se zaštiti tuđmanički dignitet, ako niti dvije oštre represivne mjere, protiv Filipa Drače i Zorana Ercega, nisu uspjele zastrašiti narod u domovini od slobodnog iskazivanja emocija prema spomeniku ocu domovine? Je li jedino preostalo rješenje bodljikava žica pod naponom?

O dubokim podjelama unutar hrvatskog društva u percepciji tuđmanika najbolje je posvjedočio Ivančićev tekst iz prosinca o njegovim impresijama pri postavljanju spomenika, kada je – nasuprot diskursu koji intervencije na izdanju kakvo je postavljeno opisuje kao vandalizam – progovorio glasom drugog dijela populacije, koja pak kao vandalizam vidi samu tu postavljenost. Vandalizam u odnosu na što? U odnosu na pravo prvobitno stanje, koje se kondenziralo u instalacijskom momentu tijekom procesa postavljanja, "s plavom krpom navučenom preko glave i poprsja, s omčom od debeloga žutog konopca oko vrata, s tim da je konopac okačen o kuku na vrhu crvene dizalice, a dizalica podignuta toliko da golema statua ponosno visi, tako da se brončane pete Prvoga predsjednika ljuljuškaju na šest stopa iznad tla". 

Nasuprot čemu niti sat vremena kasnije to "ingeniozno spomeničko rješenje", taj "moćni stvaralački izričaj", ta "dojmljiva umjetnička instalacija", doživljava grubu, barbarsku devastaciju od strane nekih huligana: "nije više bilo ni plave krpe navučene preko glave i poprsja gigantske skulpture, ni omče oko vrata, ni debeloga žutog konopca, ni crvene dizalice koja je obješenog otimala sili teže. Brončani kip Prvoga predsjednika, umjesto da dostojanstveno visi i odmara pete na šest stopa iznad tla, sada je bio vulgarno prizemljen, osovljen na nekakav mramorni postament, odjeven u nešto poput haljine, valjda da bi nalikovao kršćanskim prorocima, s desnom rukom na srcu, debilno zagledan u pravcu Sljemena, s karakterističnim izrazom lica prolupanog mesije. Ukratko: prekrasan primjerak spomeničke građe za manje od sat vremena pretvoren je u nepodnošljivo ruglo!"  

Kako, dakle, da vuk bude sit i ovce ostanu na broju, kako izmiriti oba doživljaja? Postoji li način da se istim potezom zaštiti grad i svijet i od vandalizma na tuđmaniku i od vandalizma koji tuđmanik predstavlja sam po sebi?

Ne treba izmišljati toplu vodu. Kao i obično, rješenje je uputno prvo potražiti u katalogu onoga što je netko već smislio, iznašao, dovinuo se. 

Jesmo li već zaboravili iluminativnu zgodu iz Vukovara 2013., kada su pripadnici nečega što se zvalo – ili se još uvijek zove, ne znam – "Stožer za obranu hrvatskog Vukovara", izašli na teren pa velikim crnim vrećama prekrili biste Franje Tuđmana i Blage Zadre. Kojom pobudom? Riječima predsjednika Stožera Tomislava Josića: "da ne gledaju ovu sramotu koja se događa u gradu". Ciljajući na ćirilične natpise protiv kojih su digli kuku i motiku, štiteći od pogleda na neprijateljsko pismo spomeničke ikone nacionalizma. 

Kad već pričamo o ingenioznim rješenjima temeljenima na pokrivanju Franje! Ta samo se od sebe nameće alternativno tumačenje ovog konceptualnog performansa – gdje ćemo kao sramotu za ne gledati uzimati ono što je ostalo prekriveno pod vrećom, umjesto onoga što ostaje izvan vreće. Apstrahirajmo Blagu, jer u ovoj smetlarskoj priči bitan komad smeća je Franjo. Stvar je intervencijom Stožera pogođena u glavu, samo ju je još trebalo okrenuti na noge: vidjeti je ne kao čin kojim se oči Tuđmanove biste pošteđuje od gadosti u koju se pretvorio svijet, nego kojim se oči svijeta pošteđuje od gadosti koju predstavlja Tuđmanova bista. Ne da ona ne gleda sramotu, nego da ne gledamo sramotu. Odgovara i logici da je kod nabijanja na smeće vreće za smeće najvažniji smjer taj u kojem ono biva izuzeto iz okoliša, a ne, obratno, okoliš iz njega – jer radi se o neživoj tvari, komadu nekakvog materijala, a ideja o pogledu na svijet iz očiju nežive tvari i nije baš jako suvisla. Potrebno je naše zamišljanje koncepta u kojem oči biste gledaju; i to u Franjinim očima se, dakle, svejedno primarno obavlja u našim očima, u kojima je ipak prije svega on skriven iza vreće od nas, a ne svijet skriven iza vreće od njega.

Bilo kako bilo, konceptualna dvosmjernost spašava domovinu od građanskog rata! Tuđmaniku na Trnju iskrojiti jednu lijepu crnu vrećetinu za smeće – i problem riješen! U perspektivnom smjeru tuđmanik minus svijet bit će on zaštićen od popularnog poriva da ga se vandalizira u izdanju aktualne postavljenosti (lišene dizalice, omče i krpe, opskrbljene mramornim postamentom), jer ćemo istovremeno u perspektivnom smjeru svijet minus tuđmanik biti pošteđeni vandalizma njegove postavljenosti. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu