Samo treba izdržati još tu jednu godinu u prokletoj učionici

“Okitila sam i ja bor. Kupila sam ga u Kninu. Koštao je 12 kuna, nisam imala za veći. Nema veze, meni je dobar”, priča nam Gordana Čalak ponosno pokazujući lampice koje su joj ostale od lani.
Minijaturni plastični okićeni borić podsjetnik je na blagdane. Gordana će ih i ovaj put provesti sama, u sobi koja je još prije dvadesetak godina bila učionica puna djece. Gledat će neki film na DVD-u koji koj je poklonila prijateljica Seka, vlasnica jednog kninskog kafića, koja je samo jedna od dobrih duša koje Gordanin život pokušavaju olakšati.

Danas je učionica nekadašnje škole u Strmici privremeni Gordanin dom. U ostalim učionicama živi još 12 duša, najvećim dijelom srpskih povratnika koji se iz raznih razloga ne mogu vratiti u svoj dom. No, uz malo sreće, ovo bi mogao biti posljednji Božić koji će Gordana dočekati u nekom kolektivnom smještaju. Iduće godine trebala bi započeti gradnja stambene zgrade u kojoj će jedan stančić od nekih 35 četvornih metara pripasti njoj.
Toga će dana dana sigurno biti puno novinara na primopredaji ključeva. Bit će i političara, oni vole kamere. Vjerojatno će biti i netko iz kninske podružnice Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Iste one koju smo bezuspješno zvali kada smo prije neki dan bili u Kninu. Bezuspješno, jer je linija sve vrijeme bila zauzeta. Došli smo i na zaključana vrata kucali, pa i lupali po staklu. Upaljeno svjetlo iznutra sugeriralo je da nekoga ima. I trebalo bi biti, pa tek je 13 sati, radno vrijeme nije još završilo, iako je isteklo ono za primanje stranaka. Uzalud, nitko nije otvarao.

Toga će se dana održati svečani govori, bit će tu pametnih i suosjećajnih rečenica, hvalit će se plemenita djela i dobri ljudi, proricati smrt bijedi i siromaštvu, izbjeglištvu i prognaništvu. Ključ koji će Gordana tada stisnuti u ruci bit će i simbol i pobjeda. Samo treba izdržati još jednu godinu u školskoj učionici u Strmici. Onima što dolaze iz luksuza vlastitih toplih domova s centralnim grijanjem, gdje je kupaonica sastavni dio doma i gdje zidove krasi samo boja bez vlage i plijesni, možda će se učiniti da je to predugo čekati. Njoj nije, proživjela je i puno gore godine u svoje 42 godine.
Gordanu je još kao bebu majka ostavila pokraj kontejnera za smeće u Mostaru. Odrasla je u mostarskom domu za nezbrinutu djecu. Pokušaj udomljavanja kod jedne obitelji u Trebinju nije prošao dobro, vratila se u Mostar i pokušala živjeti samostalno. A onda je počeo rat.

Jednog je dana, prelazeći ulicu, osjetila bol u nozi. Krv je potekla iz rane od snajperskog metka. Prevezena je u splitsku bolnicu.
Na oporavak je prebačena u makarsko lječilište Biokovka, o kojem i danas često priča. Ne toliko o lječilištu, koliko o ljudima što u njemu rade. “Dobri su mi oni, kako nisu. Često me se sjete, stalno mi nešto šalju. Pomažu mi koliko mogu. Svi, i recepcioneri, medicinske sestre, doktori, kuhari... ma svi”, priča Gordana nudeći nas kavom u svojoj sobi-učionici. Iako je zima, sija sunce pa nije hladno. Sreća da je tako jer u sobi nema radijatora. Gordana se grije na dvije električne grijalice, jedna je pokraj kreveta, a druga pod stolom, da je toplije za noge.

“Toplo mi je, nije loše. Samo bude gadno kad je nevrijeme. Onda zna nestati struje, a tad ti je bolje bježi”, kaže Gordana i obuhvaća se rukama, prisjećajući se valjda te hladnoće. Njezina je soba-učionica puna plišanih igračaka. Posebno mjesto na sredini sobe zauzima plišani medvjedić. “Ime mu je Žućko, a zovu ga Riki. Zapravo ga zovu Bombon”, kaže dok razmjenjuje koju riječ sa Žućkom. Najveći je plišani slonić, dragi dar s kojim gotovo uvijek spava. “Zagrlim ga pa me noću grije”, dodaje. Ipak, plišanaca joj više ne treba, ima ih dovoljno.   

Bilo struje ili ne, održavanje higijene zimi je uvijek poseban izazov. Jer kupaonice su zajedničke, u nekadašnjim školskim sanitarijama. Da bi se došlo do njih, treba proći i poduži školski hodnik, također hladan poput špilje. Zidove kupaonice prekriva plijesan u svim svojim nijansama i varijacijama. Smijemo samo kratko zaviriti unutra, Gordana pazi da nas ostali sustanari ne vide. Ne vole novinare, kaže, ne žele s njima više razgovarati. Svašta su pisali, pa i ono što im nitko nije rekao.
Ni Gordani se nije svidjelo što su pisali, da nema što jesti, jer to nije istina. Stanovnicima ove škole vojska svako jutro u 10.30 donosi ručak. Tada valjda ručaju vojnici, pa im je zgodno u to doba dovesti zdjelice s jelom i ovim nesretnicima. Nekima odmah donesu i večeru, za kasnije. Gordana u svojoj sobi ima i mali frižider. Dimenzijama malen, ali ga se i takvog teško puni s 850 kuna, koliko iznosi mjesečna pomoć što je prima. Uskoče tu nekad i dobri ljudi, uplate joj neku kunu na račun koji su joj otvorili HRT-ovi novinari. Njih hvali, ali o većini ostalih ne misli dobro, baš kao i ostali stanovnici strmičke škole, posljednjega kolektivnog smještaja za izbjeglice i prognanike u cijeloj Dalmaciji i Lici.

Većina vjerojatno nije čula za Strmicu, tek su rijetki prošli kroz nju, kamoli se zaustavili u ovom malom selu udaljenom nekih 17 kilometara od Knina. Zapravo je bliže Bosni i Hercegovini od čije je granice dijele samo dva kilometra. Nadomak Strmice s mobitela vas pozdravlja bosanskohercegovački telekom čiji signal nadjačava one hrvatskih operatera. Nekad je to bilo živo mjesto koje je nastanjivalo više od 1300 duša. Danas ih je, posljednji popis kaže, manje od 300. Smještena podno Orlovice i Derala, Strmica je danas jedno od onih mjesta za koje se kaže da su slijepo crijevo, bogu iza nogu.
I automobili se na cesti kroz selo rijetko mimoilaze, a ljudi još rjeđe. Povremeno prođe autobus. Onaj iz Knina posljednji put prema Strmici kreće malo poslije 14 sati. A što ako se zakasni na njega? “Onda ima bosanski bus. Ako ne stignem ni na njega, onda me možda netko poveze. Ili, ako nemam koga, uzmem taksi. Za tu vožnju taksisti naplate 80 ili 100 kuna. Ali što ću, daleko je za pješice”, kaže Gordana

Živjela je dugo u Makarskoj. Nakon oporavka bila je smještena u nekoliko makarskih hotela zajedno s drugim izbjeglicama. Rat je završio, ljudi su se snalazili. Neki su se vratili u vlastiti dom, neki kod obitelji. Hoteli su ponovo trebali dočekivati turiste, no Gordana nije imala ni dom ni obitelj. Ali je imala dobre ljude koji su joj bili spremni pomoći.

“Doveli smo je 2007. u tu napuštenu školsku zgradu koja je pretvorena u prihvatilište za izbjeglice. Ne da bi ovdje ostala, nego upravo da bi napokon dobila vlastiti dom. I dobit će ga. Ono najvažnije, novac za gradnju zgrade osiguran je donacijama. Još je potrebno ishoditi sve potrebne dozvole, pa će uskoro krenuti i gradnja koja ne bi smjela trajati dulje od godine dana. U svakom slučaju, naša Gordana je prva na listi prioriteta koja će dobiti stan”, priča nam Zlatko Franković, koji radi u kninskom uredu UNHCR-a. Rješavanjem problema izbjeglica bavi se već dugo godina, pa je tako Gordani pomagao još dok je bila u Makarskoj.
Koliko god apsurdno zvučalo, ona hladna napuštena škola pljesnjivih zidova i zajedničkih kupaonica, zapravo je karta njezinim stanovnicima za bolji život. Ili barem život dostojniji čovjeka. Jer svi su oni pri samom vrhu prioriteta zbrinjavanja izbjeglica i sasvim sigurno će iz onih učionica idući put seliti u vlastiti dom.
“Njihovim odlaskom će i ta školska zgrada prestati djelovati kao kolektivni smještaj za izbjeglice. Dosad je kroz nju prošlo osamdesetak ljudi i sada će ova njezina funkcija završiti”, kaže Tanja Kale, također iz kninskog ureda UNHCR-a.

Gordana voli ići u Knin. Što zbog toga da provjeri je li joj tko što uplatio na račun, ali i da obiđe prijatelje koje nam u razgovoru često spominje. “Ovdje imam prijatlje. Pijemo kavu, družimo se. Pokazat ću ti, ovdje je najbolja kava u gradu”, kaže dok ulazimo u jedan kafić u samom centru Knina. Unutra sjedi samo Seka, gazdarica koja i radi jednu smjenu kao konobarica. Drukčije, kaže, ne bi mogla, nema toliko posla. “Dobra je naša Goga, svi je volimo. Uvuče vam se pod kožu, posebno kad čujete njezinu životnu priču”, govori nam Seka dok Gordana ne sluša.

Dok nam priča o dobrim ljudima koji joj pomažu, neke naziva drugom majkom, poput Ane iz Makarske, ili pak tetkom, poput Sanje iz Zagreba. Jedni ljudi, s kojima je dijelila izbjegličku sudbinu u Makarskoj, lani su je pozvali k sebi u Zagreb. Još je i danas puna dojmova, jedva se može odlučiti što bi nam prije ispričala. “Bila sam u onom velikom centru, gdje ima puno trgovina. Tamo gdje vozi tramvaj. Onda sam se izgubila u svoj toj gužvi, pa su me zvali na mobitel i opet su me našli. Bilo je super!”, prisjeća se priznajući da joj je taj dio bio najbolji.

Kupila si je, kaže, u Zagrebu hlače, ali je tako dobro jela da se udebljala, pa ih više nije mogla obući. “Dala sam ih prijateljici, što će mi stajati”, kaže Gordana koja cijeli život zapravo tako živi. Cijeli život ona živi od donacija, koristi ono što joj odgovara, ono što joj ne paše dijeli drugima koji su u potrebi. Rastali smo se u od nje u centru Knina. Ostala je čekati pošiljku iz Zagreba, ona “tetka” Sanja šalje joj zimski kaput i tko zna što još. Dok on ne stigne, popit će još koju kavu u svom omiljenom kafiću. A onda natrag u prohladnu sobu-učionicu, u onoj predalekoj Strmici u kojoj će provesti i ovaj Božić, uz mali bor i nekoliko plišanih igračaka. 

samo-treba-izdrzati-jos-tu-jednu-godinu-u-prokletoj-ucionici-1349-1280.jpg

U napuštenoj školi u Strmici živi 12 duša, a nakon što ih država uz pomoć UNHCR-a zbrine zatvorit će se konačno i ovaj posljednji kolektivni smještaj u Lici i Dalmaciji
U napuštenoj školi u Strmici živi 12 duša, a nakon što ih država uz pomoć UNHCR-a zbrine zatvorit će se konačno i ovaj posljednji kolektivni smještaj u Lici i Dalmaciji
Foto: 
Saša Vejnović

samo-treba-izdrzati-jos-tu-jednu-godinu-u-prokletoj-ucionici-1349-1281.jpg

Plastični borić kupila je u Kninu za 12 kuna. Za veći nije imala novca.
Plastični borić kupila je u Kninu za 12 kuna. Za veći nije imala novca.
Foto: 
Saša Vejnović

samo-treba-izdrzati-jos-tu-jednu-godinu-u-prokletoj-ucionici-1349-1282.jpg

Ni ovako malen hladnjak nije lako napuniti
Ni ovako malen hladnjak nije lako napuniti
Foto: 
Saša Vejnović

samo-treba-izdrzati-jos-tu-jednu-godinu-u-prokletoj-ucionici-1349-1283.jpg

Kupaonu dijele svi stanovnici ove napuštene škole...
Kupaonu dijele svi stanovnici ove napuštene škole...
Foto: 
Saša Vejnović

samo-treba-izdrzati-jos-tu-jednu-godinu-u-prokletoj-ucionici-1349-1284.jpg

...a njeni zidovi prekriveni su svim nijansama plijesni
...a njeni zidovi prekriveni su svim nijansama plijesni
Foto: 
Saša Vejnović

samo-treba-izdrzati-jos-tu-jednu-godinu-u-prokletoj-ucionici-1349-1285.jpg

Duge, tamne i hladne školske hodnike nekad su ispunjavali dječji glasovi
Duge, tamne i hladne školske hodnike nekad su ispunjavali dječji glasovi
Foto: 
Saša Vejnović

samo-treba-izdrzati-jos-tu-jednu-godinu-u-prokletoj-ucionici-1349-1286.jpg

Zlatko Franković i Tanja Kale iz kninskog ureda UNHCR-a su među najzaslužnijima što će Gordana uskoro po prvi put živjeti u vlastitom stanu.
Zlatko Franković i Tanja Kale iz kninskog ureda UNHCR-a su među najzaslužnijima što će Gordana uskoro po prvi put živjeti u vlastitom stanu.
Foto: 
Saša Vejnović