Sloboda po mjeri rulje

Kada se rulja osjeti moćnijom od države prvo prestanu vrijediti zakoni, a na kraju stradaju i oni koji su rulji podilazili nadajući se da će je, kada tako odluče, staviti pod kontrolu sa malo možda neugodnih ali podnošljivih ustupaka, dva-tri telefonska poziva i ponekim javnim istupom. 

Uzalud se ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek zgražala zbog nasilnog onemogućavanja otvaranja festivala „Nosi se“ u Benkovcu koji je, uz financijsku potporu njenog ministarstva, imao sve potrebne dozvole za održavanje na javnoj površini, dakle bio legalan koliko i prelazak ulice na pješačkom prelazu. Džabe su visoki dužnosnici Zadarske županije uvjeravali organizatore da trebaju nastaviti sa održavanjem festivala, a policija ponudila uvjerljive garancije da sigurnost sudionika, sudionica i festivalske publike neće biti ugrožena. Prošlo je, naime, vrijeme u kojem se sa vrha piramide političke moći moglo upravljati totalitarnim i posljedično nasilnim umovima koji  nikada neće shvatiti da nemaju atest za određivanje granica građanskih sloboda.

Mogao se, dakle, festival „Nosi se“ nastaviti, ali više ne bi bio festival, već – kako je i rekao njegov umjetnički direktor Juraj Aras - bojno polje u kojem bi bolji dio društva onom gorem pokazao da ga se ne plaši, a gori državi da do njenih zakona drži koliko i do poretka u nižim nogometnim ligama Bangladeša.

Ako, dakle, Hrvatska mora, a morala bi, angažirati brojne policijske snage kako bi omogućila održavanje manifestacije koju je prije toga odobrila i sufinancirala, onda ista ta Hrvatska ima daleko veći problem od organizatora malog festivala čiji pokretači zbilja vjeruju da se u zemlji članici Europske unije, NATO-a, Eurozone i Schengenskog prostora kulturne manifestacije ne odvijaju prema sjevernokorejskom modelu.

Smatrati uspjehom demokracije odigravanje kazališne predstave pod zaštitom interventne policije blesavije je nego doživljavati polusatnu šetnju zatvorskim krugom istekom kazne za oružanu pljačku. Drugo je samo glupo, dok prvo predstavlja pristajanje na, nazovimo ga, sanitarni minimum slobode.

Puna tri desetljeća od oslobađanja većeg dijela okupiranog hrvatskog teritorija – manji je u ustavno-pravni poredak vraćen mirnim putem – i završetka Domovinskog rata, organiziranje pacifističkog festivala u pasivnim krajevima je hod po rubu zdravog razuma, a odlazak na njega čin izuzetne građanske hrabrosti.

To što još nitko, ali nitko, nikada i nigdje nije naveo što je točno problematično u programu festivala „Nosi se“, nevažno je u usporedbi s činjenicom da se dijelovi društva osjećaju slobodnim ne u izražavanju svog jasnog stava – kojeg ionako nemaju – već u onemogućavanja ostalima da uživaju zakonom osigurana prava. Pri tome, sve i da napaljeni nezadovoljnici mogu argumentirano objasniti povrijeđenost programskim sadržajima, to u demokratskom društvu ne bi trebalo imati značaja. Postoje, naime, i ljudi, birači, ratni veterani i porezni obveznici koje iritiraju klapske večeri ili natjecanja u pripremi kremšnita, pa ipak nije zabilježeno niti to da su ih pokušali, a kamoli uspjeli onemogućiti.

Pogrešno je koliko i učestalo izljev crnila smatrati isključivo posljedicom hipodromske histerije i Thompsonovog zagrebačkog koncerta. Novinar i povjesničar Tihomir Ponoš podsjetio je u „Novostima“ na dvije rečenice bivšeg predsjednika HDZ-a, Tomislava Karamarka, iz 2015., kada je kazao: „Ma koji zakon!? To su branitelji!“. Punih 10 godina kasnije, zakona se kao pijani plota i dalje ne moraju držati pojave poput Nediljka Gende iz Benkovca, ali i svi oni rođeni u ovom stoljeću što su uz HOS-ove insignije, ustaške pozdrave i pjesme o Juri i Bobanu demonstrirali domoljublje i zajedništvo, odanost vjeri i usput dokazali – to im već nije bila namjera, ali se lijepo poklopilo – kako elita može, vidi li svoj interes, zapravo biti gora od rulje. 

Srpanjski ustaški dernek postao je pogonsko gorivo talogu odgojenom na stadionskim okukama, u zapuštenim školama i besperspektivnim krajevima koji se nakon Bogovićeve i Hipodroma iskreno osjeća moćnijim od države i kojem neprijatelji nisu samo izmišljeni Jugoslaveni, komunisti, malobrojni liberali i stvarni, pristojni svijet, već to postaju i državni dužnosnici i policija, a u dogledno vrijeme mogli bi i branitelji ukoliko iznevjere očekivanja kontrarevolucionara i ne budu spremni sudjelovati u radikalnom smanjivanju demokratskih kapaciteta Hrvatske. 

Nisu, međutim, takvi rekli policiji da ih pusti da na miru krše zakone, potiču nacionalnu i vjersku mržnju i općenito demonstriraju silu, već je politička elita procijenila kako će od dvodnevnog desanta na Zagreb imati najmanje štete. I tu su se, kao što vidimo, gadno zajebali: nasilnici, jednostavno, žele biti korektiv zahvaljujući kojem će Ministarstvo kulture i medija ili koje god moći procijeniti što i kako hoće, a oni će to, ukoliko im se ne sviđa iz već nekog razloga, promijeniti silom i bez posljedica. 

Tko to ne razumije, ne razumije ništa. Tko misli kako će desnilo proći samo od sebe, prilično je blesav. Tko je spreman biti slobodan pod policijskim nadzorom, njemu sloboda i ne treba. 

Festivali „Nosi se“ u Benkovcu - kao i bilo koji navodno problematični bilo gdje - imat će smisla samo ako njegovo održavanje bude sigurnosno rizično koliko i odlazak u kvartovski dućan. Pristanak na kulturu uz kordone specijalaca, dakle na sanitarni minimum slobode, prihvaćanje je uloge korisnog idiota u predstavi demokracije kojom se povremeno pokušavaju amortizirati učinci desnog sektora koji je povjerovao kako je došlo vrijeme da sebi prilagodi sve, od kulturne do svake politike ove i budućih vlada, bile one HDZ-ove ili ne.