Treba podvlačiti netočnost premise po kojoj dužnost građanskog društva uopće glasi: štititi Život. Kao opći pojam. Ne, na njemu je da štiti osobe, u njihovim građanskim pravima koja im jamči Foto: FaH
Famozni je "sudac Kolakušić" popisu svojih odioznih i politički nepismenih istupa danas-jučer dodao i zalaganje za referendum o zabrani pobačaja.
Ali zašto odmah ne bismo na referendumu odlučivali i o tome smije li se Kolakušiću zavrtati uši dok mu ne otpadnu? Možda čak o zabrani Kolakušiću da se otima i migolji dok mu odsijecaju jezik ili barem pimpek?
Preduhitrio me autor analogijskog mima u toj mojoj pomisli – hoće li mi se vjerovati da je bila i moja, prethodno uočavanju da sam mišlju samo imitirao mim koji ću kasnije spaziti? To mi je vlasničko pravo naposljetku sporedno, a poanta je da se analogija prosto nameće. Logika sljeduje.
Pravo neke skupine na nasilje nad drugim građanima ili građankama ne može biti pitanje stava o kojem ćemo se referendumski preglasavati, pa kojeg stava bude više u narodu.
Govorimo o nasilju zato što je oduzimanje autonomije i integriteta nad vlastitim tijelom upravo oblik nasilja, najdoslovnijeg fizičkog.
Znamo i kontraargument prolajfera zašto ipak nije tako jednostavno: da nije samo pitanje nečijeg tijela ako se u tom tijelu nalazi i netko drugi tko biva ubijan, a kako nebivanje ubijanim spada u građanska prava i dužnost je građanskog društva zaštititi djetetovo tijelo i život, dolazi do cijepanja prava na tjelesnu autonomiju i integritet između onog majčinog i onog djetetovog. A majčino je, glasi narativ, ugroženo manjom štetom, pa djetetovo treba imati primat.
Ali tko je njima rekao da se unutra nalazi i netko drugi, tj. dijete? Rekla im je mantra "život počinje začećem".
Svi nesporazumi dolaze uslijed činjenice da je ta mantra po sebi zapravo – točna. Pa da, živa je to tvar, zigota predstavlja život koji je počeo, ne može o tome biti spora: jajna stanica i spermij su se spojili, došlo je do oplodnje, novi život je nastao, pa radilo se i o prvom zametku tog života. Nemoguće je argumentirano odgovoriti na izazov koji prolajferi obožavaju podmetati: argument kontinuiteta; zašto nakon nekog tjedna jest život, a prije nije, tko će odrediti gdje je ta granica, kriterij stadija razvoja je arbitraran, na temelju čega tvrditi da se o životu ne radi odmah po oplodnji?
Pogrešno je upecati se na to i ulaziti u rasprave počinje li život začećem ili ne – pobjedu prolajfera predstavljat će već samo pristajanje na tako zadani okvir polemike i stavljanje njenog ishoda u ovisnost o odgovoru na to pitanje.
Ono što umjesto toga treba podvlačiti je netočnost ulazne premise po kojoj dužnost građanskog društva uopće glasi: štititi Život. Kao opći pojam. Ne, na njemu je da štiti osobe, u njihovim građanskim pravima koja im jamči.
RH i jest, poznato je, konstituirana kao građanska država – na temelju ustava koji je čini sekularnom republikom.
Friško oplođena jajna stanica jest doduše živo tkivo, ali nije osoba – prolajferski argument temelji se na nerazlikovanju tih kategorija.
Da je "svet" Život kao takav – kapriciozna je interpretacija nekih religijskih pogleda na svijet, između ostalih onoga katoličke sekte.
Dužnost RH kao sekularne republike je garantiranje slobode vjeroispovijesti i javnog prakticiranja obreda svih konfesija (Ustav, čl. 40.), te da su sve pritom jednake pred zakonom i odvojene od države, dok se nijedna ne nadvija teokratski nad građanskim zakonima (Ustav, čl. 41.). Što znači da je na našoj državi da omogući svim katolicima da za vlastite slučajeve ispovijedaju "svetost" Života u utrobi žene, ali i da ih onemogući u nametanju takvog njihovog pogleda kao obavezujućeg za sve.
Zigota jest život, ali za građansku državu to nema što biti sveti Život – ona nema obavezu stati mirno pred kolektivnom brijačinom neke partikularne skupine o pojmu "svetosti" samo zato što ima obavezu omogućiti joj javno ispovijedanje njihove brijačine.
Što se države tiče, za nju nemaju što postojati druge osobe ni drugi građani u tijelu žene u čijoj se utrobi ugnijezdila zigota. Kako nema – i ne smije biti – za nju cijepanja prava na majčino i djetetovo, zabrana pobačaja ostaje ništa doli čin fundamentalnog nasilja prema tijelu majke i majci kao svoga tijela suverenom gospodaricom.
End of story.
Crveni karton za suca. A ni pištaljka mu nije sigurna.
Legitimirati svoje zalaganje za referendum o zabrani pobačaja Kolakušić može jedino tako da se odrekne pravne zaštite oko pričvršćenosti uz vlastito tijelo svog prljavog populističkog jezika ili ono malo sirotinje oko jaja kao svog neotuđivog građanskog prava i raspiše je kao pitanje jednakopravnosti različitih stavova, kao pitanje prevage hegemonskog mišljenja većine – kao, riječju, referendumsko pitanje.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu