Privremenost koja traje 20 godina

Temperatura se opasno približila brojci 40, upeklo je, ni daška vjetra. "Podgorica je pakleno mjesto za glavni grad", pričaju mještani. E pa kad se ta vrućina pomiješa s oporim mirisom zapaljenog smeća i raspadajućih baraka, sve postaje još neizdržljivije. Tako je ljeti u Koniku, velikoj izbjegličkoj koloniji na rubu grada koju naseljavaju Romi koji su 1999. godine pobjegli s Kosova bojeći se povratka Albanaca iz izbjeglištva. Jesu li morali bježati, pokušavamo saznati od jednog stanovnika kampa koji je u Prištini vodio prilično situiran život - završio je osnovnu školu, živio s obitelji u kući i imao redovan posao. "Bježali su Srbi, pa smo bježali i mi. Brat mi je ostao tamo i netko ga je ubio. Ja ne znam je li ga ubio Albanac ili Srbin. Otvorena je istraga, ali nas nikad nitko nije obavijestio o rezultatima", tumači 49-godišnji Tefik Beriša.

Svatko od njih ima neku sličnu priču koju priča jednako mirnim tonom, kao da s tom pričom nema nikakve osobne veze ili kao da se događala u nekom drugom životu. Odnosno, takvu priču pričaju oni koji su imali život na Kosovu, ali oni polako postaju manjina, brojčano ih nadmašuju oni koji su prije 15 godina bili toliko mladi da se ničeg previše ne sjećaju, i puno, puno djece koja su se rodila u kampu Konik i za drugi život ne znaju.

A ovoj djeci zapravo i nije tako loše. Prevrnuli su sve što se izvrnuti dalo da bi se pretvorilo u privremene bazene. Klinci se prskaju u kadicama, lavorima, iskrenutim frižiderima, trčkaraju okolo bosi i polugoli i smiju se.

"Slikaj mene, slikaj mene", odvlače nas na sve strane, spremno poziraju i, naravno, žicaju, ali s toliko šarma da smo u prvih nekoliko minuta preokrenuli i istresli sadržaj ruksaka i svih džepova, a za svaku pronađenu sitnicu dobili širok osmijeh.

"Ovdje treba biti jako oprezan", tumači nam podgorički fotoreporter sjedajući u auto da bi ga pomaknuo. "Ovi klinci su k'o mačići, uvuku se pod auto da ih i ne vidiš, zato treba kretati polako, da im daš dovoljno vremena da iskoče". On je veteran koji godinama piše priče iz kampa, a ponekad i prespava u šatorima da bi bolje uhvatio njihovu rutinu.

"Koja je stopa smrtnosti ovdje", pitamo ga dok prolazimo pokraj takozvanog sanitarnog čvora koji se sastoji od šest, sedam prljavih kabina od kojih samo dvije imaju vrata. Sasvim uobičajena, nema ni kriminala, tu i tamo netko zaglavi u nekoj kafanskoj tuči i to je sve, saznajemo. Nedaleko od WC-a nalazi se čista montažna kuća sa zelenim krovom, džamija.

Nevidljivi ljudi

Klinci su nas dočekali oduševljeno, ali stariji su ispočetka bili nepovjerljivi na pojavu stranaca u kampu. "Došli ste prebrojati naše barake da biste ih srušili, a nas na ulicu", prozreli su nas, ali već nakon par minuta počeli su nas vući u svoje kuće da bismo vidjeli u kakvim bijednim uvjetima žive. Pranje posuđa i rublja na dvjema česmama, hrđave peći za kuhanje ispred nastambi za koje je eufemizam izraz "baraka", improvizirane prostorije u kojima u zagušljivom mračnom hladu spavaju bebe i sjede stare invalidne žene.

Najviši standard imaju oni koji stanuju u kontejnerima koje su dobili iz međunarodne donacije nakon što je u srpnju prije dvije godine golemi požar u samo sat vremena progutao dvije trećine baraka i sve što su imali. Poginulih pukom srećom nije bilo. U kontejnerima je pakleno vruće. Ni česte poplave nisu ništa bolje. Jasnih granica između vanjskih bara i poda u kući nema.

Bezbrižnost s kojom žive djeca ne dijele i odrasli koji bi ih trebali prehranjivati. Žive od povremenih fizičkih poslova te skupljanja starog željeza i obilaska kontejnera za smeće. Žale se da posla nema, a da im pomoć stiže na kapaljku. Ipak, zadnjih godina uloženi su napori da se život stanovnika Konika donekle popravi. Djecu se pokušava integrirati u vrtićki i školski sustav i znatan dio njih se obrazuje. Međunarodne organizacije poput njemačkog HELP-a organizirale su radionice za obuku za pojedina zanimanja, a uz suradnju međunarodnih timova, kosovske i crnogorske policije, pokušava se svima osigurati osnovna dokumentacija s kojom mogu dobiti status stranca sa stalnim boravkom u Crnoj Gori. Što je veliki pomak u odnosu na prijašnji status nepostojećih ljudi bez ikakvih prava.

"Znate kako je kad nemate nikakve papire. Vi ste svima nevidljivi", objašnjava Tefik, koji je za svoju osmeročlanu obitelj, uz puno napora, uspio dobiti svu dokumentaciju, a sada mu je osnovna preokupacija da mu djeca ustraju u školi kako bi, kaže, postali netko.

Konik je specifičan zato što je riječ o velikom izbjegličkom kampu u kojem živi oko tisuću ljudi u drastično lošim uvjetima. Činjenica je, međutim, da gotovo dvadeset godina od kraja rata njihovu sudbinu manje-više dijeli 74 tisuća izbjeglica, interno raseljenih i povratnika, rasutih po svim državama u regiji. Svjesne da nešto treba napraviti, vlade Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore, uz potporu međunarodnih donatora, pokrenule su Regionalni program stambenog zbrinjavanja za najranjivije kategorije, one koje nigdje nemaju vlasništva, a kojim bi se trebalo prikupiti oko 600 milijuna eura. Na donatorskoj konferenciji prije dvije godine obećano je prvih 260 milijuna (najveći donator je Europska unija s 230 milijuna), a države su prionule izradi projekata.

"Ovaj je program doslovno posljednja prilika da se, uz financijsku i tehničku pomoć međunarodne zajednice, riješi ne samo stambeno pitanje raseljenih ljudi iz 1990-ih godina diljem regije, nego da im se pomogne stvoriti što bolje uvjete za budućnost", kaže Neven Crvenković, regionalni glasnogovornik UNHCR-a.

Za Rome iz kampa Konik u sljedeće dvije godine trebalo bi se sagraditi 120 stanova u Podgorici, a prije toga bi i u Nikšiću trebali niknuti stanovi za izbjeglice koje su pobjegle od rata u Hrvatskoj i BiH. Ti ljudi nisu samo brojke - riječ je o prekrasnoj  bolesnoj gospođi iz Mostara, inženjeru iz Vareša koji još sanja svoju željezaru, mladoj djevojci iz Sanskog Mosta kojoj su roditelji prerano umrli, pa sad radi da bi mogla financirati podstanarsku sobu i studentski život... o puno tužnih priča ljudi koje je rat naglo skrenuo u nekom drugom smjeru.

Plemenite ideje i brdo birokracije

U Hrvatskoj bi ovog mjeseca trebala početi gradnja stambene zgrade u Korenici u kojoj će povoljan najam dobiti povratnici Srbi koji su prije rata bili nositelji stanarskog prava. Uglavnom je riječ o starijim ljudima koji se nisu skrasili u Srbiji ili BiH, nego su se oduvijek željeli vratiti jer su svoj rodni kraj doživljavali kao dom, a sada ovdje žive u bijednim uvjetima, najčešće u skrpanim kućama iz prve polovice prošlog stoljeća. U Kninu bi trebale biti sagrađene dvije zgrade za 40 obitelji koje se nalaze u privremenom smještaju, u bungalovima u Golubiću i kolektivnom centru u školi u Strmici. Za zbrinjavanje bivših nositelja stanarskog prava bit će kupljen i 101 stan, a za nemoćne bi trebao biti osposobljen rekonstruirani dom za starije u Glini.

U Srbiji bi se putem ovog programa trebalo zbrinuti 45 tisuća izbjeglica koje će ostati u toj zemlji. Oni će dobiti ključeve novih stanova ili kuća, građevinski materijal ili montažne kuće. U BiH je za prvu ruku predviđena dodjela građevinskog materijala i obnova kuća uglavnom u mjestima povratka, na području Federacije BiH i Republike Srpske.

Planovi su dobri, samo što izvedba kasni: prvo su se trebala autorizirati nadležna tijela po zemljama i potpisati svi potrebni prvi ugovori, pa potom popisati korisnike (Hrvatska ima sve popise ažurirane jer je riječ o ljudima koji su se prijavili za stambeno zbrinjavanje u sklopu nacionalnog programa, ali još nisu došli na red, no u Srbiji, Crnoj Gori i BiH tek je trebalo popisati potencijalne korisnike), pa napraviti selekciju i dočekati prvi uplaćeni novac... Zbog svih tih birokratskih zavrzlama pitanje je koliko će još ljeta Tefik i njegova velika obitelj provesti u prevrućem kontejneru u Koniku.

privremenost-koja-traje-20-godina-1941-1948.jpg

Kamp Konik specifičan je jer u njemu živi tisuću ljudi u drastično lošim uvjetima, ali manje ili više sličnu sudbinu dijeli još oko 74 tisuće izbjeglica u zemljama regije
Kamp Konik specifičan je jer u njemu živi tisuću ljudi u drastično lošim uvjetima, ali manje ili više sličnu sudbinu dijeli još oko 74 tisuće izbjeglica u zemljama regije
Foto: 
Nevenka Lukin/UNHCR

privremenost-koja-traje-20-godina-1941-1949.jpg

U Koniku žive Romi koji su 1999. pobjegli s Kosova
U Koniku žive Romi koji su 1999. pobjegli s Kosova
Foto: 
Nevenka Lukin/UNHCR

privremenost-koja-traje-20-godina-1941-1950.jpg

Djeca djeluju bezbrižno, ali stariji brinu kako ih prehraniti
Djeca djeluju bezbrižno, ali stariji brinu kako ih prehraniti
Foto: 
Nevenka Lukin/UNHCR

privremenost-koja-traje-20-godina-1941-1951.jpg

Klinci se rashlađuju u improviziranim bazenima
Klinci se rashlađuju u improviziranim bazenima
Foto: 
Nevenka Lukin/UNHCR

privremenost-koja-traje-20-godina-1941-1952.jpg

Osmeročlana obitelj Tefika Beriše uspjela je ishoditi sve papire, a sada im je glavna preokupacija da djeca završe školu
Osmeročlana obitelj Tefika Beriše uspjela je ishoditi sve papire, a sada im je glavna preokupacija da djeca završe školu
Foto: 
Nevenka Lukin/UNHCR