Statuti od 25 tisuća riječi ili bolje ikad nego nikad

Samo dva i pol mjeseca dijeli nas od okrugle obljetnice. Prvog dana listopada 2003. godine Sabor je izglasao svoj prvi Zakon o medijima. U njegovu 24. članku propisuje se da svaki medij mora imati svoj statut, a rok da ga zajednički donesu nakladnik i predstavnik novinara bio je šest mjeseci.

Gotovo deset godina kasnije najveći hrvatski tiskani mediji dobili su svoje prve redakcijske statute. Nije ih na to ponukalo približavanje desete godišnjice podizanja ruku u Saboru, nije ni katastrofalno stanje novinarske profesije. Razlog je vrlo jednostavan, na to ih je natjerala – mrkva.

Ni Vlada Ivice Račana, baš kao ni ona Ive Sanadera, nije imala hrabrosti poslužiti se batinom tako da vlasnicima medija koji nisu poštivali tu vrlo važnu zakonsku odredbu nije prijetila nikakva kazna. Štoviše, oni su i dalje bili vrlo važan stup društva, njima su titrali svi, od premijera i ministara, pa sve do predsjednika. I dalje im se išlo na ruku kod donošenja raznih drugih propisa. Bili su im prevažni u oblikovanju vlastita imidža da bi ih se maltretiralo s tako prizemnim stvarima kao što je poštivanje zakona.

Ni Zoran Milanović nije se odlučio za batinu. Štoviše, i on je sklopio pakt o nenapadanju s nekim od ponajvećih medijskih koncerna ne pitajući ih zbog čega ne poštuju zakone. Kao plod tog pakta stvorena je i ideja da se posrnulim izdavačima još malo pomogne i to smanjivanjem stope poreza na dodanu vrijednost s deset na pet posto.

Novinari su, međutim, inzistirali da se smanjenje PDV-a izdavačima uvjetuje posjedovanjem redakcijskih statuta. I upravo je to razlog zbog kojeg su izdavači posljednjih dana ubrzano donosili vlastite redakcijske statute, nerijetko i po prilično konfuznoj i zbunjujućoj proceduri. U međuvremenu su se stvari zakuhale: Ustavni sud je zaustavio primjenu jednog drugog uvjeta za smanjenje PDV-a, onog o 25 tisuća riječi, a premijer Milanović najavljuje da bi mogli odustati od svega i vratiti PDV za sve novine na 10 posto.

Što god da se dogodi, redakcije dnevnih novina napokon su dobile vlastite statute. Među njihovim najvećim vrijednostima je ona da će novinari ubuduće imati znatno veći utjecaj na izbor glavnih urednika. Ipak, potpunu kontrolu neće imati ni sada, a redakcije su različito riješile problem što kad se vlasnik i novinari ne slože.

Tako, primjerice, Jutarnji list predviđa da vlasnik predloži glavnog urednika, nakon čega novinari imaju 15 dana za očitovanje. Propuste li rok, podrazumijeva se da se slažu s prijedlogom. Ako većina od ukupnog broja novinara odbije predloženog kandidata, vlasnik ga neće imenovati, nego tada može imenovati vršitelja dužnosti glavnog urednika najdulje na četiri mjeseca (mandat mu se može produljiti još jednom), a za njega mišljenje novinara nije potrebno. Ako novinari odbiju tri kandidata zaredom, vlasnik tada može imenovati bilo koga za glavnog urednika, a mišljenje novinara u tom je slučaju savjetodavno.

Vrlo slično rješenje nudi i Statut redakcije Večernjeg lista, no njihovi novinari imaju dvije prilike za pozitivno mišljenje. Naime, Statut propisuje da će nakladnik odustati od imenovanja predloženoga kandidata ako se većina članova skupštine novinara (50 plus jedan glas) izjasne protiv njega. Tada nakladnik predlaže novoga kandidata, a ako novinari ni njega ne prihvate, vlasnik ima pravo samostalno imenovati novoga kandidata po svom izboru, dok je u tom slučaju mišljenje novinara tek savjetodavno.

Glavni urednik Novog lista neće trebati tako veliku podršku novinara. Osim što za njega mogu glasati samo stalno zaposleni novinari (ostale redakcije to pravo dopuštaju i novinarima u takozvanom RPO-statusu), on će moći biti imenovan bude li čak i natpolovična većina redakcije protiv njega. Tek ako bi se više od dvije trećine članova uredništva (uredništvo čine svi stalno zaposleni novinari) izjasnilo protiv njega, nakladnik će imenovati vršitelja dužnosti, te ima idućih godinu dana za ponavljanje procedure. Ne precizira se može li nakladnik u tom slučaju za v.d.-a postaviti odbijenoga kandidata za glavnog urednika, niti se precizira koliko puta se postupak može ponavljati.

Statut najprodavanijeg lista, 24 sata (identičan statut ima i Poslovni dnevnik), daje najkraći rok novinarima za očitovanje o predloženom glavnom uredniku. Dok novinari iz drugih redakcija imaju 15 dana vremena očitovati se o prijedlogu vlasnika, Statut redakcije 24 sata kaže da će nakladnik najmanje dva dana unaprijed obavijestiti novinare o osobi koju namjerava imenovati za glavnog urednika i o načinu izjašnjavanja, a novinari potom imaju najviše tjedan dana za izjašnjavanje. Propuste li to učiniti, podrazumijeva se da se slažu s prijedlogom nakladnika. U 24 sata nakladnik može samostalno imenovati vršitelja dužnosti glavnog urednika na najdulje godinu dana, a u tom se roku mora provesti novo imenovanje.