Split, "grad koji se više ne smije zvati gradom"

Zašto su velikom većinom žene u Splitu frigidne? Zašto je broj zlostavljanih žena osobito u tom Splitu sve veći i veći?

Čovjek bi pomislio da je riječ o statistički i zdravorazumski utemeljenim pretpostavkama, točnim podacima koje bi sada trebalo malo proanalizirati, sociološki proučiti i postaviti u širi kontekst. Jer, priznat ćete, o ozbiljnim stvarima se radi. Utječu na psihičko stanje jednog (točnije, oba) spola i bolno oslikavaju zatucanost i primitivizam, i to u gradu koji nam se stoljećima valjda lažno predstavlja kao kolijevka hrvatske kulture, književnosti, civilizacije, čega god.

Postavljena pitanja u obiliku nedvosmislenih tvrdnji izgovorila je, da stvar bude još serioznija, rođena Splićanka. Jedna od osoba koje svoj splićanizam nimalo ne kriju, dapače: on im je osnovno sredstvo javne promocije. U raznim prigodama, a pogotovo kad treba, recimo, predstaviti kakvu novu knjigu.

Prva hrvatska intendantica Mani Gotovac ovih dana odlučila se baš za to. Šparta nacionalnim medijima i lamentira o svojim društvenim, kazališnim i privatnim reminiscencijama nabacanim u novim memoarima, prigodno odmaknutim od "Fališ mi" - njezine prve knjige u kojoj se skoncentrirala na osobne romantične uspomene. Ovaj put, kao, bavila se nešto širim kontekstom, pa joj je takva i kampanja.

Dobra procjena: spominjanje frigidnosti kao jednog od motiva za "Fališ mi", priznat ćete, moglo bi se dosta nezgodno protumačiti.

Uglavnom, Mani upravo odrađuje svoju medijsku turneju i baš se Split nekako prigodno nameće kao tema. Svi je vole ispitivati o tom gradu, a ona jedva čeka progovoriti i opet se, opet, na njega vraćati - gotovo u maniri Miše Kovača, kojemu na svako treće pitanje misli odlete na Gojka Šuška i Markicu Rebića. Malo o djetinjstvu, malo o kazalištu, a onda, hop - i eto je na "gradu koji se više ne smije zvati gradom", bivšim sugrađanima koji se "boje svakoga tko želi nešto bolje ili naprosto želi živjeti" i mjestu na kojemu su "narcizam i šovinizam koncentriraniji nego drugdje, neusporedivo veći i od Marjana".

Ona se ipak ne služi jednostavnim i plastičnim izrazima tipa "crni i govnjivi Split", kao Miljenko Jergović neki dan; ne, iako dijele istu zagrebačku perspektivu, razlikuju se po tome što gospođa intendantica nastupa iz pozicije autohtonog svjedoka i žrtve te okrutne i bijedne sredine. Jedva je, eto, utekla i živu glavu spasila. Koji put i navrati, pa valjda zato bira riječi.

"Moj obračun sa Splitom" naslov je Manine najnovije potresne ispovijedi objavljene u jednom tabloidnom dnevniku, u kojemu je rodni grad dosta nemaštovito smjestila ni manje ni više nego u Danteov pakao. Jedna kanta govana, jedan intendant čiji se umjetnički uspjeh navodno razlog zašto se propitkuje njegov besramni menadžerski ugovor na račun građana te jedan doktor koji je odbio operirati pacijenta pa su uskočili kolege. I eto ti svih potrebnih kockica mozaika tog jadnog i mentalno silovanoga grada. Budala koja šeta gradom s kantom govana, pohlepni intendant (koji nije problem, nego rješenje) i jedan bezobrazni liječnik.

Iako, priznat će i sama, ni u njezinoj mladosti nije bilo bajno: po Rivi su "muškarci hodali raširenih nogu kako bi pokazali da im je ono među nogama toliko veliko da ih naprosto ne mogu skupiti", a žene nisu ni znale glumiti samouvjerenost. Valjda je to "kontinuitet grada" za kojim ona sama ovih dana nariče.

Zanimljiva je ta sve češća, gotovo freudovska opsjednutost javnih osoba i javnog prostora baš Splitom, gradom u kojem će - priznaju i sami - uvijek dominirati polariziranost, raspuknutost i ekstremi, dok će u se isto vrijeme i rađati izvanserijski kalibri u doslovce svakom vrijednom području života i stvaranja. Splićani, kaže Mani, u svemu uvijek moraju biti "naj".

Tako su bili "i najveći titoisti i najveći tuđmanisti", govori žena koja je sredinom devedesetih bila ugledna članica Odbora za kandidaturu Franje Tuđmana na predsjedničkim izborima. Za razliku od Splićana, koji baš u devedesetima nikada nisu na izborima dali vlast HDZ-u. Da bi se, eto, samo koju godinu kasnije - s potpuno suprotnim ideološkim imidžem, naravno - baškarila upravo u Titovoj vili.

Da, luksuznoj rezidenciji koju joj je dodijelio upravo taj šovinistički Split zajedno s intendantskom foteljom u Hrvatskom narodnom kazalištu. Zašto? Hah, objasnit će nam Mani: zato što Splićani u svemu žele biti "naj", pa je nekome palo na pamet dovesti ženu. I izabralo baš nju.

Epizoda s Vilom "Dalmacija" nije osobito bitna u službenoj biografiji Mani Gotovac, ali je u odnosu na njezin rodni grad itekako znakovita: "nužan smještaj" koji je nova intendantica tražila Split je obilato predimenzionirao, pa joj dao priliku da u čarobnom ambijentu ugošćuje umjetnike koji bi pomogli širenju horizonata i grad izvukli iz provincijske učmalosti. Da bi se, eto, vrlo brzo otkrilo kako su diktatorske plahte puno češće koristili kazališni kritičari, selektori i novinski urednici, čak i sa svojim obiteljima. Jer, kako smo već zaključili, dobra promocija je pola posla.

I zato je, recimo, novinar Jasen Boko - čovjek koji je u sklopu rijetko viđene argumentirane javne polemike raskrinkao njezin poslovni neuspjeh i profesionalne obmane u splitskom HNK-u - završio etiketiran kao "fašist" i "biće koje se na evolucijskoj ljestvici nije uspelo odveć visoko". A zahtjev da se uvede evidencija korištenja elitnoga gradskog prostora proglašen "trpanjem u zatvor".

I to su, dakle, ti kriteriji: da se kojim slučajem naša Money Gotovac ponovno dokotrlja do Vile "Dalmacija", i Split bi vjerojatno ponovo bio oslikan ružičastim bojama. Teško da bi smetala činjenica da je grad i dalje "primitivan, zločest i jalan", niti bi je osobito pogađalo podrijetlo novca i moći u sredini u kojoj bi bila dio "ugrožene manjine" i "propadajućeg urbaniteta".

Do tada, alternativa uvijek postoji: na raspolaganju joj je kozmopolitski Zagreb i alternativan, kreativno poticajan i urbano cvatući Bandićev novac. Pa i odvojenost od rodne kaljuže lakše pada. A ako poželi kakvo zbilja hoch-druženje, toliko različito od palanačkih derneka na jugu, uvijek može navratiti do neke književne organizacije, recimo.

Jer, zaključit ćemo, za razliku od Splita, Zagreb se ipak "može nazvati gradom". Ondje i suzavac ili ono "kuš, babo" ne smetaju, očito mirišu tako urbano i tako neprovincijski...