"Sada znam kakav je okus straha - ima okus betona"

Katja Gluzd živjela je u Černihivu s majkom u obiteljskoj kući. Radila je posao koji je voljela, išla je u teretanu, putovala je. Život se činio savršenim. Do 24. veljače ove godine u sedam ujutro, kada ju je probudio prijateljev poziv: „Počeo je rat. Napunite vodom sve posude“. Olja Tsironian prenosi njenu priču

Mislila sam da je to neka šala! Rusija napala Ukrajinu? Kako se to može dogoditi u 21. stoljeću?! Majka je bila napeta, ali nije paničarila. Valjda me nije htjela uplašiti. Prve večeri rata otišla sam u trgovinu kako bih se nabavila hranu. U gradu ništa nije bilo kao inače. Nije bilo uobičajene živosti. Ali to je bio tek početak.

Trećeg dana rata Černihiv je gađan višecijevnim raketnim sustavima. Ukrajinski tenkovi prolazili su pokraj moje kuće – vojska se spremala za obranu. Polako sam počela shvaćati – ovo nije film, ni san. Ova noćna mora se stvarno događa.

Otac nas je nazvao i rekao da odemo do moje sestre: u našoj bi ulici moglo biti problema. Poslušali smo ga, bio je u pravu. Sljedećeg su dana ruske trupe djelomično blokirale Černihiv i regiju. Tenkovi su bili u našoj ulici. Zapravo su nam pucali pred ulaznim vratima! Ali mogla bih biti tamo…

Život pod bombama

Moja sestra živi s mužem u stambenoj zgradi. Nas četvero spavali smo u malom hodniku na prostirkama, odjeveni i obučeni. Zbog stalnih sirena po stanu se praktički nismo kretali. U to je vrijeme grad bio žestoko granatiran. Bombe su padale ne samo na upravne zgrade, nego i na stambene.

Najgora je stvar zvuk aviona. Nikad više neću letjeti, jer kad čujem zvuk aviona opraštam se od života. Bombardirali su u 21.30 i 4.30, mogla sam po njima namjestiti sat. Svaki put smo se psihički pripremali za taj trenutak. Majka je sve vrijeme molila, sestra je plakala.

Na 700 metara od naše kuće nalazi se škola. Granatirana je, u njoj je bilo puno odraslih i djece. Uglavnom, škole i vrtići redovito su bombardirani. Moguće je da još ima ljudi pod ruševinama.

Početkom ožujka došlo je do zračnog napada na bolnicu. Raketa je pogodila i hipermarket „Epicentar“ – majka i ja s prozora smo vidjele kako gori. Bombardirali su sirotište, crkvu, stadion, knjižnicu, pa čak i samostan. Naš lijepi grad propadao je u ruševine…

Ponekad smo silazili u podrum, ali ni tamo nije bilo sigurno. Podrum će biti masovna grobnica, ako se zgrada uruši. Pamtit ću to mjesto do kraja života: divlja hladnoća, krajnje nehigijenski uvjeti i strah koji prodire do kostiju. Sjedali bismo na stolce donesene od kuće, odmah u prolazu – nije bilo dovoljno mjesta. Tijekom bombardiranja zidovi drhte i ruše se, kao od potresa jačine 10 stupnjeva. Prašina leti, halapljivo je udišeš ustima zajedno s ustajalim zrakom. Sad znam kakav je okus straha – ima okus betona.

„Kako si? Svi su živi?“

Ako ste trebali nešto kupiti, mogli ste odmah napisati oporuku. Hrana u trgovinama postupno je nestajala, ljudi su stajali u dugim redovima na ulici. Rusi su pucali na te gomile jer je red najbolja meta za neprijatelja. Na primjer, u okrugu 12. škole ljudi su stajali u redu za kruh, a ovi su pucali iz minobacača. Ubijeno je 14 ljudi. Nedaleko od naše kuće ispaljene su rakete na ljude koji su stajali u ljekarni – poginulo ih je više od 50. Imali smo sreće: budući da sam radila u trgovini, drugi dan sam nas opskrbila hranom.

No 14. ožujka, zbog ruskog bombardiranja, nestalo je struje, vode i plina. U školskim udžbenicima povijesti čitala sam da su Nijemci 1941. godine bombardirajući Černihiv, uništili vodovod i kanalizaciju. Povijest se ponavlja...

Praktički smo ostali bez komunikacija i informacija. Telefone smo punili preko baterije koju je moj šogor pronašao u garaži. Bilo je problema s mobilnom komunikacijom i internetom. Između bombardiranja izašla bih i pokušavala uhvatiti signal. Ponekad bih ga pronašla pa prijateljima napisala: „Kako si? Jesu li svi živi?“ Puno ljudi još nije odgovorilo.

Nakon spašavanja, Katja je na prsima tetovirala „Kako si?“. Poruka koju u ratu najčešće napišete kako biste saznali je li osoba živa ili ne.

Kad je nestalo struje, hladnjaci su počeli curiti. Dio hrane dali smo susjedima koji nisu imali ništa. Shvaćamo da nećemo izdržati tako dugo. Granatiranje nije prestajalo. I unatoč tome što je naš gradonačelnik rekao da su svi izlazi iz grada minirani, 14. ožujka odlučili smo krenuti u selo Vybli, 20 kilometara od grada*.

Hodajte miniranim cestama

Razdvojili smo se. Sestra, njezin suprug i ja vozili smo se automobilom po već oštećenom mostu preko rijeke Desne, na njemu je bila rupa od granatiranja. Majka je otišla potražiti svoju sestru na drugi kraj grada. Teta se nije javljala dva tjedna, a pucalo se na neboder u kojem je živjela. Općenito, oštećene su gotovo sve kuće na periferiji. Strahovali smo da je ubijena, ali mama ju je ipak pronašla živu, u podrumu. Uzele su bicikle iz naše kuće i došle do nas u Vybli. Bio je to pakao: tri sata na miniranim cestama! Svake sekunde riskirate ili da vas raznesu ili da vas upucaju.

Predgrađe Černihiva praktički više ne postoji, izgorjelo je zajedno s ljudima i životinjama. Raketa je pogodila kuću mog prijatelja, oni su nekim čudom preživjeli. Ali od kuće i domaćinstva nije ostalo ništa: psi i svinje su rastrgani, kokošinjac je izgorio zajedno s kokošima, a kravi je eksplozivni val istrgnuo rogove. Takvih slučajeva ima na stotine. Ljudi se nemaju kamo vratiti.

Selo je bilo mirnije, ali čak smo i ovdje čuli redovite eksplozije. Preživjela sam tako šest dana, a onda sam 20. ožujka shvatila: moram pobjeći od rata. Černihiv i regiju preuzele su ruske trupe, gradu je prognozirana ekološka katastrofa. Ali moja obitelj je odbila ići. Srce mi je htjelo iskočiti iz grudi, morala sam odlučiti hoću li pobjeći ili ostati u praktički okupiranom gradu. Teško je donijeti takvu odluku. Otišla sam sama...

Posljednja prilika

Otišla sam pod redovnim granatiranjem jer Rusi nisu dali „zeleni koridor“. Iako su ukrajinske vlasti to više puta tražile, nije bilo sigurnosnih jamstava. Vratila sam se iz sela u Černihiv 21. ožujka u osam ujutro i odmah otrčala do autobusa za evakuaciju. Više nije bilo mjesta, ljudi su bili zbijeni jedan uz drugoga. Taj ih je dan evakuirano više od 700.

Trčala sam od autobusa do autobusa i od vozača tražila da mi daju barem mala mjesta, da sjednem na pod, u kutu. Tek je treći vozač pristao. Vozili smo se pod granatama. Bojala sam se da autobus neće izaći iz grada. Ili da će ga pogoditi raketa. Ali probili smo se.

Kasnije sam saznala da sam otišla s posljednjom kolonom. Nakon nas je raznesen most** koji je povezivao grad. Černihiv je bio odsječen od svake opskrbe hranom i vodom. Imala sam sreće.

Otkad sam došla u zapadnu Ukrajinu iz navike spavam u odjeći. Još zadrhtim na svaki šušanj. Imam noćne more. Jako sam zabrinuta za svoju obitelj koja je ostala tamo. Nedavno sam saznala da mi je ubijen prijatelj. Nije bio vojnik, ali je bio u lokalnoj obrani grada. Uključilo se nekoliko mojih prijatelja, s njima još uvijek nisam uspostavila vezu. Ne znam jesu li živi ili ne.

Ruske trupe su se 6. travnja povukle iz Černihiva i regije. Od početka ruske invazije na tom je području poginulo oko 700 ljudi. Černihiv je nekim čudom izbjegao humanitarnu i ekološku katastrofu koja mu je bila predviđena, slično kao u Mariupolju i Nikolajevu. Ali grad je uništen. Oporavak će trajati godinama.

 

sada-znam-kakav-je-okus-straha-ima-okus-betona-7702-10460.jpg

Katja Gluzd živjela je u Černihivu s majkom u obiteljskoj kući. Radila je posao koji je voljela, išla je u teretanu, putovala je. Život se činio savršenim. Do 24. veljače ove godine u sedam ujutro, kada ju je probudio prijateljev poziv: „Počeo je rat. Napunite vodom sve posude.“
Katja Gluzd živjela je u Černihivu s majkom u obiteljskoj kući. Radila je posao koji je voljela, išla je u teretanu, putovala je. Život se činio savršenim. Do 24. veljače ove godine u sedam ujutro, kada ju je probudio prijateljev poziv: „Počeo je rat. Napunite vodom sve posude.“

sada-znam-kakav-je-okus-straha-ima-okus-betona-7702-10462.jpg

Nakon spašavanja, Katja je na prsima tetovirala "Kako si?". Poruka koju u ratu najčešće napišete kako biste saznali je li osoba živa ili ne
Nakon spašavanja, Katja je na prsima tetovirala "Kako si?". Poruka koju u ratu najčešće napišete kako biste saznali je li osoba živa ili ne

sada-znam-kakav-je-okus-straha-ima-okus-betona-7702-10463.jpg

Dana 22. ožujka, kao posljedica zračnog napada ruskih trupa, uništen je automobilski most preko Desne. Most se koristio za evakuaciju građana i dostavu humanitarne pomoći
Dana 22. ožujka, kao posljedica zračnog napada ruskih trupa, uništen je automobilski most preko Desne. Most se koristio za evakuaciju građana i dostavu humanitarne pomoći