Student osam dana prolijevao vodu na trgu upozoravajući na "odljev" mladih, pa i sam otišao u Dansku

Osim ljubavi prema loptaškim sportovima i suhom mesu opkoljenom nakupinama ajvara, Hrvatima i Srbima posljednjih je godina zajedničkom postala još jedna strast – strast prema napuštanju vlastite zemlje.

Hrvatske brojke o emigracijama tijekom posljednjih pet godina odlučnim su korakom dokoračale do šeste znamenke, a Srbija prati u stopu.

Kako bi reagirao na uznemirujući trend kojega je i sam postao dijelom, 22-godišnji student skandinavistike Dražen Horvatić u Beogradu je održao simbolični performans. Osam dana nepomično je stajao na Trgu Republike i šuteći prolijevao vodu iz plastične boce.

'Osjećao sam da sama riječ ne bi bila dovoljna. Inače pišem, ali nisam mogao artikulirati kako se osjećam povodom svega što se događa u mojoj zemlji. Moglo bi se reći da reagiram nijemim performansom jer ionako osjećam da se moj glas slabo čuje.'

Reakcije prolaznika su, kaže, bile razne: 'Prolaznici su se obično okretali i zastajali da vide što se događa. Bilo je više zanimljivih situacija, a posebno mi se dopalo kada mi je momak iz obližnjeg kafića donio još jednu flašu vode. Bilo je, naravno, negativnih komentara prolaznika – gledali su me kao da nisam normalan ili kao da sam drogiran. Ljudima koji me poznaju sam projekt objašnjavao kroz šalu govoreći da idem prosipati vodu. Naprosto nisam želio da otkrijem svoju namjeru.'

A namjera 'Odljeva', kako već naziv nagoviješta, bila je simbolički prikazati odljeve mozgova. Ipak, Dražen svom performansu nevoljko dodaje pridjeve aktivistički ili umjetnički već čin tumači tek kao alat za iskazivanje osobnog stava i unutarnje borbe, ali i osobni oproštaj.

'Moja zamisao je bila da se u toku tih osam dana osobno i javno pozdravim s Beogradom. To je podrazumijevalo sve prolaznike kao i sam grad, ali i prijatelje koji su me povremeno dolazili podržati. Posljednjeg dana sam i otišao iz zemlje', govori 22-godišnji Beograđanin koji prve tjedne već provodi u Danskoj.

Tamo je došao kako bi usavršio znanje iz danskog jezika koji studira već četiri godine te ove godine planira i diplomirati. 

Na novu se državu još uvijek privikava, a izazov je veli pozamašan: 'Nije nimalo lako preseliti se iz zemlje u tranziciji u jednu od najrazvijenijih i najskupljih zemalja u Europi. Iako dobivam studentsku stipendiju vlade Kraljevine Danske, to nije dovoljno za život. Morao sam misliti unaprijed i mjesecima pred put odvajam novac za život ovdje. Živim u stanu sa svojom najboljom prijateljicom koja također studira ovdje, pa sve radimo zajedno. Imam dosta slobodnog vremena jer ovdje na fakultetu nije ni upola naporno kao u Srbiji i trenutno tražim neki part-time posao'.

Iz lepeze prvih utisaka Dražen izdvaja red kao stavku na koju će bit najlakše naviknuti se.

'Ovdje postoji nepisani kodeks ponašanja u javnosti koji se brzo uči. Moja cimerica Milena mi pomaže da se ne bih 'obrukao' u javnom prijevozu ili na ulici.'

S druge strane manom smatra što je sve automatizirano i radi na principu samousluge što mu, kao pokloniku ljudskog kontakta, nešto teže pada.

Što se pak usporedbe Danaca i Srba tiče, nerado je čini.

'Volim reći da je Danska tako geografski pozicionirana da su izbjegli povijesne potrese koje su zemlje na Balkanu doživjele. Nije bilo mnogo prepreka u razvoju njihovog sistema i države. Ali, ljudi su uvijek ljudi. Nije istina da su hladni, samo im treba više vremena kako bi se upoznali sa nekim i opustili. Trenutno se borim protiv stereotipa 'mi i oni' jer želim izbjeći getoizaciju tipičnu za prosječnog gastarbajtera.'

A novih gastarbajtera s područja Balkana, danas presvučenih u nešto finije nazive,  je mnogo. Iako je problematici iseljavanja posvetio tihu, ali javnu reakciju, Dražen ističe kako nije prijatelj podvlačenja crte i konačnih zbrojeva o mnogobrojnim odlascima.

'Ne volim generalne statistike jer brojevi ne nose emotivnu vrijednost. Volim vjerovati u svoju osobnu statistiku. Prošle godine sam na aerodromu ispratio petoro prijatelja. Jedan od njih je otišao i ne želi se vratiti. Ostali su u inozemstvu s idejom da se žele usavršavati i steći nova znanja', ističe, naglasivši da kod većine njegovih prijatelja postoji vjerojatnost da će se vratiti te da stoga još nije sve izgubljeno.

Glavnim problemom za mlade, kako u Srbiji tako i Hrvatskoj, smatra manjak perspektive: 'Ne pričam o nekom boljitku ili bogatstvu koje mladog čovjeka čeka iza ćoška čim završi fakultet – tako nije ni u jednoj državi. Kada kažem perspektiva, mislim da mladim ljudima prije završetka studija treba ponuditi obrise onoga čime će se baviti u budućnosti. Osjećam da se između života studenta i odrasle, zaposlene osobe nalazi ogromna provalija, a da malo tko želi da se pozabavi time i ponudi rješenja.'

Djelomično rješenje problema vidi u davanju prilika za volontiranje i prije završetka studija, te part-time poslovima koji su u Srbiji, govori, još uvijek posve nepoznat fenomen.

No na kraju tunela još nisu popravili rasvjetu, pa se svjetlo koje svi spominju i dalje ne nazire čega je i sam svjestan bacivši oko na aktualno stanje.

'U posljednjih nekoliko godina, pak, vidim sasvim suprotno – sve nam je teže da nađemo bilo kakav legalan priljev prihoda jer poslova preko omladinskih zadruga nema, a svaki ugovor o autorstvu ili radu prijeti prekidom zdravstvenog osiguranja u studentskim poliklinikama i pravi razne druge peripetije', govori Dražen.

Na kraju ipak, usprkos provaliji, mraku i statistici, na pitanje o budućim planovima, odgovara kratko, odlučno i optimistično: 'Vraćam se!'