Propast novina: ništa bez politike

Propadaju li novine zbog gubitka utrke s nelojalnim konkurentom internetom, zbog utjecaja krize, skupog papira i distribucije, trivijalizacije sadržaja i podcjenjivanja vlastitih čitatelja...

Moglo bi se još nabrajati mogućih razloga slobodnog pada tiskanih medija kojem svjedočimo posljednjih godina, no teško bismo dokučili stvarni. Vjerojatnije je da je riječ o kombinaciji više navedenih i možda nekog nespomenutog razloga. No, u hrvatskom slučaju valja uvijek imati na umu i presudan utjecaj politike.

Politika je neke od medija i ugasila. Doslovno. SDP-ova je vlast hladno ubila Vjesnik, posljednje državne novine, koje su, istina, godinama gubile čitatelje nepristojno glorificirajući vlast (u vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor uvlakačka uređivačka politika najviše se isticala).

Konačnu presudu donio je Slavko Linić, SDP-ov ministar financija, koji je u ožujku 2012. godine novinare hladno izvjestio da će Vjesnik biti ugašen. "Ne znam koga ta priča o Vjesniku više zanima. Sve je vrlo jasno. Vjesnik nema proizvod, nema ime, nema imovinu, nema tržište. Osim 98 zaposlenih koji žele raditi, Vjesnik ne predstavlja ništa", poručio je tada Linić objavljujući tako da Kukuriku vlast diže ruke od tog dnevnog lista.

Tih su ga dana na Markovu trgu presreli i novinari tada već izvjesno pokojnog Vjesnika, kojima je hladno rekao: "Dopustili ste da vam se uzme ime, da vam uzmu imovinu, da vam uzmu štampariju. Ova edicija sama sebe ne može financirati. Prema tome, kada se sjetim 2000. do 2003., znate tko vam je pokrivao dobitke, a dopustili ste da vam se sve uzme. Prema tome, ovo vas ne može hraniti, a sve ostalo ste izgubili."  

Je li bilo korektno upucati Vjesnik, dnevni list sa 72 godine dugom tradicijom dok HRT svake godine hladno proguta 1,2 milijarde kuna svih hrvatskih građana. Svake godine. A bilo je godina kada je taj državni megaloman sustavno brojao krvna zrnca svojim zaposlenicima, a potom ih hladno bacao na ulicu

Na stranu što je donekle bio u pravu. Vjesnik doista nije imao imovinu, jer su ga prethodne vlasti odvojile od profitabilne tiskare. Nije imao ni tržište (iako su ga u to krizno vrijeme malo koje novine imale). Izmučen suludim uređivačkim politikama, doista nije predstavljao gotovo ništa. I bio je popriličan teret za porezne obveznike jer je država u njega znala na godinu upucati po 18 milijuna kuna. Pa ipak, je li bilo korektno na taj način upucati dnevni list sa 72 godine dugom tradicijom?

Na primjer, Hrvatska radiotelevizija svake godine hladno proguta 1,2 milijarde kuna svih hrvatskih građana. Svake godine. Bilo je godina (i bit će ih, čini se, opet) kada je taj državni megaloman sustavno brojao krvna zrnca svojim zaposlenicima, a potom ih hladno bacao na ulicu. S ekrana se širila mržnja, huškalo se i prozivalo, nekritički se hvalilo državne čelnike. Nepregledan je bio popis zabranjenih tema i ljudi. Dio novinara u tome je zdušno sudjelovao, dio s nelagodom statirao u tim svinjarijama, a na prste jedne ruke mogli bi se pobrojati oni što su se pokušali protiv toga iznutra boriti.

Bez 1,2 milijarde kuna svih hrvatskih građana Prisavlje bi istog trena moglo na bubanj. Publiku je također izgubilo u srazu s konkurencijom. Pa ipak, Linić, Čačić i ekipa za očevid nisu ni pomislili ugasiti HRT. Štoviše, upravo je SDP-ova vlast (doduše ona Ivice Račana) zakonski stvari postavila tako da državna televizija dobiva podjednak iznos svake godine, a da Hrvatski sabor na to ne može utjecati, kako bi pokušali ublažiti svaki budući politički pritisak na vrh državne televizije. Bar onaj kojem su ishodište financije.

Takvo što im nije palo na pamet s Vjesnikom. Onih 18 milijuna kuna činilo im se previše za list bez tržišta. Kao da ga ostale novine imaju.

U Hrvatskoj ne postoji zakonska odredba koja bi nakladnicima naložila objavu tiskane i prodane naklade, broj prodanih primjeraka pojedinih novina u ovoj je zemlji najstrože čuvana tajna. Čak ni zaposlenici nemaju točne brojke, nego im uprave serviraju ono što im u danom trenutku odgovara, ovisno o tome treba li pumpati samopouzdanje ili pravdati smanjenje plaća i otkaze

Svega godinu dana kasnije ista je ta vlast odlučila pomoći posrnuloj industriji tiskanih medija pa im je stopu PDV-a dodatno smanjila na samo pet posto. Prema prvim procjenama, i to iz vremena kada su manje u proračun trebali imati samo oni mediji u kojima se pobroji bar 25 tisuća riječi, spominjalo se o razlici od nekih 30-tak milijuna kuna, no nakon odluke Ustavnog suda, PDV je umanjen svim dnevnim novinama bez obzira na broj riječi koje objave u jednom broju, proračunski gubitak nesumnjivo je veći. Komercijalnim tiskanim medijima nije se tada prigovorilo da su sami krivi što su izgubili tržište.

A da je tržište itekako izgubljeno, jasno pokazuju brojke. Budući da u Hrvatskoj ne postoji zakonska odredba koja bi nakladnicima naložila objavu tiskane i prodane naklade, broj prodanih primjeraka pojedinih novina u ovoj je zemlji najstrože čuvana tajna. Čak ni sami zaposlenici nemaju točne brojke, nego im uprave serviraju ono što im u danom trenutku odgovara, ovisno o tome treba li pumpati samopouzdanje ili pravdati smanjenje plaća i otkaze.

Možemo se stoga poslužiti procjenom HURA-e (Hrvatsko udruženje društava za tržišno komuniciranje), koje svake godine objavljuje procjenu zarade od reklama pojedine skupine medija. Što se tiče tiskanih, situacija je otprilike takva da su 2008. godine tiskani mediji uspjeli uprihoditi oko 785 milijuna kuna od marketinga, a 2014. godine jedva 307 milijuna kuna.

Dakle, u međuvremenu je s tržišta tiskanih medija isparilo nekih 478 milijuna kuna (riječ je o godišnjoj razini). Iako je pad tržišta oglašavanja u tisku od "samo" sedam posto u 2014. godini bio najmanji u tih šest kriznih godina (na primjer, 2009. godine je u odnosu na prethodnu godinu palo za 22 posto), teško je govoriti o nekakvom oporavku. Prije je riječ o približavanju samom dnu.

Vjesnik je mogao biti spašen. Ne, Vjesnik je morao biti spašen, prilika za to postojala je baš kao i novac. Njegovim ubojstvom izgubili su svi. I čitatelji koji su danas mogli imati vjerojatno jedine ozbiljne dnevne novine (uz malo sreće i dobre volje – i objektivne), i novinari (bar oni koji su pošteno radili svoj posao, a na kraju i samo društvo

Neupućen netko rekao bi da je uz ovakve brojke sasvim logična i očekivana propast i nekih komercijalnih medijskih projekata, no to zapravo i nije tako. U pravilu su propadali mediji čiji su vlasnici krajnje neozbiljno pristupali medijskom biznisu (poput Business.hr-a) ili je bila riječ o medijskom eksperimentu začetom bez živog novca, tek uz usmeno obećanje realizacije povoljne kreditne linije (21. stoljeće) ili su ugašeni kako bi nakladnik kaznio neposlušne novinare (Forum tjedni magazin) ili su pak kažnjeni zbog davnog prokazivanja kriminalnog polusvjeta (Nacional).

Šteta je svakog od njih i još brojnih drugih koji su pometeni u jeku i pod krinkom posljednje gospodarske krize. No Vjesnik je mogao biti spašen. Ne, Vjesnik je morao biti spašen, prilika za to je postojala baš kao i novac. Njegovim ubojstvom izgubili su svi. I čitatelji koji su danas mogli imati vjerojatno jedine ozbiljne dnevne novine (uz malo sreće i dobre volje – i objektivne), i novinari (bar oni koji su pošteno i profesionalno radili svoj posao, a takvih nije bilo malo, čak ni u zadnjoj postavi Vjesnika), a na kraju i samo društvo.  

Tekst je nastao u okviru nezavisne novinarske teme "Novinama nema tko pisati", koju financijski podupire Ministarstvo kulture. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva.